IN MEMORIAM BRANKU VUKELIĆU-  POSLJEDNJA BRANKOVA KAMPANJA

IN MEMORIAM BRANKU VUKELIĆU- POSLJEDNJA BRANKOVA KAMPANJA

7. svibnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

y216909151741290
Blog Mile Sokolića

Nedjelja, 5. svibanj 

Iako ja nisam najbolja osoba da napišem prigodni tekst  u petak umrlom Branku Vukeliću, bivšem gradonačelniku, predsjedniku gradskog i županijskog HDZ-a, glavnom tajniku te stranke, dvostrukom ministru  i potpredsjedniku Vlade i , kako sam ga nazvao u tekstu od  20. 09.2011., jednom od tri politička „gubernatora“ koji su u posljednjih 50 godina značajno obilježili karlovački politički život, ipak ću to učiniti iz bar tri razloga. Jedan je što je Branko značajno utjecao na moj politički život, ako se uopće može reći da sam ja neki političar, drugi je, da je otišao u jeku predizborne kampanje na koju će svojim posljednjim činom svakako utjecati, a treći da je svoj život završio kao svojevrsni politički disident, istupivši iz stranke čiji je srčani zastupnik bio. U tome su mu značajno „pomogli“ oni koje je promovirao kao lokalne političke lidere i koji samo njemu mogu zahvaliti da su postali ono što su danas u politici. A takvih je u Karlovcu dosta.

Prije nego li napišem nekoliko crtica o svakom od spomenutih razloga, želim istaknuti da ću nastojati biti neutralan i pomirljiv, iako bi možda bilo razloga i za drugačiji pristup, jer Branko Vukelić je bio čvrst politički „borac“ i dosta ljudi bi o njemu moglo reći da je bio autoritaran, pragmatičan, nedemokratičan, u dosta situacija nemilosrdan u provođenju svojih namjera, iako to ne znači da je bio nasilan, podmukao i slično. Bar ja nisam dobio takav dojam. On je naprosto bio tipičan politički akter koji bi još dosta toga napravio da ga teška bolest nije u tome spriječila.

Branka Vukelića sam upoznao kao vijećnik u Gradskom vijeću Grada Karlovca u mandatu od 1997. do 2001. godine, a površno sam ga poznavao i prije sa zabava u Cerovcu na kojima sam kao mladić svirao. Već na početku mandata on je, jednim  vještim manevrom tadašnjih članova HDZ-a koji nije imao apsolutnu većinu u Gradskom vijeću, postao prvi čovjek grada Karlovca. I taj posao ga je ponio.  Vrlo brzo se otkrilo da su karlovčani dobili pravog političkog vuka na čelo grada koji je bio elokventan, uporan i snalažljiv u promoviranju svoje političke grupe.  Nakon vrlo kratkog vremena Branko je svoje ljude postavio na ključna mjesta u gradskim službama, a na određeni način njegov utjecaj se proširio na cijelu Županiju. Brankov pragmatizam i lakoća sa kojom je svladavao lokalne političke probleme, iza kojih su, istina, ostajali i neugodni repovi, ali to ga nije previše ograničavalo, na određeni način su privlačili i predstavnike drugih stranaka čiji su ga predstavnici isticali kao osobu s kojom treba biti u dobrim odnosima. Za njega se može reći da je bio predan poslu koji je radio i ta predanost se očitovala kroz utjecaj koji je imao, o čijem pozitivnom ili negativnom određenju smo rekli da nećemo ovaj put raspravljati.  Njegov politički rad nije završavao s krajem radnog vremena. On je i svoje slobodno vrijeme trošio na politiku. U Karlovcu su bile poznate posjete Branku Vukeliću u popodnevnim ili noćnim satima u restoranu „Kristina“ gdje su mnogi tražili rješenje svojih životnih problema ili zadovoljenje poslovnih i političkih ambicija. Mnogi su tada odlazili u „Kristinu“ samo da ga vide i da mogu reći da su razgovarali sa Brankom. Taj „posao“ ispunjavanja želja ili potreba nastavio je i nakon što je postao ministar u Vladi Republike Hrvatske. Nakon završetka posla u Zagrebu i državničkih obaveza po svijetu uporno bi dolazio u „Kristinu“ i slušao želje i izvještaje svojih političkih poklonika, sljedbenika i suradnika koji su vodili posao dok je on bio odsutan. Kako je želio biti siguran da će moći provoditi svoje namjere postavljao je svoje ljude na istaknuta mjesta u Gradu i Županiji. Kako to i inače biva u politici, mnogi od tih „njegovih“ ljudi okrenuli su mu leđa čim je njegov autoritet doveden u pitanje, ali to je neka druga priča.

