KOLUMNA METAMUZIKA

HRVATSKA FILMSKA GLAZBA U TJEDNU GLAZBE ZA MLADE

9. travnja, 2016.

Piše: Igor Koruga

U istom tjednu, u kojem su u Muzeju za umjetnost i obrt, skupa s lutnjistom Edinom Karamazovom i njegovim trademark opusom Dowlandovih madrigala i narodnih pjesama (unaprijed isprobanim s Andrasom Schollom i Stingom), članovi vokalnog ansambla Antiphonus uspješno zaplovili maglama Avalona, i u kojem su Simfoničari HRT-a unutar Majstorskog ciklusa protumačili domaće i strane skladbe povezane s književnim opusom ovogodišnjeg obljetničara Williama Shakespearea, odabrana se mladež mogla stopiti sa 100% hrvatskom filmskom glazbom u izvedbi Zagrebačke filharmonije, dirigenta Dinka Appelta, sopranistice Marije Kuhar Šoše i pijanistice Srebrenke Poljak.

Sličan koncept

Naime, unutar Tjedna glazbe za mlade 2016, u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži, nešto su stariji glazbeni znalci mogli prepoznati asocijacije na Koncerte za mlade (Young People’s Concerts) Leonarda Bernsteina, koji su već u prvoj epizodi snimljenoj s Njujorškom filharmonijom 1958. prezentirali – kao moguć – edukativan i zabavan način formalnog praćenja glazbe. Sličan koncept iskoristila je i domaća inačica mini festivala, tematski usmjerena prema upoznavanju publike sa simfonijskim orkestrom i njegovim instrumentima, a ove godine i s glazbenim stvaralaštvom hrvatske filmske umjetnosti. Ukratko, nastojao se istaknuti zlatni period začet osnivanjem glazbenog odjela u današnjem Jadran filmu u kojem su djelovali skladatelji poput Anđelka Klobučara (Peti, 1963), Živana Cvitkovića (Tko pjeva zlo ne misli, 1970), Arsena Dedića (Glembajevi, 1988, U registraturi, 1974) i Alfija Kabilja (Seljačka buna, 1975, Lea i Darija, 2011). S druge strane, perspektivna se budućnost dala nazrijeti u skladbama iz Zagonetnog dječaka (2013, Dinka Appelta) i iz Duha u močvari (2006, Dalibora Grubačevića). Nije nevažna činjenica ni ta da je Tjedan glazbe za mlade 2016 režirao istaknuti hrvatski redatelj, laureat međunarodnih nagrada za animaciju i osnivač Odsjeka za animirani film na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Joško Marušić, te da su se u nesebičnoj potpori istaknuli Dvorana Lisinski i Grad Zagreb.

Prijateljstvo Koreje i Hrvatske

Nesebičnom se pokazala i Koncertna direkcija Zagreb, ali u odluci suorganiziranja u potpunosti sponzoriranog koncerta prijateljstva Republike Koreje i Hrvatske, održanog u utorak 5. travnja u 20 sati u Malom Lisinskom. Zbivanje je ustvari bilo zamišljeno u čast oproštaja dosadašnjeg veleposlanika u Zagrebu, Hyung-won Suha, zbog isteka višegodišnjeg mandata, a na njemu su po prvi puta uz korejske umjetnike nastupili i naši, domaći. Riječ je dakako bila o Zagrebačkim solistima koji su, mudro odabrani, briljantno (iz)nosili orkestralne dionice tijekom cijele večeri. Hyung-won Suh se na samome početku biranim riječima obratio publici, ravnatelju Direkcije, Josipu Nalisu, kao i sponzoru, tvrtki World Culture Networks GmbH. U nastupu korejskih solista, danas već pojedinaca školovanih na prestižnim svjetskim glazbenim učilištima (Univesität für Musik und darstellende Kunst Wien, Music Academy in Hamburg, Curtis Institute of Music, itd.), uživala je uglavnom strana publika počašćena rijetko izvođenom korejskom klasičnom glazbom, ali i ukusnim delicijama na domjenku uoči koncerta. Međutim, istini za volju – jer moram priznati da se teško nosim s poznatom Boulezovom tvrdnjom da je nota važnija od tona (barem kad su u pitanju izvedbe uživo), odnosno da se senzualnost zvuka treba čim više približiti točki strukturalnog vrelišta – petero je solista, predvođeno doista perfektnom sopranisticom Sooyeon Lee i superpoznatom flautisticom Jasmine Choi, uživalo još i više uz naš najbolji komorni orkestar, barem pri tumačenju djela zapadnoeuropskih skladatelja poput Antonia Vivaldija (Koncert za flautu u D-duru, RV 428), Wolfganga Amadeusa Mozarta (Le Nozze di Figaro, KV 492, Don Giovanni, KV 527), Gioachina Rossinija (Il barbiere di Siviglia), Franza Lehara (Die lustige Witwe) i Carla Czernyja (Koncert za glasovirski duet, op. 153). Da je tome bilo tako dokazali su Solisti, prije pravih ovacija, u uvodnom uprizorenju Pintarichiane, svojevrsnog hommagea Borisa Papandopula poznatom hrvatskom skladatelju iz XIX stoljeća, Fortunatu Pintariću. Pintarićeve melodije, vrsno obrađene u neo-klasicističkom stilu – po možebitnom uzoru na Stravinskog (Pulcinella) i Resphighija (Ancient Airs and Dances), nakon svega su se doimale kao napisane za aktualni ansambl Zagrebačkih solista; naravno, onaj pod umjetničkim vodstvom iskusnog koncertmajstora, Sretena Krstića. T