Povijest hrvatskog jezika 2.dio
Napisao:akademik Mirko Vidović
Razlaz Ilira na jug i u Malu Aziju od polovice drugog milenija prije Krista
Podsjetimo se : U pravcu jug-jugo-istok, silaskom niz dolinu Vardara, odvajala su se ilirska plemena Ilei, Pamfili i Dorani. Moćno pleme Dorana se je najprije smjestilo, kao u nekom ‘akumulacijskom jezeru‘, u donjem toku Vardara, a zatim se je nastavilo ‘razlijevati’ prema jugu, na Peloponez i na Kretu.
U podrucju Vardara formirali su kraljevinu Makedoniju (između rijeka Strume i Haliakmona), kao raskrižje ilirskog seljenja prema Aziji. Dorani, koji su ostali u dolini Vardara, nazvani su svoju novu domovinu Makedonia (što na medskom jeziku znaci make-donia = među-riječje) i tu su ostali dobrim dijelom i do danas.
Dokazano je, prijevodom Zarathustrinih ‘Gatha‘ s medskog jezika na jezik Bosne, da su medski i ilirski jezici vrlo srodni i da sigurno imaju zajedničko podrijetlo. Dakle, ilirski raseljenici sobom su ponijeli i svoj jezik ilirskog podrijetla. Što su išli južnije (Dorani), pa i uzduž zapadne obale Male Azije – (Ilei i Pamfili) više su asimilirali riječi tamo zaticanog pućanstva. U starogrčkom jeziku smo identificirali niz zajedničkih riječi u medskom, ilirskom i helenskom jeziku.
Ilirske riječi i danas se mogu uočiti u grčkom a i u bosanskom jeziku. U knjizi
‘Panonija‘ nalazi se oko 2.300 istokorjenih i istoznačnih riječi, vrlo sličnih i po izgovoru. Jezik Dorana je u Makedoniji bio jezik na kojem su Makedonci, u vrijeme djelovanja krsćanskih apostola, slavili svoje bogoslužje. U tom, staromakedonskom jeziku, ima mnoštvo arhaizama kakve ne nalazimo u ilirskom jeziku toga doba ( u tzv. hrvatskoj redakciji), a i alfabet staromakedonskog jezika je znatno dulji od ilirskog alfabeta.
U Iliriji su krsćanstvo razvijali na sjeveru popovi glagoljaši(na glagoljici), na jugu popovi ilirci (na ilirici). Obred na staromakedonskom, nazvan kasnije ‘staroslavenski ‘ bio je različit od obreda na ilirskom, ne toliko radi jezika, nego radi sklonosti ‘monophysismu‘ Istočne Crkve, koji nije posve nestao od basileiosa Heraklija do današnjih dana.
Podsjetimo se da je Aleksandar Makedonski (oko 335. pr. Kr) osvojio svu Trakiju do Dunava, nakon čega je, prema Strabonu, supotpisao s Ilirima (koje Grk nazva ‘Kelti s Jadrana‘) – Ugovor o nenapadanju, s konotacijom savezništva uoči Aleksandrovog pohoda na Persijsko svekraljevstvo (v. Strabonos « Geographikon evdomon », t. VII, 5,1o). Strabon skoro svo pućanstvbo duž rijeke Save naziva raznim imenima, a zajednički im je naziv – Kelti ili Gali.
Živeći, od tada, pod suverenitetom Makedonaca, Trakija je imala, kao službeni jezik, jezik makedonskih osvajača. Tako je, u trajanju od preko dva stoljeća makedonske dominacije trački jezik ustuknuo pred sve uplivnijim staromakedonskim jezikom zajedničkog davnog ilirskog podrijetla. A to objašnjava i činjenicu da je Byzantium ustupio naziv Konstantinopolisu, a i kako u tom križištu civilizacija Tračani nisu više igrali ulogu koju su igrali u davnini (kao u epopeji ‘Ilijade‘), osim u u vrijeme kratkotrajne ‘Tračke dinastije‘ u Carigradu (od 401 do 430), u vrijeme kad su na stolici basileiosa bili: Leon I., Leon II., Zenon. Kao i uzurpatori Basiliscos, Anastas I i Longin.
Uostalom, da su Makedonci i te kako bili svijesni svoje snage i u toku slabljenja Istočnog carstva, dokazuje izlazak na scenu u Carigradu – Makedonske dinastije u trajanju od oko dvjesta godina (867 – 1056).
