Mog prijatelja Mirka više nema među živima i mene obuzima beskrajna tuga i sjeta istodobno što sam ga poznavao i što smo neko vrijeme, u lijpoj našoj tuđini drugovali i tugovali za slobodom Lijepe naše i Drage naše
Napisao: Ante Matić
Hrvatski književnik i francuski akademik, Mirko Vidović, rođen je u livanjskom selu Bila 31. prosinca 1940. godine, a umro u francuskom gradu Valence, 13. listopada 2016.godine. Valença je općina u jugoistočnoj Francuskoj, mještena je na lijevoj obali rijeke Rhône, 65 km južno od Lyona, na pruzi za Marseill.
Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu Bila kod Livna, nižu gimnaziju pak u Odžaku i u Bosanskom Šamcu. Tada se prvi put pojavilo i njegovo ime kao suradnika u prvom broju sarajevskih ‘Malih novina’. Po završetku osmogodišnje škole, nastavio je učiti u livanjskoj gimnaziji. Kao učenik drugog razreda gimnazije sudjelovao je u anonimnom natječaju ‘Oslobođenja’ za priču iz znanstvene fantastike i dobio prvu nagradu. Od tada je počeo život Mirka Vidovića kao pisca i pjesnika.
Zbog praktičnog opsluživanja svoje vjere, Vidović je imao velikih problema s ondašnjim Omladinskim komitetom u Livnu: zbog javnog izraza žaljenja za smrću pape Pija XII. osuđen je na deset dana zatvora. Nastavničko vijeće ga je htjelo izbaciti iz Gimnazije, no osobnim jamstvom direktora škole, Arslana Zijadića ipak je uspio završiti Gimnaziju u Livnu. Za maturalni sastav dobio je opet prvu nagradu BiH – Antologija djela pisaca BiH. Nakon završetka Gimnazije u Livnu, upisao se na Filozofski fakultet u Zadru. Diplomirao je odličnim u prosincu 1964. godine.
Nezavisni intelektualci u Zadru
Nakon završenog Filozofskog fakulteta, oženjen Francuskinjom Lucienne rođ. Ravit, privremeno je zaposlen kao urednik Kulturne kronike u zadarskom ‘Narodnom listu‘, u očekivanju da službeno bude imenovan asistentom u tamošnjem Institutu JAZU kao znanstveni istraživač na području povijesti pismenosti na Jadranskoj obali. U njegovom domu u Zadru počeo je s radom Pokret nezavisnih intelektualaca koji je okupio oko načela mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim načelima i taj ustvari jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu, doživio je zabranu, izbacivanje s posla njegovih pripadnika, neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je osuđeno na robiju. No, zbog vođenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru, pao je u nemilost i morao je hitno napustiti zemlju sa ženom i djetetom i otići u Francusku, kako bi izbjegao proces zbog navodnog odavanja državnih tajni u korist Vatikana.
Po dolasku u Francusku, upisao je ponovno književnost i ruski jezik na Sveučilištu u Lyonu i opet postigao diplomu do stupnja magisterija. Nakon toga upisao je i Čistu filozofiju, no nije taj fakultet uspio završiti, jer je s francuskom putovnicom morao hitno ići u posjet teško bolesnoj majci u Livno. Po povratku iz Livna, izdao ga je u Zadru nekadašnji kolega s Fakulteta i bio je uhićen. Suđeno mu je u Zadru 3. rujna 1971. zbog knjige pjesama “Hram nade” i osuđen je na četiri godine strogog zatvora. Kad je dospio u KPD Stara Gradiška, udbaški inspektori su pod međunarodnim pritiskom ponudili Vidoviću da svjedoči protiv dva intelektualca koji su nakon pada Hrvatskog proljeća zatvoreni i da nakon tog svjedočenja bude oslobođen. Vidović je odbio. Njemu samomu su ponovo sudili u Zagrebu i 31. ožujka 1973. je osuđen na još tri i pol godine robije zbog toga sto je prilikom boravka u Francuskoj objavljivao svoje radove u Hrvatskoj reviji, pod motivacijom da je bio povezan s “neprijateljskom emigracijom”. Nakon teške tri godine zatočeništva u logoru Stara Gradiška, prebačen je u Srijemsku Mitrovicu, gdje je zadržan još više od dvije godine na izdržavanju kazne. Nakon osobnog zauzeća ondašnjeg predsjednika Francuske, pušten je nakon izdržanih pet godina i dva mjeseca robije na uvjetnu slobodu i administrativno protjeran iz Jugoslavije.
