Kako? Ovako: Subašić mora održati visoku formu, dosadašnjih igara. Elveri su, i onako, njegova prčija. Puno. Ćorluka se uvlači, svojim mirom, svestranošću, u samu užu obranu štopera. Tu je plavokosi Vida, koji može i – zabiti. Domagoje, napni luk i odapinji strijele. Pucaj! Zabij! Širinom pleća, Lovren, ti si dužan ‘krpati’ gdje nekaj curi. Imaš snagu. Imaš srca. Englesku školu, istina, mi smo ju digli u zrak.Pozor, ovo je Moskva. Brozovićeva je uloga, najteža. Vezati obranu i navalu i ne, samo loptama. Skraćivati crtovlje obrane i zakriliti izdržljivošću, energijom, leđa našim veznjacima. Teško, ko’ sam vrag! I jesu, i jedan i drugi, svaki, na svoj način, Luka Modrić i Ivan Rakitić, htjeli ili ne, ključ svega. Vatrenih. Povuku li prave potez, u ponavljanju, moraju, ovog puta biti bezgrješni. Apsolutnih rješenja. Jednostavno, prekopirat svoje igre, iz Reala i Barcelone. Basta. Dosta. Objektivno, do sada ima je, ipak falilo te, kastiljsko- katalanske škole. Nema, dragi moji, izgubljene lopte. Govorio je Jozo Matošić, branič Hajduka, tamo, četrdesetih prošlog stoljeća: ‘Zašto je, Ico Hitrec, bija najbolji? Zato, jer nije gubio lopte!’ Vas dvojica, Luka i Raki, čujte ovo: nema izgubljen lopte! Mandžini se manevri, znaju. Može se, čak, i potući. Kervav, pa to mu je u – krvi. On će izginuti za Hrvatsku. Pun je narodnosne svijesti. Slavonski Brod – stoji, iza njega. Konačno, u pravi tren, ustao je na svoju pravu nogu: Perišić. Bravo! Ulazak, proboj, opasnost od kud god, pao na tjeme: Golovi, Ivane, golovi..! Ti si ipak, najbliži pravom, kak’ bi rekli Zagrepačanci, šusu. I, konačno taj, treći čovjek. On je pao, kažu s marsa. Izvan- zemaljac. Ćiro ga nadvisuje čak, i Modriću. Ante Rebić. Plećat, snažan, otresit. Bez straha u kostima. U glavi. Jurišnik. Sve to, plus – pucati! A, Vatrenih, ima – još. Evo, ovako izgleda moja najava, velike nedjelje, koja, za Hrvate ne smije biti – tužna. Jer, i ‘srebro’ je najviše odličje
Samo za portal Tjedno SP u Rusiji prati:
U pozivu za juriš iz upaljenog moskovskog Sigeta, na Lužnjiku, oslovljavam ovaj članak našim vrhovnikom nogometa, bojnikom Vatrenih, Dalićem. Iskren. Samouvjeren. Pošten. A, mi baron Josip Jelačić, hrvatski ban, lijepo je, prije pohoda na Mađare, ’48, uskliknuo: ‘Pa, što Bog da i sreća junačka’! Ovo je moj zadnji najavni prikaz ruskog Mundiala 2018. Za naš portal Tjedno.
A sad idemo postati besmrtni
Ne, ne! Nitko se ne bira, nitko se ne može izabrati. Nitko nikog ne može odglasati. Ni izglasati. Taj, koji je zvan i pozvan, on dolazi – sam. Ko’ duh! Nema tog čovjeka u hrvatskom saboru, zašto ne državnom (Reiner), koji bio bi taj. Populus, pa bio on i hrvatski, mora imati vođu: Poglavnika. Tuđmana. Nitko ih nije ni znao ni zvao. A, kad je došao tren, bili su tu – na mjestu. Uz poklon, naroda. Od Zemuna do Boke. Od Splita do Zagreba. Od Dubrovnika do Vukovara. Tako se piše povijest. Nije ni u nogomet, tom najkristalnijem zrcalu narodne duše, koju ne pokriva na stari ni mladi, ni levi ni desni, ni crni ili bijeli – drugačije. Šetalo se, prošetavalo, sjedalo na klupu. Ovaj ili onaj. Ne tangirajući nikog, dok nije, poslije Ćire, došao on: Dalić. U ‘ pet minuta,’ riješio je sve. Sastavio, postavio, vodio Hrvatsku. Ušao s Vatrenima, koji su bili – njegovi, uz struku, koju je on izabrao,a nije joj se vjerovalo( golmani, trkači…). Zna se na koga se misli. I, u šest mundial – utakmica i nešto onih, usputnih, doveo Hrvatsku u f i n a l e svjetskog nogometnog prvenstva. Preskočivši, čak i Ćiru, iz ’98! Opće zagranuće. Svih. Svijeta. I onih – malih – koji srdačno plješću i onih – velikih – koji ne vjeruju samom sebi. Messi, Ronaldo, Neymar, apsolutne zvijezde današnjeg nogometanja, super-miljarderi, di’ ste, pobogu. Dajte, stanite na loptu. pa, vas – ‘ bije’ – jedan Vrsaljko…! ha-ha-ha…!I da uzme zlato, on je zlatni dečko svijeta. Taj Vrsaljko. Bek, Vatrenih. To je, on, gospon’ nogomet. Priča, za sebe. Karikatura!Hrvatska je tema dana. U očima, u duši, i srcu. U stisku ruke, samog Trumpa, našem, običnom novinaru: ‘Bravo Hrvati.’ To je to. I, sad, kad tražim najavni, posljednji naslov, prije velike srpanjske nedjelje, u pet poslijepodne, samo je jedan ‘ foltrefer. ‘ Puni pogodak. Zlatka Dalića, čovjeka koji, i kad je raširenog garda, isukanih šaka, uvijek uz osmjeh i ne bilo kakav: mek, pitom. Športski. Pun razumijevanja. Osvajača tolikih srdaca. Zlatko je gala-kit, napisah. I, jest. Njegov poziv je moj naslov. Nemam ga, na ‘ žici’. Na mobitelu. Čitam. I – gutam. Rečeno je idealno. Smiono. Junački.Viteški: ‘ A, sada idemo – u besmrtnost.’ Dogodili se to, svi skup, kaj smo oko nogometa, možemo doma. Na farmu pilića, u ribnjak crvenih pastrva. Na barku, koja plovi – sola. Bilo bi gotovo. Svi mi, možemo tražiti sebe, kod Ere. Gotovčevog. S onoga svijeta. Sad idemo postati besmrtni – nehotice, to mi curi iz gupca. Čak to pričam, to nisam ni vidio ni čuo, mladoj crnoj vrani, koja mi je sjela na ruku, na rame, za stol, kafića moje ‘Sonate.’ Popila mi kavu, izjela led iz čaše. I, brbljala – bez prestanka. Čudo. Uz publiku, koja je oduševljena. Črna vrana. Sem ti gajde…! Gospodo! Vjerujem da je i ona shvatila da smo mi, Hrvati, na pragu bemrtnosti. Iako, svojim ‘kervavim’ stoljećima borbi za goli život, za opstanka, sa ovakvim i nikakvim (prek puta!), to dokazujemo. I, kad nas karta i ne ide. Ćiro je bio u Francuskoj takoko blizak jednoj, takvoj besrmnosti. Baš, s tim Francuzima.No, neki Thuram, koga je sam bijes, dopelal, okrenuo je našu sreću:ne, u tugu. I bronca, u prvom CRO-mundialu ima svoj – ‘top! Ovo je prilika da popravim, na Lužnjiku, tog črnjulu i njegova jedina dva gola, ikada, u životu. Deschampesovi trikolori, nemaju Thurama. Ipak, čuvajmo se Griezmanna i Mbappea! Još koja črna vrana? Pa, Pogba. I –basta.
Nema izgubljene lopte
Ostalo, to smo mi, mi – Vatreni. Kako? Ovako: Subašić mora održati visoku formu, dosadašnjih igara. Elveri su, i onako, njegova prčija. Puno. Ćorluka se uvlači, svojim mirom, svestranošću, u samu užu obranu štopera. Tu je plavokosi Vida, koji može i – zabiti. Domagoje, napni luk i odapinji strijele. Pucaj! Zabij! Širinom pleća, Lovren, ti si dužan ‘krpati’ gdje nekaj curi. Imaš snagu. Imaš srca. Englesku školu, istina, mi smo ju digli u zrak.Pozor, ovo je Moskva. Brozovićeva je uloga, najteža. Vezati obranu i navalu i ne, samo loptama. Skraćivati crtovlje obrane i zakriliti izdržljivošću, energijom, leđa našim veznjacima. Teško, ko’ sam vrag! I jesu, i jedan i drugi, svaki, na svoj način, Luka Modrić i Ivan Rakitić, htjeli ili ne, ključ svega. Vatrenih. Povuku li prave potez, u ponavljanju, moraju, ovog puta biti bezgrješni. Apsolutnih rješenja. Jednostavno, prekopirat svoje igre, iz Reala i Barcelone. Basta. Dosta. Objektivno, do sada ima je, ipak falilo te, kastiljsko- katalanske škole. Nema, dragi moji, izgubljene lopte. Govorio je Jozo Matošić, branič Hajduka, tamo, četrdesetih prošlog stoljeća: ‘Zašto je, Ico Hitrec, bija najbolji? Zato, jer nije gubio lopte!’ Vas dvojica, Luka i Raki, čujte ovo: nema izgubljen lopte! Mandžini se manevri, znaju. Može se, čak, i potući. Kervav, pa to mu je u – krvi. On će izginuti za Hrvatsku. Pun je narodnosne svijesti. Slavonski Brod – stoji, iza njega. Konačno, u pravi tren, ustao je na svoju pravu nogu: Perišić. Bravo! Ulazak, proboj, opasnost od kud god, pao na tjeme: Golovi, Ivane, golovi..! Ti si ipak, najbliži pravom, kak’ bi rekli Zagrepačanci, šusu. I, konačno taj, treći čovjek. On je pao, kažu s marsa. Izvan- zemaljac. Ćiro ga nadvisuje čak, i Modriću. Ante Rebić. Plećat, snažan, otresit. Bez straha u kostima. U glavi. Jurišnik. Sve to, plus – pucati! A, Vatrenih, ima – još. Evo, ovako izgleda moja najava, velike nedjelje, koja, za Hrvate ne smije biti – tužna. Jer, i ‘srebro’ je najviše odličje. Francuze sam gledao. Imali su loših dana. Boli nas piksa – za njih. Mi igrajmo, svoje. Hrvatski. Dalićevski. Kao do sada: jedan do drugog. Jedan, za drugog. Svi, za jednog. Jedan, za sve. Nema predaje. Jer, i srebro može imati okus – zlata. Vatreni – za Dom! Zvonimir Magdić. Predsjednica hrvatske države, do Putina, u svečanoj loži. Tako smo daleko,- dotjerali. Nije baš, od svakog dana.Idemo. Spremni! T