Slabljenje ilirske vlasti u ostatku
Istočnog carstva
u toku prodora barbara prema Carigradu
Upadom Bugara u Trakiju pod kanom Asparuhom, polovicom sedmog stoljeća, novi dominator Trakije i Makedonije je svojoj državi dao svoje plemensko ime Vlgaria/Blgaria, ali je njegovih oko 50.000 vojnika u novoj zemlji poženjeno a djeca su im učila materinski jezik i od toga je umjesto dotadašnjeg naziva Tračani, nastao novi politički naziv za narod – Bugari – koji je smatrao Makedoniju, zbog uzurpiranog i zajedničkog jezika dijelom svoje države a sve to govoreći – jezik Makedonaca. Međutim, kad je, nakon Junstinijana i dolaskom na vlast uzurpatora Heraklija (god.610), koji nije bio Ilir i to nakon stravičnog ponižavanja i masakra zakonitog i zadnjeg Imperatora u Carigradu, Fokas-a (neki povjesničari tvrde da je bio Armenac iz Kapadokije, vjerojatno potomak iranske dinastije Arsacida), što možda objašnjava činjenicu da je odbacio u Carigradu sve što je bilo podrijetlom iz Rimske Imperije, a za sebe je uzeo naslov ‘basileios‘, titula koju su stari Grci davali – iranskim nadkraljevima). Herodot u svojim ‘Logoi-ma‘, navodi tu kao Megabaz, a i kao izvorni medski naziv – Artaban…
U Carigradu je tada una svim područjima službene politike zavedena tzv. ‘Bizantinska politika‘ protivna Rimu, latinskom jeziku pa i katoličkoj vjeri,
Makedonija je, poput otoka ostala opkoljena tu doseljenim barbarima koji su makedonski jezik u posebnoj izvornoj liturgiji nastojali nametnuti okolnim narodima iz političkih razloga, koje je svojim političkim autoritetom štitio – Carigrad, dok su se građani Carigrada i dalje nazivali Romanioi. Stoga je i nastao naziv Byzantium i bizantinizam, premda je Istočni dio Imperije i dalje nosio službeni rimski naziv, a tamošnje pak stanovništvo (kako u plemenitom ilirskom Fanaru (na istočnom rubu Carigrada, uz more), tako i u mješovitom vojnom dijelu Carigrada oko palače Blahern i uz sjevernu obrambenu zidinu, nastao zametak novog, poliglotskog stanovništva vojne kaste, koja je jačala kosmopolitski značaj Carigrada.
Tako je u vrijeme dolaska na vlast Heraklija nastala tendencija širenja ‘krsćanstva istočnog obreda’ na makedonskom, odnosno kasnije nazvanom ‘staroslavenskom jeziku’. Taj jezik pod isprikom kršćanstva iza kojeg je stajao Patrijarh Istočne crkve, nadirao sve više na Zapad, da je i sam Ahilejski Patrijarh uza sve svoje rezerve prema Papi, tražio od Svete stolice da zaštiti ilirsko liturgijsko područje od prodora ‘slavonske’ liturgije (istočnog obreda).
Tako je došlo da su, Ilirsku liturgiju štitile pape u Rimu, da bi ga, na Tridentskom koncilu proglasili jednim od sakralnih jezika Katoličke crkve. Ilirski jezik je tek u srednjem vijeku nazvan političkim nazivom – hrvatski, a na područjima slovinskog govornog podrucja nastali su, malo po malo, slovenski, slovački,česki, moravski, a možda lužički, i drugi govori tog sjevernog ilirofonog područja.
Važnost pućkog govora u kršćanstvu
NOTA: Krsćanstvo je bilo od svog početka – vjera puka. Apostoli su bili
obični ljudi ‘mens sana in corpore sano’. Stoga je i širenje krsćanske
vjere bilo najprije učenje malog neiskvarenog čovjeka, jer je i
politička i vjerska elita zazirala od ‘prostaka’. I Sveti Jerolim je
preveo Sveto pismo na – pučki latinski jezik (Vulgata). Nešto slično
događalo se je i na području Istočnog carstva. U Carigradu je do
Heraklija službeni jezik bio latinski, a Heraklije je umjesto
dotadašnjeg latinskog uveo – grčki.
No, obični puk je u kršćanskoj doktrini prepoznao sebe i prihvaćao ga kao vjeru u kojoj je zaštičen od nasrtljivih pripadnika stabiliziranih kasta u poganstvu. Zato je i u Makedoniji kršćanstvo najprije bila vjera malih ljudi i to u
unutrašnjosti zemlje, vjerojatno od početka oko Ohridskog i Prespanskog
jezera.
