HRVATI SU IMALI BOGOSLUŽJE NA SVOM JEZIKU DVJESTO GODINA PRIJE ĆIRILA I METODA

HRVATI SU IMALI BOGOSLUŽJE NA SVOM JEZIKU DVJESTO GODINA PRIJE ĆIRILA I METODA

6. lipnja, 2015.

index

Horbaton horas i Horbaton Theos

Napisao: akademik Mirko Vidović/ Francuska

Osjećamo se pomalo zbunjeni svaki put kad otkrijemo činjenice iz naše povijesti koje panslavisti nisu uzimali u obzir – ili nisu znali ili nisu smjeli.
No, što se ti
če Porphyrogenetove tvrdnje (v. ‘De Administrando Imperio’, c-31) u vezi sa službenim posjetom hrvatskog vladara papi Agatonu, u Rimu, ta tvrdnja je višestruko i izuzetno važna iz najmanje četiri slijedeća razloga:

1) U našim udžbenicima i drugim prikazima dolaska Bielohorvata, tvrdi se da je za dinastiju Trpimirovića važno znati:
‘Ime je dobila po rodonačelniku
knezu Trpimiru koji je živio u prvoj polovici 9. stoljeća i za čije vladavine se bilježi prvo važno spominjanje hrvatskog imena (Dux Chroatorum).[1]’ (v. na Google-u).
No, zajedno smo učili i provjerili da se ipak prvi put spominje riječ Hrvat upravo prilikom posjeta hrvatskog kneza Svetoj Stolici, a to je bilo za kratkog pontifikata svetog pape Agatona, godine 679. gdje imamo  dva puta spomen hrvatskog imena: Hrobaton horas (hrvatska zemlja) i “Hrobaton Theos” (Bog Hrvata)..
 2) Franački benediktinac Gottschalk, progonjem zbog svoje privrženosti tezi o ‘predestinaciji’, u toku svog progonstva, boravio je na dvoru kneza Trpimira (što dokazuje da je bar u Hrvatskoj vjera bila odista ‘stvar osobne savjesti’, a ne neke administrativne prinude), kojeg Gottschalk naziva (svom djelu ‘De Trina deitate’) ‘kralj Dalmatinaca’, a to je bilo godine 853., kad je knez Trpimir bio u ratnim odnosima s vlastima u Carigradu zbog njihovog osporavanja prava hrvatskog vladara na enklave Istočnog carstva na Jadranu, osobito u Splitu, u neposrednoj blizini Klisa, gdje su stolovali hrvatski vladari u to vrijeme. Latinski natpis ‘Dux Croatorum’ mlađi je od prvog spomenutog naziva Hrvata – točno 175 godina. Gottschalk je bio u oružanom sukobu Trpimira i Istočnog vladara oko Splita, na strani hrvatske, a ne istočne ili zapadne ‘varijante’ kršćanstva!
3) Dakle, Sveta Stolica je, primivši posjet hrvatskog kneza 678. priznala Hrvatsku kao posebnu državu i s njime sklopila Ugovor o nenapadanju i uzajamnoj vojnom pomo
ći, što ukazuje u prvom redu na to da bar tada Hrvatska nije bila smatrana ni u Rimu ni u Carigradu kao pokrajina bez vlastite autonomije. Uz spomen imena knez Hrvata vrlo je važan i spomen riječ Bog Hrvata, odnosno hrvatski naziv za Boga, što znači da je hrvatski jezik bio i jezik u hrvatskom bogoslužju, inače ga Papa ne bi poistovjetio s nazivom Deus u kršćanskoj vjeri, jer je nezamislivo da bi papa koji je osudio monoteizam obećao jednom vladaru da će moliti Boga Hrvata da mu pomogne kad se nađe u teškoćama da stranim osporavateljima hrvatske nezavisnosti. Sve do 1848. u Hrvatskoj je jezik vjere bio i na latinskom i na hrvatskom jeziku, dok je samo latinski bio u Saboru službeni jezik, sto ne znaci da je većina podanika Hrvatske govorila latinski. Latinski je bio komunikacijsko sredstvo u trokutu: Rim-Budim-Zagreb.
4) Uzmemo li u obzir da je Isto
ćni imperator Mihail III Pijanica, poslao u misiju Solinsku Braću, Ćirila i Metoda tek 863., znači da oni nisu trebali ići u Hrvatsku iz bar dva razloga:  a) Hrvati su već imali bogoslužje nas svom jeziku i nisu bili podložni autoritetu Carigradskog vladara Mihajla III Pijanice. I b) Hrvati su kao narod slavili Boga na svom jeziku  točno 185 godina prije polaska Solunske Braće u misiju (najprije sjeverno od Crnog mora, gdje nije bilo nikakvih Slavena ni prije ni tada, a kasnije tu i tamo po vrlo diskutabilnim izgovorima politički motiviranih kroničara (v. Imre Boba ‘Djelovanje slavenskih apostola…”, zbornik ‘Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, Vrhbosanska Visoka teološka škola, Sarajevo 1991.).
POZOR: Izuzetno je važno za nas da carigradski basileios Porphyrogenetos, u vrijeme vladavine hrvatskog kralja Tomislava zapisuje te davne događaje vezane za dinastiju Hrvata još prije Trpimira što zna
či da Hrvati u to vrijeme nisu bili neka i o kojem vladaru ovisna država, jer je imala, kako to tvrdi bas Porphyrogenet,  svoju jaku vojsku i na kopnu i na moru.