Ponovno u inozemstvu kao francuski državljanin objavio je uspomene s robije pod naslovom Sakrivena strana mjeseca. Knjiga je doživjela dva izdanja na hrvatskom, te prijevode u cjelini na francuski i talijanski, a djelomično na engleski i španjolski. Pozvan je službeno kao svjedok istine u komunističkim zatvorima i u centralu Amnesty International u Londonu i u središnjicu Međunarodne lige za ljudska prava. Na robiji je napisao i knjigu pjesama Bijeli vitez i uspio ju poslati na slobodu tajnim kanalom. U inozemstvu je ta knjiga objavljena na hrvatskom i francuskom jeziku (u Švicarskoj). U inozemstvu je još objavio i svoje knjige Ribnjak Bethesda, Boomerang i Što je to HNV.
Koncem 1979. godine na poziv poznatih kolega sa zapadnih sveučilišta kandidirao se na izborima za Sabor Hrvatskog narodnog vijeća i izabran je pri vrhu liste tridesetorice sabornika. Na zasjedanju III. Sabora HNV-a u Londonu, u siječnju 1980. bio je imenovan Predsjednikom Sabora HNV-a. Svojim upornim radom dobio je niz međunarodnih priznanja: Zlatnu medalju grada Los Angelesa, Jubilarnu medalju Kijeva, uvršten je među ‘velike suvremene pripovjedače’ u glasilu ‘Short Story International‘, koji izdaje Institut za međunarodnu kulturnu razmjenu u New Yorku, ušao je u američki Leksikon suvremenih europskih pisaca itd. Sudjelovao je na u ‘Međunarodnom meetingu poezije’ u Parizu 1979.
Kao Predsjednik Sabora HNV-a, sudjelovao je u radu Madridske konferencije i, krajem studenog 1980. bio jednim od glavnih utemeljitelja Međunarodnog helsinškog udruženja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju 1985. Bio je priman u velikim državnim institucijama SAD-a, Francuske, Europske zajednice itd. Izabran je za Glavnog konceptora u procesu primjene ‘Završnog dokumenta helsinške konferencije’ i u tom duhu i dalje vodi poslove pravednog procesa samoodređenja naroda na prostorima bivše Jugoslavije. Godine 1986. pozvan je u članstvo prestižne Međunarodne akademije čije se sjedište nalazi u Italiji. Promaknut je 2002. u čast Viteza Akademije.
1280 objavljenih naslova
Njegova Bibliografija se sastoji od 1280 objavljenih naslova, od toga 110 na stranim jezicima i na raznim stranama svijeta. U Domovini je objavio i dvije zbirke pripovjedaka iz srednjovjekovne Bosne – Drijenove svirale, 1993. te Šta je, je – šta nije, nije – zbirku anegdota iz vremena kolektivizacije livanjskih sela nakon Drugog svjetskog rata. Evo njegovih djela:
Pjesme (s V. Pavićem i S. Vučićevićem), 1964, Hram nade, 1970, Ribnjak Bethesda, 1971, Sakrivena strana mjeseca, 1977, Bijeli vitez, 1980, Što je Hrvatsko narodno vijeće, 1984, Hrvatski iranski korijeni, 1991, Ban Kulin i krstjanska Bosna 2001, Gatha Spitama Zarathustre 2003, Panonija 2004, Pad i uspon Ilirije 2005, Antej – roman o Zadru, 2010, Postojbina Dinaraca, 2011, Povijest jadransko-podunavskih zemalja do stoljeća sedmog, izd ‘Škorpion’ Zagreb, 2012, Kako je nastao Pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru?
Mene se posebno dojmila njegova pjesma Tisuću crvenih makova o blejburškoj tragediji hrvatskog naroda, koja je objavljena u Hrvatskoj reviji, koju je tada uređšivao Vinko Nikolić. Odstala su mi u sjećnju prvi stihovi te potresne poeme.
Mati je na pragu stajala
I gledal kud ode tužna satnija,
Oblak joj se u goluba pretvorio
I na krvavo polje sletio…
Ode naš Mirko za svojim Livnjacima fratrom Karaulom i slikarom Jurkićem tamo odakle se nitko vratio nije, osim Isusa i njegova majke Marije.
Otišao je tamo odakle je pun nade i pošao u život.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine. T
