Tuđman je prije svoje prerane smrti iznio i objašnjenje zbog čega su se u naše redove uvukli bivši udbaši i slični. Rekao je: “Ova vlast, HDZ-ovska, nije mogla graditi društvo s drugim ljudima, s drugim narodom, nego s onima koje je zatekla. I prema tome, sva rješenja za otklanjanje slabosti, za uvođenje pravnoga poretka koji će osigurati podjednake mogućnosti za sve, za svakog čovjeka, za svaki kraj, sve to ovisi o nama, sve to ovisi o našoj odlučnosti da sve zloporabe, sve nepodopštine svim mogućim i odlučnim koracima uklanjamo, i da znamo da će nam život danas i sutra, naša budućnost ovisiti o nama samima”
Napisao: Mladen Pavković
Mogu se razni, prije svih, ekstremno lijevi, pjeniti, derati i škrabati po novinama i srbijanskim biltenima ala Novosti, o prvom hrvatskom predsjedniku, vojskovođi i pobjedniku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dr. Franji Tuđmanu (Veliko Trgovišće, 10. 5. 1922.- Zagreb, 10.12. 1999.), koliko hoće, ali ovaj će čovjek u hrvatskoj povijesti ostati zabilježen zlatnim slovima, kao jedan od najvećih sinova hrvatskog naroda.
U ponedjeljak će u Zagrebu biti otkriven jedan od najljepših spomenika, spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, vojskovođi i pobjedniku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dr. Franji Tuđmanu, čuvenog autora Kuzme Kovačića!
Srpska čizma
Nu, i ovoga puta na još jednu obljetnicu njegove smrti, moramo se zapitati: Što bi se početkom devedesetih dogodilo s Hrvatima i Hrvatskom da nije bilo Tuđmana i hrvatskih branitelja? Ako se sjećate, a ako ne, prisjetit ćete se, da je tada Račanova svita čak napustila saborske klupe u nadi da Hrvatska nikada ne će biti to što je danas – slobodna, samostalna i nezavisna hrvatska država. Da smo poslušali lijeve ekstremiste, ili ona notorna i jadna piskarala pupovčeva biltena, srpska čizma bi nas pregazila, od Vukovara, Osijeka, Zagreba, Gospića, Knina, Škabrnje pa do Dubrovnika. Tijekom Domovinskoga rata svi ti koji se sada s toliko mržnje osvrću na lik i djelo, dr. Franje Tuđmana, uglavnom su bili na strani Jugoslavije, prikrili su se u neka skladišta, pravili su se mirotvorcima ili su pobjegli na “studiranje” ili svojim tetkama negdje u inozemstvo. Bilo je i takvih poput Mesića i Manolića koji su neprestano držali “fugu u džepu” i za koje je bilo samo pitanje vremena kad će pokazati svoje pravo lice – domaćih izdajnika. A Tuđman je neprestano isticao da smo “samo jedinstvom domovinske i iseljene Hrvatske, mogli uspostaviti samostalnu i demokratsku nezavisnu hrvatsku državu, mogli smo stvoriti oružanu silu koja je oslobodila sve središnje hrvatske krajeve, koja je oslobodila Knin, taj stari hrvatski kraljevski grad u kojem je stolovao kralj Zvonimir, u kojem je bilo sijelo i hrvatskog biskupa kad se Hrvatska biskupija protezala sve do Drave”.
Kad je još bio Vukovar pod srpskom čizmom, Tuđman je upozoravao svijet i okupatore, da ga možemo osloboditi svojom vojskom, ali prvenstvo je bio za to da se to dogodi na miran način, bez suvišnih žrtava, ali ako to ne će biti moguće tada će, rekao je, opet biti ne samo novih oluja, nego i novih gromova. I bio je, kao i uvijek, u pravu. Hrvatska vojska, pod njegovim i Šuškovim zapovjedništvom, mogla je osloboditi i oružjem Vukovar, ali tada bi poginuo veliki broj Hrvata i tri puta više Srba, Crnogoraca, pripadnika zloglasne JNA i domaćih izdajica, što se na kraju ipak nije dogodilo. Srbi i domaće izdajice trebale bi Tuđmanu podići spomenik do neba, jer ih je spasio od sigurne smrti ili progona čekajući godinama da Vukovar bude oslobođen na miran način. Oni koji se svih ovih godina, a poglavito nakon Tuđmanove smrti obrušavaju na prvog hrvatskog predsjednika, ti zeleni ili crni vragovi, ipak ne žele otići iz Hrvatske, iako neprestano bljuju po Domovinskome ratu, hrvatskim braniteljima i načinu na koji je nastala Republika Hrvatska, a jednom nogom (što je svjetski fenomen) žive i rade na čak tri različita mjesta: u Hrvatskoj, Republici Srpskoj i Srbiji! Tuđman je prije svoje prerane smrti iznio i objašnjenje zbog čega su se u naše redove uvukli bivši udbaši i slični. Rekao je: “Ova vlast, HDZ-ovska, nije mogla graditi društvo s drugim ljudima, s drugim narodom, nego s onima koje je zatekla. I prema tome, sva rješenja za otklanjanje slabosti, za uvođenje pravnoga poretka koji će osigurati podjednake mogućnosti za sve, za svakog čovjeka, za svaki kraj, sve to ovisi o nama, sve to ovisi o našoj odlučnosti da sve zloporabe, sve nepodopštine svim mogućim i odlučnim koracima uklanjamo, i da znamo da će nam život danas i sutra, naša budućnost ovisiti o nama samima”.
Prave cirkus od države
Da je ostao živ, Tuđman sigurno ne bi dopustio da nam tolike “fukare” prave cirkus od države. Stoga, sjetimo se da je često znao i govoriti da “imamo na čemu graditi svoju povijest, imamo zašto biti povijesni” te da “čuvamo to što smo stvorili i znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama”.
Bio je u pravu, kao i uvijek.
Nu, kotač koji je pokrenuo više se srećom ne može zaustaviti, pa mu i ovom prigodom, u povodu još jedne obljetnice njegove prerane smrti želimo poručiti neka ne brine, odnosno da je sve pod kontrolom, te da je normalno da „psi laju dok karavane prolaze“, unatoč toga što je spomenik na njegovo veliko djelo već sad pobudio oštre kritike njegovih neistomišljenika, (kao primjerice zašto „ne gleda“ vamo a ne onamo) što je i normalno, jer kako bi to izgledalo da „srboljupci“, mrzitelji Hrvata i Hrvatske, podrže nešto što nema na glavi srp i čekić, šubaru ili pak ona četiri „s“! T
I na kraju: da je kojim slučajem ostao živ bojimo se da bi i njemu kao i Sedlaru, Bujancu ili Leljaku „zabrinuti „Hrvati“ sve učinili da mu se ukine ili ne izda viza za Australiju! T