Nešto slično je bilo i u Iliriji – pogledamo li antičku kartu
rasporeda kršćanskih središnjica – uočit ćemo da su daleko najgušče bile
duž jadranske obale, uzduž Neretve i u središtu Bosne. U ilirskim krajevima služba Božja je bila stvar savjesti u kojoj osoba putem intuicije doživljava ‘neposrednu spoznaju‘ – po Logici Stvaranja. No, čisto laičku, administrativnu i pravnu tradiciju najbolje je zadržalo i do naših vremena očuvalo – pućanstvo Poljica i otoka Brača, Hvara, gdje su djelovali ‘popovi ilirci‘ itd.
II.
NAS JEZIK – ILIRSKI ODNOSNO SLOVINSKI
U svojoj monografiji ‘Pregled povijest hrvatskoga naroda‘,Dr Ferdo Šišić
izričito tvrdi : «Buduć da je nadošlih Hrvata bilo malo – samo
gospodujući sloj – izvršio se i ovdje u historiji općepoznati proces da
su zapovijedajuci došljaci poprimili jezik svojih podanika, a ovi ime
dosljaka ». I mi se pitamo : kojim jezikom je govorilo pućanstvo
jadransko-podunavskih pokrajina koje su Bielohorvati oslobodili od
barbara Avara i Sakaliba, i kako to da u Hrvatskoj – poput u Madžarskoj
– došljaci nisu sjedilačkom pućanstvu nametnuli svoj jezik okupatora ?
Podsjetimo se one vrlo poučne tvrdnje Plinija Starijeg (u III.tomu njegove ‘Historia-e naturalis’, da se je primitivna Italija sastojala od nekih dvanaestak raznih populacija koje su govorile svojim izvornim jezikom, a što se tiče pokrajine Latio, tu ( na malom teritoriju izmedju Tibra i Circei) Plinije navodi substrat i superstrat slijedećih popilacija : Urodjenici, Pelasgi, Arkadi, Siculi, Aurunci, Rutuli, a onkraj Circea – Volci, Osci, Ausoni, a onda tek dolaze Latii… » (v. Pl. Secundus : ‘Hist. Naturalis, III, IX.). Svima su se nametnuli bezobzirni osvajači pašnjaka za svoja stada – Latini. Svi su prethodnici govorili svojim jezikom, ali su svi morali naučiti latinski, kao jezik nametnutog dominatora. Kao i niz naroda diljem Rimske imperije nakon toga. Od Caesara pa na dalje, rimski diktatori su palili knjižni fond pokorenih naroda, i nametali svoj jezik i svoj pravni sustav po kojemu je bilo nasnazi pravilo : ‘Roma locuta – causa finita’ (o ritualnom paljenju etrušćanskih knjiga pisali su Tit Livije i Suetonius). No, mnogi obezličeni narodi, nakon Dioklecijanovih reformi, naučili su se i – vratili se svojim korjenima (v takodjer. Leon Homo : »L’Italie primitive‘, izd. A.Michel, Paris, 1953).
Slično je i s velikom jezikoslovnom zajednicom ilirskih jezika (o kojima je emfatički pisala i ‘Velika Sovjetska Enciklopedija’). No, pragmatični Dorani, kad su se stabilizirali na južnim krajevima Balkana, za svoje trgovačke potrebe, složili su na podlozi fenićanskog alfabeta svoje – dorsko pismo na dijalektu koji je kasnije nazivan ‘ellen’, a u vrijeme Augusta pak ‘grecus’. Ustvari – taj najrazvijeniji i najpragmatičniji ilirski idiomatis bio je i koine na kojem su se sporazumijevali svi pripadnici ilirske zajednice, prilagođavajući dorsko pismo drugim jezikoslovnim specifičnostima, u prvom redu na Jadranu, a prema Caesaru (v. ‘De bello gallico‘) i kod učeinijih ljudi u Galiji Transalpini.
