Primjer negativne selekcije kadrova u hrvatskoj politici
Piše: Karlo Bergman (prenosimo iz Objektiva od 7.studenog 2011.)
Objavljivanje istrage protiv njene stranke, početak suđenja Sanaderu i raspisivanje
izbora znakovit početak kraja njezine karijere. Bit će to kraj jedne ničim izazvane ambicije da se postane političar od formata, a bez nužnih kvalifikacija da to zaista i bude. Jadranka Kosor primjer je negativne selekcije kadrova u hrvatskoj politici nakon 1990. godine, koju su, prije svih, provodili inženjeri ljudskih duša na Pantovčaku, u SIS-u, MORH-u i SZUP-u. Ničim izazvan izbor Ona je izbor iz jednog neoobičnog, teškog vremena, u kom je tadašnja demokratska„autokracija” (nije li dr. Tuđmanipak zabavni diktator kojem smo se smijali?)smatrala da će im i poznata radijska voditeljica, sućutnog glasa i s poznavanjem prognaničke problematike, pomoći u omekšavanju imidža što su ga nametali obitelj Tuđman, Gojko Šušak, Nikica Valentić, Ivić Pašalić, Borislav Škegro i druge političke statue izrađene u kabinetu lokalne naivne umjetnosti.
Kosorica je upisanu HDZ kao maskota, a što se događa kad maskota skine masku, vidjeli smo u protekle dvije godine. Većina „tih i takvih kadrova”, kako bi to rekao prvi hrvatski predsjednik, odavno
je sišla sa scene. Neki uživaju u saborskim mirovinama, stečenim mukotrpnim dvogodišnjim
služenjem na Markovu trgu, drugi su u poslovima ili čekaju nove prilike.
Jadranka Kosor imala je sreću koja prati uporne i spremne za sve – u stranačkim
previranjima nakon poglavarove prirodne smrti, nije izabrala opciju dr. Ivića
Pašalića, pa je ostala u Sanaderovu klanu. Kod njega je postala zapisničarka, ministarka i potpredsjednica Vlade, dok je kod dr. Pašalića za te poslove kandidirala mnogo ozbiljnija dr. Ljerka Mintas-Hodak, dotadašnja potpredsjednica Vlade i cijenjena političarka desne opcije.
POČETAK U PARTIJI
Politička karijera Jadranke Kosor počela je, što se danas programirano zaboravlja,
u prošlom režimu. U socijalističkom sustavu bila je članica Saveza
komunista i, kako je nedavno u Hrvatskom saboru potvrdio njezin profesionalni
kolega s Radio Zagreba Nenad Stazić, bila je aktivna na partijskim dužnostima.
U HDZ nije ušla u prevratničko vrijeme, 1989. – 1990. godine, zbog čega vjerojatno
i smatra da je znamenita „baraka” bila na Jarunu (iako je bila na Savskoj cesti),
nego 1995., kada je Domovinski rat bio okončan, a potreba poglavara Tuđmana za svježim licima
nezasitna. Po ulasku u HDZ dobila je funkcije „po ženskoj liniji” – brinula je za izbjeglice, prognanik i ratne stradalnike svih vrsta. U materijalnom smislu, „sjela” je na saborsku i dužnosničku plaću, te joj je odobreno na otkupi vojni stan u Ulici Vilka Ševerova – iz kojeg su izbačena dva
sina oficira JNA, od kojih se jedan kasnije ubio.
Analitičari i novinari koji HDZ prate od samog osnivanja kažu kako je nemoguće pronaći bilo kakvu
originalnu političku Kosoričinu ideju. U vrijeme Tuđmana javno mu se divila, dok se uz Sanadera pojavljivala kao njegova sjena. Bili su, po njezinim riječima, prijatelji, drugovi i istomišljenici. U
cijeloj neobičnosti Sanaderove ostavke 1. srpnja 2009. godine, najmanje je iznenadilo
što ga je na mjestu premijerke, bez ikakvih izbora i parlamentarnih konzultacija,
naslijedila upravo Jadranka Kosor. Kao osoba bez vlastite politike nije smetala
niti jednoj stranačkoj frakciji. N jezino ostavljanje n a m jesto predsjednice HDZ-a – bez unutarstranačkih izbora, aklamacijom koju je organizirao Ivan Jarnjak – nije prošlo kao
iznenađenje. Jadranka Kosor je, zahvaljujući posve izvitoperenim, nepotističkim
i koruptivnim shvaćanjima politike došla na vlast bez izbora. Dvije i pol godine,
kada su parlamentarni izbori pred nama, jasno je koliko je to bilo štetno za demokraciju,
nacionalne interese i budućnost upravo njezine stranke, HDZ-a.
