HRVATSKI GENERALI, A NISU SUDJELOVALI U DOMOVINSKOM RATU I NEMAJU VEZE S OBRANOM HRVATSKE
05/10/2019
Poznati partizan Šime Ivas (1917.-1995.) također je bio general – major u JNA. Odlukom predsjednika Republike od 10. listopada 1995. posmrtno je preveden u čin general – bojnika.
Spomenut ćemo još Vladu Mutaka (1914.- 1974.), također poznatog borca iz NOB-a. Tijekom Hrvatskog proljeća 1971. je uhićen i osuđen na četiri godine zatvora, gdje su ga mučili i gdje mu je narušeno zdravlje, pa je ubrzo nakon toga i umro. Posmrtno je preveden u čin pričuvnog general-pukovnika. Dakle, nisu samo visoke vojne činove dobivali sudionici Domovinskoga rata već su se dijeli i nekima (pojedincima) koji čak nisu sudjelovali ni u političkom i inom životu Republike Hrvatske, nakon njezina stvaranja
Napisao: Mladen Pavković
Jeste li znali da Hrvatska ima nekoliko pričuvnih generala HV-a koji nosi sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, niti na bilo koji drugi način u stvaranju Hrvatske od 1990. godine?
Jedan od njih je Josip Aleksić (1902.-2004.). Bio je uz ostalo časnik u vojsci kraljevine SHS, na dužnosti inženjera opkopara. U Hrvatskom domobranstvu je od 1941. u činu pukovnika. Tijekom 1945. posljednji je zapovjednik obrane grada Gospića. Nakon 7. travnja 1945. Povlači se s hrvatskom vojskom prema Sloveniji i Austriji. Do 1991. živio je u Francuskoj. Bio je građevinski poduzetnik. 1994. preveden je u čin pričuvnog brigadira, a 2000. priznat mu je čun pričuvnog general-bojnika.
Čin pričuvnog general – bojnika ima i Marko Belinić (1911.-2004.). Sudionik je NOB-a. Nakon II. svjetskog rata obavljao je niz važnih političkih funkcija. Imao je čin general – majora JNA. 1999. donijeta je odluka o prevođenju Marka Belinića u čin pričuvnog general- bojnika.
Poznati partizan Šime Ivas (1917.-1995.) također je bio general – major u JNA. Odlukom predsjednika Republike od 10. listopada 1995. posmrtno je preveden u čin general – bojnika.
Spomenut ćemo još Vladu Mutaka (1914.- 1974.), također poznatog borca iz NOB-a. Tijekom Hrvatskog proljeća 1971. je uhićen i osuđen na četiri godine zatvora, gdje su ga mučili i gdje mu je narušeno zdravlje, pa je ubrzo nakon toga i umro.
Posmrtno je preveden u čin pričuvnog general-pukovnika.
Dakle, nisu samo visoke vojne činove dobivali sudionici Domovinskoga rata već su se dijeli i nekima (pojedincima) koji čak nisu sudjelovali ni u političkom i inom životu Republike Hrvatske, nakon njezina stvaranja.
Trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević ima čin pričuvnog stožernog brigadira HV-a, ali on je barem u Hrvatskoj bio glavni u nogometu, a ovi…
Zašto je to bilo tako to valjda samo dragi Bog zna.
Sabadoš proglašen krivim
Opa, što je sad ovo? Još prije nekoliko dana hrvatski branitelj iz Vukovara Tomislav Josić obavijestio je javnost da je policajac Saša Sabadoš proglašen krivim za smrt vukovarskog branitelja Darka Pajčića te da je osuđen na uvjetnu kaznu zatvora od šest mjeseci, kao i većina od 30 do sada pravomoćno osuđenih branitelja za razbijanje dvojezičnih ploča u Vukovaru, kad je na vlasti bio SDP, odnosno Zoran Milanović.
Međutim, u većini medija o tome ni riječi. Tišina, muk.
Kao da se ništa značajno nije dogodilo, jer presuda je (nakon šest godina!) nepravomoćna.
Dakle, ovaj bivši policajac ili milicajac dobio je gotovo nikakvu kaznu za smrt hrvatskog branitelja, malodobnog dragovoljca iz Vukovara.
Komentara, osobito političara, također nema. Pa, više dobivaju kazne oni koji prebrzo voze ili su učinili neko drugo nedjelo, kao primjerice, obiteljsko nasilje, nego ovaj kojeg se nepravomoćno tereti da je – ubio.
Sabadoš je navodno Srbin. Da je to učinio Hrvat nad Srbinom jao si ga njemu. Odmah bi se oglasili dežurni medijski pijevci iz srpskog biltena Novosti i drugih portala, kao i razni pusići, pupovci, stazići i slični, koji pomno prate i bilježe svaku parolu koja im ne odgovara. I razapeli bi toga tko je to učinio (do koljena sedmog), ali bi isto tako nabacali smrad, kako to samo oni znaju, na pravosudni sustav (pravosuđe RH).
Kao na Rujanfest
Sjetimo se samo kako su nema tome dugo u Vukovaru uhitili dva srpska (četnička) ratna zločinca i kako su ih policajci mirno i dostojanstveno, bez lisica, vodili kao na zagrebački Rujanfest, gdje su nastupali srbijanski pjevači.
Sabadoš, kad je čuo presudu, vjerojatno negdje u Srbiji, gdje navodno danas živi, umire od smijeha.
Nama je bilo za plakati kad smo vidjeli što je zbog jedne obične ploče učinio jednom mladom čovjeku, kako ga je „po zapovijedi“ krvnički namlatio, a još više suza smo prolili kad smo čuli za ovu presudu.
Vjerujemo da i obitelj pokojnog Pajčića šest mjeseci uvjetno doživljava kao još jedno njegovo ubojstvo.
Kakav je to sud, kakva je to pravda?
Ne, za to se nismo borili! T
