Čak ni naši kritičari, čije su neke rečenice korištene u ovoj publikaciji, nisu išli tako nisko da bi nas dovodili u kontekst antisemitizma.
Istraživanje i pisanje o logoru u Jasenovcu na temelju provjerenih i pouzdanih izvora ne može se i ne smije smatrati „antisemitizmom i poricanjem Holokausta“. Svakome tko je uložio i malo intelektualnog napora da pogleda ono čime se bave članovi Društva za istraživanje logora u Jasenovcu, može vidjeti jasnu želju da se to osjetljivo razdoblje hrvatske povijesti istraži temeljitim znanstvenim pristupom uz korištenje svih dostupnih povijesnih izvora
Napisao: Igor Vukić/ Hrvatski list
Vodič za nastavnike „Obrazovanjem protiv antisemitizma, poricanja i iskrivljavanja istine o Holokaustu“ koji je u svibnju objavilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, ima samo jednu manu: ne valja! Problematičnih mjesta i nedostataka u njemu je toliko da se slijevaju u jednu veliku, negativnu ocjenu. „Vodič“ zaslužuje jedinicu i treba ga povući iz uporabe i baciti u smeće. Njegovi autori ne zaslužuju ni popravni ispit. A ministar znanosti Radovan Fuchs i Vlada RH moraju se u najmanju ruku ispričati onima koji su povrijeđeni njegovim sadržajem.
Najveći krimen, a koji napose mora biti hitno ispravljen, predstavlja dovođenje članova zagrebačkog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i dvoje drugih povjesničara, u kontekst antisemitizma, poricanja i iskrivljavanja istine o Holokaustu. Osim četvorice živih članova Društva (Igor Vukić, Stipo Pilić, Stjepan Razum, Josip Pečarić) te trojice preminulih (Mladen Ivezić, Vladimir Horvat i Vladimi Mrkoci), u „vodiču“ su u tom negativnom kontekstu navedeni i povjesničari i istraživači arhiva Blanka Matković i Roman Leljak.
Istraživački radovi svih ovih autora o logoru o Jasenovcu u školskom su „vodiču“ na prizeman i slabouman način dovedeni u vezu s „grubim umanjivanjem broja žrtava Holokausta koje je proturječno pouzdanim izvorima“. „Grubo umanjivanje“ dio je šire međunarodne definicije Ujedinjenih naroda za prepoznavanje antisemitizma i poricanja Holokausta. Dovođenje u vezu učinjeno je tako što su selektivno citirane neke rečenice koje su o ovim autorima pisali – drugi autori.
U „vodiču“ se tako na jednom mjestu nalazi definicija poricanju i iskrivljavanju istine o Holokaustu, a na drugom mjestu u nastavku teksta, naveden je dio članka u kojem je povjesničar Vladimir Geiger napisao sljedeće: „Najsustavnije poricanje i(li) znatno umanjivanje ustaških zločina počinjenih u logoru Jasenovac zastupljeno je ponajprije u javnim istupima i pisanjima povjesničara i povjesničara amatera Mladena Ivezića, Vladimira Mrkocija, Vladimira Horvata, Stipe Pilića, Blanke Matković, Igora Vukića, Josipa Pečarića, Stjepana Razuma i Romana Leljaka.“ Geigerova rečenica u dobrom je dijelu točna. Doista se u radovima ovih autora najsustavnije objavljuju argumenti o zbivanjima u logoru Jasenovac te dovodi u pitanje ranija historiografija, pretežno opterećena partijsko-političkim utjecajem. No izrazito je problematično i opasno navođenje te rečenice u „vodiču“ koji svojim nazivom i sadržajem treba ukazati na pojave antisemitizma i poricanja Holokausta.