I ako neizabrana p redsjednica, k oja je samo jednom osobno izišla na izbore,
2005. godine kada je u srazu za Pantovčak pobijeđena od Stjepana Mesića, tvrdi
kako je vodila borbu protiv korupcije, te završavanje pristupnih pregovora s Europskom
unijom, jasno je da se te procese može i drukčije sagledavati. Jadranka
Kosor vodila je borbu protiv korupcije kao kontrolu štete koju je nanio njezin idol dr.
Sanader – koji je zbog toga očito otišao s funkcije – odnosno kao borbu za samoodržanje,
nakon što se Sanader, u siječnju 2010. godine, ponovno povampirio
za vlašću. Razina korupcije koju je proizveo HDZ ipak je tolika da ni pravosudni
obračun sa Sanaderom nije dovoljan da s njom završi. Predsjednica HDZ-a u pravu
je kad kaže da im se obračun s korupcijom „vratio kao bumerang” – jer ni ona, ni njezini
paževi ne mogu više nadzirati situaciju. Kosorica je naslijedila HDZ-a da ga
odvede na galge, tj. na sudište, i očito je to shvatila tek nekoliko tjedana prije izbora.
NIJE SHVATILA SVOJU FUNKCIJU
U tome je i razlog njezina postavljanja na mjesto šefice. Iskusni hadezeovski veterani,
poput Vladimira Šeksa i Andrije Hebranga, teško da nisu znali što je Sanader
radio i koliko će to koštati, i u milijunima kuna, i u izgubljenim glasovima.
Kosorica je bila odlična maskota za prikrivanje stranačke propasti, a činjenica
da je to kasno uočila pokazuje razinu njezine političke imaginacije. Ona će ostati
zapamćena – u toj „povijesnoj stranci”– kao predsjednica pod kojom je sve propalo,
jer nije pokazala vještinu da popravi barem ono što se moglo. Što dalje?
Starim hadezeovcima i vjernom biračkom tijelu te stranke slaba će utjeha biti
što je predsjednica svoju karijeru, dugo I brižljivo građenu, okončala predvidljivim
porazom koji su joj namjestili drugi. Bez obzira na to hoće li izborna
lista negdje u provinciji na kojoj će biti njezino ime nadmašiti
konkurentsku Kukuriku listu, Jadranku Kosor očekuje tmuran ponedjeljak 5. prosinca. Taj će datum biti početak neformalne unutarstranačke kampanje u HDZ-u, u kojoj će se tražiti novi lider I nova politika. Priče o kandidatima krenule su odmah po naznaci da će HDZ biti optužen za stvaranje crnih fondova, a nesumnjivo će eskalirati kad prođe izborni dan. Trenutačno, čini se kako je sve moguće. Od raspada HDZ-a na nekoliko stranaka, promjene političkog svjetonazora sve do krajnje desnice, pa do povratka na vlast u stranci davno ražalovanih kadrova.
Na predsjedničkom mjestu se mjestu spominju Darko Milinović i Božidar Kalmeta, Tomislav
Karamarko i Vladimir Šeks, Davor Božinović i Miroslav Tuđman… Ta imena će, svakako, nešto značiti u daljem raspletu događaja u HDZ-u, iako bi neka mogla nastaviti i rad u Sanaderovu remetinečkom ogranku. Jedino što se sa sigurnošću može pretpostaviti jest da u HDZ-u predstoji kaos i dramatična borba za vlast u stranci, koja, srećom, neće biti opterećenje funkcioniranju nove Vlade i vlasti općenito.
Statua Franje Tuđmana kao da se pita koga je to dovela u stranku. 
