I ISELJENIŠTVO JE ODGOVORNO ZA JADNO STANJE U DOMOVINI

I ISELJENIŠTVO JE ODGOVORNO ZA JADNO STANJE U DOMOVINI

8. veljače, 2017.

 

 

Iz dana u dan postajem sve svjesniji činjenice da su hrvatsko iseljeništvo te posebice hrvatska politička emigracija, uz svu ključnu i dragocjenu pomoć u kriznim vremenima, suodgovorni za puno toga što nam se danas događa u Republici Hrvatskoj. Hrvatsko je iseljeništvo bez bilo kakvih uvjeta pomagalo domovini Hrvatskoj i nije ništa sustavno poduzimalo da se taj novac namjenski troši, niti je uvjetovalo da i hrvatski iseljenici, koji se žele vratiti u Hrvatsku, ne budu u svojoj domovini diskriminirani i tretirani kao stranci i neprijatelji

Napisao: Antun Babić

Dragi Bog djeluje na različite načine. Treba samo biti uporan, strpljiv i ne izgubiti vjeru u ispravnost svojih životnih ideala i ciljeva čak ni onda kad vam je u životu najteže. U utorak 31. siječnja 2017. u emisiji Šahovnica na Laudato televiziji postavljeno mi je pitanje na koji način su politička emigracija i hrvatsko iseljeništvo pomagali Hrvatskoj u vrijeme stvaranja, obrane i međunarodnog priznanja samostalne hrvatske države početkom 90. godina prošlog stoljeća. Zbog nedostatka vremena načelno sam odgovorio kako su hrvatski iseljenici imali ključnu ulogu u projektu stvaranja samostalne hrvatske države i obrane Republike Hrvatske od velikosrpske agresije, ali da se danas o toj dokazanoj činjenici sve manje zna i govori. Do zadnjeg dana svojeg života prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman govorio je “kako je hrvatsko iseljeništvo imalo veliku ulogu u stvaranju samostalne hrvatske države i da bez jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske danas ne bi bilo ni Hrvatske”. On je uistinu tako i mislio jer je bio najbolji svjedok pomoći koju su Hrvati izvan domovine pružali Hrvatskoj u tim sudbonosnim vremenima za opstanak hrvatskog naroda. Kad o ulozi hrvatske političke emigracije i hrvatskog iseljeništva danas govore današnji hrvatski političari, onda su to, nažalost, samo prigodne poruke i riječi, u koje oni uopće ne vjeruju, niti bilo što konkretno poduzimaju da se četvrt stoljeća kasnije oživi to jedinstvo hrvatskog naroda, u onom obliku i na onim područjima gdje je to danas realno i izvedivo.

Velika je tragedija za hrvatsku povijest i znanost da danas Vlada ne financira gotovo nijedno opsežno stručno i znanstveno istraživanje tog važnog dijela hrvatske povijesti i djelovanja Hrvatica i Hrvata izvan Republike Hrvatske. Vrijeme prolazi, a taj bitan dio hrvatske povijesti pada u zaborav – ne zato što nije važan, nego zbog toga što je neprijateljima samostalne hrvatske države, koji još uvijek imaju glavnu riječ u politici, gospodarstvu, medijima i obrazovnim institucijama u današnjoj Republici Hrvatskoj, jako stalo da se kroz šutnju i ignoriranje tog segmenta života hrvatskog naroda što žurnije zaboravi jedno od najuspješnijih razdoblja ukupne hrvatske povijesti. Ponovnim odvajanjem dvaju demografski jednako važnih dijelova hrvatskog naroda te «stvaranjem» uvjeta za novo masovno iseljavanje Hrvata iz svoje, sada «slobodne», države, naši neprijatelji svim silama nastoje ponovno što više oslabiti novu hrvatsku državu, kako bi je ponovno mogli s lakoćom ugurati u neku novu «balkansku» asocijaciju ili prodati europskim moćnicima u Bruxellesu kao malu i beznačajnu europsku provinciju.

Briga za budućnost nove Hrvatske

Dosad smo uporno nastojali sve krivce za sadašnje jadno stanje u kojem se nova Hrvatska nalazi tražiti samo u Hrvatskoj. Međutim, iz dana u dan postajem sve svjesniji činjenice da su hrvatsko iseljeništvo te posebice hrvatska politička emigracija, uz svu ključnu i dragocjenu pomoć u kriznim vremenima, suodgovorni za puno toga što nam se danas događa u Republici Hrvatskoj. Hrvatsko je iseljeništvo bez bilo kakvih uvjeta pomagalo domovini Hrvatskoj i nije ništa sustavno poduzimalo da se taj novac namjenski troši, niti je uvjetovalo da i hrvatski iseljenici, koji se žele vratiti u Hrvatsku, ne budu u svojoj domovini diskriminirani i tretirani kao stranci i neprijatelji.