Kralj Zvonimir

U ‘Krunidbenoj prisezi kalja Zvonimira’, imamo dokaz da su krunjenju za hrvatskog kralja, bana Dmitra Zvonimira, bili službeno nazočni, kako legat iz Carigrada, tako i poseban papin kegat koji je za tu prigodu došao u Solin da sudjeluje u papino ime Krunidbi kralja Hrvatske i Dalmacije, i to kao – kralja posve samostalne kraljevine.
No, politika Hungara prema Rimu, nakon utrnu
ća loze Trpimirovića, od 1101. godine, stupanjem Hrvatske u ‘personalnu uniju’ s Madžarskom, madžarska diplomacija je sve  činila da umanji značaj Hrvatske kao autonomne države u odnosu na Madžarsku i stoga su svi poslovi i na državnom i na vjerskom planu tekli  između Budima i Rima i to na – latinskom jeziku. Madžari nisu na svom jeziku imali ni vjerske ni svjetovne književnosti, pak su to suzbijali i kod Hrvata ( u čemu su im pomagali Latini po našim primorskim gradovima) koji, da bi to neutralizirali, stvorili početak madžarske književnosti – nakon Tridenstskog koncila. su mogli tvrditi da Hrvati nemaju svog pisanog jezika (jer ga još nisu imali ni Madžari) , budući da je jezik kojim se govori u Hrvatskoj i Dalmaciji, jezik koji je tamošnje pučanstvo govorilo – prije dolaska Bielohorvata na Jadran.

Ilirski jezik

No, kad su Latini duž naše obale, počeli, pogotovu nakon pada Istočnog carstva pod Osmanlije, pod isprikom vjere nasrnuli na Hrvate, na hrvatski jezik i na vjeru, ostalo nam je da se branimo spominjanjem da smo takvi bili i ostali od Svetog Jerolima i da se to u Hrvatskoj neće mijenjati.
Eto tako je došlo do sukoba na našem terenu između Istočnog patrijarha i Katoli
čke jurisdikcije nad Hrvatskom, u čemu je pravi naziv našeg ILIRSKOG JEZIKA i glagoljice, bio dovoljan argumenat da nam Tridenstski Koncil izidje na ruku i nas drevni ILIRSKI JEZIK prizna kao sakralni jezik u katoličkom bogoslužju, za razliku od ‘slavonskog’ odnosno staromakedonskog jezika u grččko-istočnom bogoslužju koji je pod isprikom vjere za malo postao i politički argumenat našeg državnog, narodnog pa i vjerskog otuđenja. Jer, kako tvrdi dr. Ferdo Šišić, “Bielohorvati su uspostavili svoju vlast na Srednjem Jadranu i naučili jezik zatečenog pučanstva ...”(v. dr. F.Šišić: “Povijest hrvatskoga naroda”, s. 76.)
Naši stru
čnjaci za hrvatsku povijest i povijest kršćanstva u Hrvata morali bi uzeti podatke koje ovdje navodim i – temeljitom provjerom unijeti u bar vjerske škole istinu, a ne diktate dinastija i ideologija koje su pokušavale da nas iskorijene kako bi postali vlasnici naše prekrasne zemlje. T

 

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. klarens
    #1 klarens 9 lipnja, 2015, 21:45

    Bravo majstore !!!
    +++++++++++++++++++
    sAMO NAPRIJED

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code