(Nesto slicno imamo u nastanku modernih jezika : talijanskog, španjolskog, francuskog, njemačkog, ruskog itd. jezika : Jezik dominirajućeg pućanstva oko glavnog političkog centra, se je afirmirao i političkim normama nametnuo ostalima kao – zajedničko komunikacijsko jezično sredstvo – Bugari su usvojili makedonski jezik a kasnije sve činili da zaniječu Makedoncima pravo da svoj jezik nazivaju – makedonski jezik. Slično je i u odnosu Srba i Bosne : Srbijanci su preuzeli od Rasana bosanski jezik i pismo, nazvali ga ‘srpski jezik’ a onda sve činili da Bosancima zabrane da taj svoj izvorni jezik nazivaju – bosanski jezik, kao je poslužio kao podloga za nastanak i razvoj – hrvatskog književnog jezika. Pokušaji nasilne asimilacije i otpor tim napasnim pokušajima znali su prouzročiti teška krvoprolića, osobito na Balkanu u toku dvadesetog stoljeća. Rehabilitacijom povijesne istine u duhu međunarodnog prava jedina je ispravna metoda poravnanja tih proturječnosti i održanja mira među narodima uopće).
Tako je bilo i s ilirskim, te staromakedonskim i slovinskim govorima kojima su politički manipulatori dali ona svojstva koja izvorno ne odgovaraju znanstvenom uvidu, ali se i dalje održavaju – silom i pritiscima na ‘dobre sluge i zle godpodare’ koji očito ne uzimaju u obzir nezastarivu istinu, da se izmišljotina i krivotvorina nikada zauvijek nisu uspjele nametnuti istini. Nigdje.
5 komentara
Uskoči u raspravuZa psihoterapiju lijecenja serbitisa, vrijedi asimilirati hrvatski uvid u balkanologiju u zadnjih preko trista godina:http:
http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/natuknice/120-hrvatska-enciklopedija/948-vitezovic-ritter-pavao
Ko to kaze, HRVAT koji pobaceni i iskompleksiran SRBIN. Pa vi ste degenerici po svemu, uzimate se (zenite) 2 koleno i imate sve nakaradno, od izgleda do jezika, a najvise imate laznu istoriju. Srbi su vas 2 ili 3 puta spasavali od unistenja, ali vise nece.
Pozivam hrvatske kronicare s dobrom povijesnom memorijom, da prate daljnje petljanije srbijanske klape mitomana i bolsenih dijalekticara kojima je zakrzljao zdrav razum jer nemaju povijesno pamcenje. Gledajte samo u ste se je pretvorila njihova vizija jezika uopce: od slavenosrbskog do konca 18 stoljeca (srpske verzije makedonskog jezika) napravili, kradjom tudjigh rijeci, su rusko-srpski, a zatim srpskohrvatski. Danas tumace da hrvatski ne postoji, jer kad nekom nesto otmu ili ukradu, oni smatraju da je to sad njihovo. Kako u njihovoj izmisljanoj povijesti, tako i u povijesti jezika. No, od tog srbijanskog akutnog defekta memorije mozemo s lijeciti samo tocnim podacima memoarizirana povijesti. Jer to Hrvati cine sve od svog velikog knjizevnika Pavla Rittera-Vitezorvica, koji je, jos 1700 napisao prvu ‘Povijest Srbije’. To djelo je prilicno uravnotezenop, ali ga Srbijanci nerado spominju, jer nije sumski krivolov ni Vuka ni Pavla Ivica. Nista toliko Srbiji ne donosi stetu kao Vuk…
Glavna dakle razlika u utapanju jezika pridoslih Bugara u zateceni makedonski jezik kao i jezik Tracana i jezika Bielohorvata u ilirsk ijezik je u tome sto su Bugari donijeli na jug svoj izvorni govor uralo-altajske skupine koji je, kako su se radjala djeca zenidbom osvajaca s Tracankama – nestao, dok je jezik Bielohorvata najvjerojatnije pripadao slovindskim govorima koji je dobrim dijelom i opstao u sjevero-zapadnom dijelu Hrvatske, kao govor vrlo srodan ilirskim govorima, pa nije imao potrebe da se temeljito mijenja da bi se prilagodio vecinskom pucanstvu ilirskih zemalja, kako je to tocno primijetio i Dr Ferdo Sisic.
Znanost i na Zapadu priznaje ilirsku jezicnu zajednicu preimenovanu u ‘slavenske jezike’
U NACELU :
ILIRSKI = JUZNOSLAVENSKI
LING. Au Nord-Ouest de la péninsule des Balkans se trouve placé dans l’Antiquité le vaste groupe illyrien (Lang. Monde, 1952.). Langues illyriennes. Groupe de langues comprenant l’idiome des Slaves du sud.
(V. Google : ILLYRIEN – définition de l’illyrien )