Branka sam susretao često, kao vijećnik „intenzivno“ smo razmjenjivali mišljenja četiri godine u gradskom vijeću, i ne može se reći da sam mu povlađivao. Dosta puta smo i ozbiljno politički razgovarali, a jedan od  tih razgovora bio je u slavnoj „Kristini“ o koaliciji između HDZ-a i HSLS-a na županijskoj razini. Zajedno s mojim tadašnjim predsjednikom Ljudevitom Mejaškim  došao sam u „Kristinu“ na dogovor oko nastupa na lokalnim izborima. Tadašnji Župan dr Strikić već je bio tamo i mi smo se u opuštenoj atmosferi gotovo sve dogovorili čekajući Branka da dođe iz Zagreba. Kada je stigao rekli smo mu da smo sve više-manje usuglasili, ali to njemu nije puno značilo. Sve dogovoreno je povukao i započeo „igru“ na svoj način, prilagodivši sve detalje svojim predodžbama.

Branko Vukelić je usprkos tome što je cijelog sebe dao HDZ-u i što je vjerojatno najučinkovitiji predstavnik te stranke na lokalnoj razini od njenog osnivanja ipak na kraju postao svojevrsni politički disident, čemu se vjerojatno nije nadao. Njegov položaj na karlovačkom području nije značajno poljuljan činjenicom da je bio blizak suradnik za korupciju optuženog premijera Sanadera, već je unutarstranačka  politička borba za novog vođu HDZ-a na državnoj razini dovela do promjene sfere utjecaja. Branko Vukelić je podržao Jadranku Kosor, a njegovi najbliži suradnici Tomislava Karamarka. Pobjedu Karamarka karlovački hadezeovci iskoristili su kao šansu da ograniče Vukelićev utjecaj. Ja mislim da to nije bio čin neke demokratske pobune već spoznaje da je Branko Vukelić, tada već teško bolestan, na odlasku i da treba promijeniti težište političke moći. Njemu je, a i mnogima drugima koji su znali što je sve učinio za osobe koje su ga se odrekle, vjerojatno teško palo što su nositelji preraspodjele te moći bili kadrovi koje je on doslovno stvorio. Ali tako to ide u životu i politici. To ga ipak nije slomilo. Iako teško bolestan i politički marginaliziran davao je intervjue, planirao nove političke angažmane nastojeći potisnuti podmuklog neprijatelja protiv kojeg nije bilo lijeka. I tu je pokazao izuzetnu upornost pa je, kažu upućeni, prebacio vrijeme koje su mu prognozirali do kraja života.

Vukelić je, konačno, napustio ovaj svijet u predizbornoj kampanji poslavši svojevrsnu poruku da je on, usprkos svemu što ga je snašlo, još uvijek tu, da se bori, i konačno da će i ova njegova posljednja kampanja biti obilježena imenom Branka Vukelića, čovjeka koji je bio tipični zoon politikon, kako bi to rekao učeni Aristotel. Njegov odlazak u trenutku kada su predane liste za predstavnike jedinica lokalne i regionalne samouprave s jedne je strane simboličan čin odlaska jednog čvrstog političkog „borca“, a s druge je strane podsjećanje svima onima koji su ga od zaslužnog veterana pretvorili u političkog disidenta stranke za koju je puno napravio da je politička karijera vrlo hirovita. Da li će posljednja politička poruka Branka Vukelića utjecati na rezultate izbora i smanjiti šanse njegovim stranačkim oponentima koji su ga se „riješili“ u trenutku kada su znali da je njegov politički i životni put pri završetku, znat će se za dva tjedna.

Kako bilo, ovaj tekst treba završiti konstatacijom da je lokalnu političku pozornicu napustio jedan dosljedan i angažiran akter koji je iza sebe, kao i svi istaknutiji politički sudionici, ostavio različite emocije o uspješnosti posla kojim se bavio. Prepuštam drugima da o tome pišu i sude, i imam razumijevanja za one koji ga glorificiraju, kao i za one koji ga osporavaju. Iako sam i sam vjerojatno bliži onima koji su dosta kritično sagledavali njegovu političku praksu mogu zaključiti da će se na karlovačkoj političkoj sceni osjetiti praznina prostora koji je popunjavao Branko Vukelić. T

 

 

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<