Pokušat ću ovu tvrdnju obraniti iz dva ugla analiziranja zato što sam gotovo uvjeren da sam na pravom putu. Najprije treba reći da hrvatske političke organizacije u emigraciji, a posebno njihovi čelnici, i hrvatsko iseljeništvo u cijelosti, nisu pokazali istu hrabrost, samožrtvovanje i brigu za budućnost nove hrvatske države i opstanka hrvatskog naroda kad je riječ o povratku Hrvatica i Hrvata iz svijeta natrag u slobodnu i samostalnu hrvatsku državu prije i nakon vojno-redarstvene operacije Oluja 1995. Neki su se vratili u Hrvatsku tek nakon što je domovina već bila obranjena od velikosrpske agresije. Stvaranje i obrana hrvatske države bez sumnje su bili ključna faza u životu hrvatskog naroda. No, izgradnja nove hrvatske države u uspješnu državu i prosperitetno društvo nije ništa manje važno, što danas najbolje vidimo. A tu je, poput domovine, zakazalo i hrvatsko iseljeništvo, koje se ili nije htjelo ili nije znalo upustiti u organiziranu borbu protiv lopovluka što je uzeo maha u Hrvatskoj već tijekom Domovinskog rata.

Smatram da je do malog broja povratka hrvatskih iseljenika u domovinu došlo iz dva ključna razloga. Danas vidimo iz pismenih svjedočanstava ljudi poput Josipa Manolića i pokojnog Josipa Boljkovca, koji je primjerice izjavio: “političkoj emigraciji čast, ali ne i vlast”, i iz drugih pokazatelja da je hrvatsko iseljeništvo unaprijed planski iskorišteno samo za financijsku i drugu pomoć jugokomunistima da sačuvaju svoju glavu od velikosrpskog noža, kojim je od 1988. do 1992. nad njihovim glavama mahao Slobodan Milošević. Da je, ne daj Bože, Milošević kojim slučajem uspio u svojim planovima pretvaranja Titove Jugoslavije u Veliku Srbiju, jugoslavensko-hrvatski komunisti bili bi prvi kojima bi Milošević odsijecao glavu na način na koji su islamski teroristi u Siriji odsijecali glave kršćanima i muslimanima koji se nisu slagali s njihovim strašnim vjerskim ratom protiv kršćana, obilježenim silnom mržnjom.

Dakle, zadaća koju su hrvatski komunisti i udbaši namijenili hrvatskom iseljeništvu bila je osigurati što veću financijsku i drugu pomoć domovini, za koju su hrvatski iseljenici emotivno bili snažno vezani. Istovremeno, u strahu od povratka «ustaša» iz emigracije, vodeći ljudi u HDZ-u poput Mesića, Manolića, Boljkovca, Perkovića itd. osmislili su i plan kako spriječiti i sabotirati povratak većeg broja Hrvatica i Hrvata iz svijeta. U tom pogledu imali su i snažnu potporu pripadnika gramzive hrvatske gospodarske elite: Franje Gregorića, Nikice Valentića, Borislava Škegre, Zlatka Tomčića i brojnih drugih tajkuna u državnom vrhu. Oni su bili ti koji 1995. godine nisu dozvolili osnivanje Ministarstva povratka i useljeništva, u čijem sam projektu i sam svakodnevno besplatno sudjelovao punih pet mjeseci. O tomu se može puno više doznati u zborniku 1. Hrvatskog iseljeničkog kongresa u Zagrebu 2014. godine.

