GLAVNE TEME PRIČA

IN MEMORIAM BOŠKO ŠKOFAČ

20. ožujka, 2023.

Ističemo i svakodnevnu brigu za izuzetne crkvice hrvatskog drvenog graditeljstva i arhitekture diljem bregovitih sela Vukomeričkih gorica i općine Lekenik, osobito sv. Marte u Šišincu, sv. Martina u Starom Brodu, te sv. Bartola na šumskom i vinogradsko-voćnjačkom sljemenu Letovanićkoga Vrha, gdje su održavane svete mise Bartolovske kolovoške i kirvajske nedjelje. Odande su uostalom kretale i procesije župnikovih posvetila kuća, klijeti, vikendaških vinograda i voćnjaka. Iz spomenutih katoličkih objekata, početkom Domovinskoga rata, Škofač je velikim marom spremao i odvozio crkveni inventar u spremišta zagrebačkoga Kaptola, baš kao što je pri dolasku hrvatskih izbjeglica s Banovine preko montažnoga mosta vojnih inženjeraca “Dabrova” skrbio o njihovu prihvatu u Letovaniću

Autor: Josip Frković

U blagdansko nedjeljno jutro Josipova, lekeničkim Pokupljem od Petrovca, Male Gorice i Žažine do Vratečkoga, Brkiševine i Šišinca, diljem Siska i županije, pa i jadranskim Bibinjem, bolno je odjeknula vijest o smrti prof. Božidara Boška Škofača (1950.), svestranog likovnog umjetnika, etnografskog zanesenjaka i čuvara hrvatske sakralne i pučke baštine iz opjevana Letovanića na Kupi. Osim spomenutoga, Škofač je bio i veliki kulturno-muzikološki animator, voditelj crkvenoga zbora sv. Nikole i Vida, te osnivač i umjetnički voditelj HKUD-a “Poculice”. Na području likovnosti najčešće je stvarao akrilom, uljem na platnu i crteže grafika ugljenom. Svoje likovne i etnografske zbirke s pet tisuća predmeta smjestio je od prizemlja do tavanice pradjedova drvenoga čardaka, u kojem je cijeloga života strpljivo, uporno i samotnjački živio i stvarao. Vrijedni je umjetnik obnovio još dva susjedska objekta, nedaleko kapele sv. Fabijana i Sebastijana i rodne korablje generala HV-a s Korane Ivana Štimca i sina Željka, u kojima je pohranio jednu od najvećih najvrijednijih etnografskih zbirki u našoj državi.

S velikim marom

Da je sve učinjeno radio nošen velikim hrvatskim domoljubljem, ističemo i svakodnevnu brigu za izuzetne crkvice hrvatskog drvenog graditeljstva i arhitekture diljem bregovitih sela Vukomeričkih gorica i općine Lekenik, osobito sv. Marte u Šišincu, sv. Martina u Starom Brodu, te sv. Bartola na šumskom i vinogradsko-voćnjačkom sljemenu Letovanićkoga Vrha, gdje su održavane svete mise Bartolovske kolovoške i kirvajske nedjelje. Odande su uostalom kretale i procesije župnikovih posvetila kuća, klijeti, vikendaških vinograda i voćnjaka. Iz spomenutih katoličkih objekata, početkom Domovinskoga rata, Škofač je velikim marom spremao i odvozio crkveni inventar u spremišta zagrebačkoga Kaptola, baš kao što je pri dolasku hrvatskih izbjeglica s Banovine preko montažnoga mosta vojnih inženjeraca “Dabrova” skrbio o njihovu prihvatu u Letovaniću. Još tijekom rata, na novogodišnja misna i civilna slavlja dolazile su u Letovanić cijele obitelji, stotine zagrebačkih Hrvata Janjevaca iz Dubrave, kao potpora pobjedi i obrani suverene Republike Hrvatske. Kao čovjek širokih humanih, kulturnih i civilizacijskih pogleda, Škofač je u svojoj hiži prijelomnih 90-ih primio odlazeće gradske komunističke dužnosnike Siska i s njima slavio nacionalnu pobjedu Hrvata i slobodne države. Kad je pak trebalo popraviti krov drvenoga zdanja sv. Bartola, na radove je okupljao i “pravoslavne dotepence”, novonaseljene milicajce i zetove, te građane drugih nacionalnosti.

Uz obvezu da u post mortem bilješci Bošku Škofaču spomenem da je za zasluge  2014. bio okićen Nagradom “Vicko Andrić”, ističem da sam skromnoga zanesenjaka, tihog i samozatajnoga, zadnji puta vidio u predvečerje ispred Hrvatskoga doma, Kasara i Belleove gostionice 13. ožujka u kretanju prema svom domu. Vraćao sam se tada s vikendaškoga ranča i orezivanja voćnjaka na Letovanićkom Vrhu. Ni pomislio nisam da je to bio zadnji susret. Na zvuk “getzove” sirene samo je odmahnuo rukom na pozdrav.

U dramatičnim okolnostima, međutim, Boško Škofač je živu glavu izvukao ispod crkvene klupe i klecala srušena svoda stare “cirkve”  na Žažinskom brijegu, prilikom potresnoga urušavanja zvonika 29. prosinca 2020. Poginuo je tada, zatrpan starom ciglanskom opekom, župni orguljaš gospodin Zec.

Od Letovanića do Nebojana

S njega je, kažu povjesnice, jurišna domobranska bojna Zavidovića siječnja/veljače 1945. sijala mitraljesku smrt među stotine Hrvata pod tuđom zastavom nastupajuće s obale Kupe i ofenzivne partizanske Seljine brigade.

Prilikom nedavnoga početka obnoviteljskih radova na župnoj crkvi sv. Nikole i Vida, kojoj je uz blagoslov nazočio i sisački biskup Košić s mađarskim investitorima, Škofač je bio presretan. Bilo je to petnaestak dana prije nesretnoga Josipova.

Sasvim za kraj, veza s Letovanićem i Boškom Škofačem što se autora tiče, začela se davnih dana moje osnovne i srednje škole, odnosno privatna obrazovna napredovanja mladog sisačkog harmonikaša prof. Olgice Kovačević u mojoj osobi, koji je uz braću Kasaiće i Iveka Vidmara, domaćih bubnjara, bajsera i beglajtera, redovito svirao na seoskim zabavama i svadbama, od doma Letovanića do Nebojana u čamcima na desnoj kupskoj obali. Hit je tada bila prepjevana “Marina” Paula Anke. Mnogo godina kasnije, pred sam Domovinski rat, zajedno s kolegama iz sisačkoga dopisništva, želeći oplemeniti bijele stijene, pokrenuo sam “Večernjakovu galeriju” na Trgu Ljudevita Posavskoga. Prvu izložbu ulja pok. šoltanskoga zeta i glazbenika iz Hrastelnice Miše Penića u svakoj od šest obnovljenih prostorija i hodnicima svojim su nastupom, pjesmama Pokuplja, popratili članovi letovanićkoga HKUD-a “Poculice”. Naravno, poslije je izlagao i Boško Škofač. Za mandata drugoga čelnika Hercegovca prof. Mire Bagarića, koji je silno zavolio Letovanić i ondje podigao kućicu, utemeljena je likovna udruga “Sulikum”. Na Trgu Ljudevita Posavskoga, Dopisništvo “Večernjega lista” postalo je i do “Oluje” ostalo medijsko-likovno središte.

Za sve što je tijekom života nesebično činio i napravio, neka je Bošku Škofaču trajna zahvalnost. Počivao u miru Božjem! T