Sova bio protiv učlanjivanja u HDZ hrvatskih emigranata

Da bi se spriječio veći povratak uspješnih Hrvatica i Hrvatica iz svijeta, kao i njihove sada već visoko obrazovane djece, hrvatski komunisti, u suradnji s nekim vodećim ljudima u HDZ-u, već su 1989. 1990. poduzeli korake u Australiji, ali ne i u Kanadi, za sprječavanje političkog djelovanja državotvornih i politički osviještenih Hrvata u iseljeništvu u novim političkim strankama u SR Hrvatskoj, a u prvom redu u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Dakle, u samom početku u HDZ-u su postojale različite interesne skupine, koje u hrvatskoj iseljeničkoj javnosti nisu bile dovoljno prepoznate zbog velike euforije koja je vladala u to vrijeme. Kasniji sukobi, najprije onaj između predsjednika Tuđmana i Vladimira Šeksa, te puč u HDZ-u što su ga 1994. godine organizirali Manolić i Mesić, dokazuju da je dr. Tuđman želio ne samo pomoć hrvatskog iseljeništva, nego i povratak Hrvata iz svijeta u domovinu, za razliku od Manolića, Mesića i drugih. Primjerice, dr. Tuđman osobno je i mene pozvao da se učlanim u HDZ kad smo se sastali u Kanadi 25. studenog 1989. godine. Danas nam je daleko jasnije zašto je, prema izjavama članova hrvatske zajednice u Australiji, pa i članova HDZ-a, čelnik HDZ-a u Hrvatskoj (čovjek kojeg neki u Hrvatskoj danas zovu Sova) u vrijeme osnivanja ogranaka te stranke u Australiji navodno tražio da se u HDZ ne učlanjuju ljudi koji pripadaju hrvatskim državotvornim političkim organizacijama aktivnima u emigraciji. Zanimljivo je primijetiti kako je to stajalište bio u potpunoj suprotnosti sa stajalištem i praksom koje je u Kanadi pokazivao predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman. Naime, u Kanadi su glavnu riječ u HDZ-u imali upravo članovi hrvatskih državotvornih stranaka i pokreta, kao što je na primjer Hrvatski narodni otpor, koji je osnovao Vjekoslav Luburić. Zašto je članovima državotvornih stranaka u Australiji savjetovano da se ne učlanjuju u HDZ, a za iste političke djelatnike u Kanadi nije bilo prepreka da budu ne samo članovi HDZ-a, nego i organizatori službenog posjeta dr. Franje Tuđmana Kanadi, ostaje misterij, koji trebaju ispitati i rasvijetliti mladi i neopterećeni hrvatski povjesničari. Nadam se da će u tom pogledu koristiti najavljeno otvaranje službenih državnih i udbaških dosjea iz vremena komunizma u SR Hrvatskoj. T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Ustaša
    #1 Ustaša 9 veljače, 2017, 05:41

    Babiću, koji ti je kurac,šta benetaš, što ne kažeš istinu. Australski udbaši su odradili poso, čovječe. Šeks je bio udbaš, pa je sve organizirao preko svojih pajdaša udbaša u Australiji. Vi koji ste tamo živjeli znadete tko su i koji su imenom i prezimeno, pa koji kurac sada ne prozovite te kurvine sinove, koji su radili za udba i zajebavali poštene hrvatske iseljenike u Australiji.
    I jošmnešto, Hrvatska je samo jedna, ova ovdje pod ovim krvavim podnebesjem, a tu tvoju iseljenu Hrvatsku odjebi i zajebi. To su hrvatski iseljenici, emigrant pilitički i ekenomski. Trebali ste ovdje ostat i živjeti s nama, kako nama tako i vama,a vi ste zbirsali u tu našu lijepu tuđinu i živjeli bolje od nas, koji smo se pvdje zlopatili.
    Bog i drugovi!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Akademik
    #2 Akademik 9 veljače, 2017, 05:31

    Prošo voz. Sad je kasno. Sve se dogodilo. Topić i Bosnić bili su glavni hadezovci iz Australije na Saboru HDZ u Zagrebu prije izbora 1990.
    Zašto je jedan liječnik i jedan nepismenjak bili delegati iz Australije, valjda i to znate. S njima je bio i neki Zdravko. Zaboravio sam mu prezime. Trebalo bi i njih nešto pitati

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Black Jack
    #3 Black Jack 8 veljače, 2017, 15:39

    Nije iseljeništvo krivo za jadno stanje u domovini.

    Domovina je tamo gdje vlada baagostanje i pravda.
    U hrvatskoj Vladaju Četnici i Partizančine uz nadzor Udbe!
    Znaći, za hrvatsko iseljeništvo ne postoji domovina u hrvatskoj jer Udbaši žele da su oni na baušteli i da šalju devize!
    Proveo Čačić plan i za Udbu poslao 200.000 na nova radna mjesta.
    Oni jadni koji se vračaju u penziji održavaju rodbinu ovdje jer njima partizančine crkavicu daju.
    Kakva je ovo Hrvatska koja je uredbom preuzela sve Zakone bivše zločinačke SFRJ?
    Udbaška Banana Država!
    Dok Sova leti nema slobode za miša.

    Kome tu trebaju Arhivi da se otvaraju i zbog čega?
    Nije partiznasko četničko udbaška gamad sirotinja u ovoj državi nego sidi uhljebljen u institucijama ili ima poduzeće iz pretvorbe i privatizacije!

    Kome tu treba da prouči najprije neki Arhiv da pronađe antihrvatske zločince taj nema veze sa ničim!

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code