Znanstveni pristup
Istraživanje i pisanje o logoru u Jasenovcu na temelju provjerenih i pouzdanih izvora ne može se i ne smije smatrati „antisemitizmom i poricanjem Holokausta“. Svakome tko je uložio i malo intelektualnog napora da pogleda ono čime se bave članovi Društva za istraživanje logora u Jasenovcu, može vidjeti jasnu želju da se to osjetljivo razdoblje hrvatske povijesti istraži temeljitim znanstvenim pristupom uz korištenje svih dostupnih povijesnih izvora. Proteklih je godina objavljeno mnogo autentičnih dokumenata koji pokazuju da jasenovačka povijest nije do kraja napisana te se ni izdaleka ne može smatrati „utvrđenom na temelju pouzdanih izvora“.
Tendencioznim sadržajem „vodiča“, članovi Društva dovedeni su u situaciju da se brane od besmislenih aluzija i optužbi koje pri tome dolaze s pečatom državne institucije, i to jednog ministarstva Vlade Republike Hrvatske! Sad moramo ponavljati da se istraživanjem logora u Jasenovcu bavimo više od deset godina, da djelujemo javno, objavljujemo knjige i članke, sudjelujemo u javnim raspravama – i da nitko do sada, do tog nes(p)retnog „vodiča“ – nije rezultate našeg rada i naše izjave dovodio u kontekst antisemitizma i poricanja Holokausta. Čak ni naši kritičari, čije su neke rečenice korištene u ovoj publikaciji, nisu išli tako nisko da bi nas dovodili u kontekst antisemitizma.
Na kritike čiji su dijelovi navedeni u „vodiču“ (npr. one politologinje Mirjane Kasapović ili povjesničara Gorana Hutinca), davno smo odgovorili jasnim argumentima, ali to se ne spominje. I te i druge kritičke objekcije koje su spomenute, a popabirčene su iz raznih uglavnom internetskih izvora, u principu mogu biti dio povjesničarske ili čak političke rasprave, ali navođenjem u ovakvom „vodiču“ predstavljaju neprimjerene i duboko uvredljive aluzije i optužbe.
„Vodič“ (ili bolje reći pamflet ili čak tjeralicu) uredile su dvije pripadnice skupine aparatčika i savjetnika u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih te Agencije za odgoj i obrazovanje. Znanje o ovoj osjetljivoj temi nabadale su na simpozijima po parizima i bruxellesima te na temelju gotovog paketa materijala koje im je dostavio UNESCO ili neke takve srodne agencije. Vjerojatno nisu bile ni svjesne posljedica koje mogu izazvati onime što su napisale. Već sama činjenica da izrada tako važnog i osjetljivog priručnika nije povjerena ozbiljnijim stručnjacima dovoljna je za negativnu ocjenu i priziva odgovornost ministra koji ga je odobrio. Čim se vidi da su urednice dio svojih argumenata temeljile i na radovima Ive Goldsteina, koji je godinama javno prodavao laž o „drobilici“ u Jasenovcu, sve je jasno. Samo zbog takve jedne izmišljotine on bi morao biti zaobiđen kad je riječ o službenim publikacijama ministarstva hrvatske države. Niz je i drugih razloga zbog kojeg ga se ne bi smjelo smatrati „pouzdanim izvorom“.
Ali eto, sad se mi, članovi Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, moramo opravdavati onima koji će pročitati to njihovo djelo, a možda još nisu upoznati s našim radovima. Moramo ponavljati da otvaramo raspravu o potrebi realnog prikazivanja zbivanja u logoru u Jasenovcu na temelju autentičnih dokumenata. Da uspoređujemo i kritički analiziramo izjave bivših zatočenika i druge povijesne izvore i nastojimo u prikaze logora uvrstiti mnoge dokumente i izvore koji su do sada bili namjerno zanemarivani u korist političke propagande i politikom oblikovane historiografije (osobito do 1990. godine).
Brojni hrvatski Židovi stradali su u Holokaustu. Ali mi tu strašnu i tužnu činjenicu ne poričemo kad dokazujemo kako neki Židovi koji se nalaze na popisu jasenovačkih žrtava nisu stradali ondje nego u nekom od njemačkih logora. Holokaust nismo poricali ni opisivanjem slučaja u kojem je nogometaš Pavao Löw, koji se također nalazio na popisu ubijenih u logoru, pobjegao iz Jasenovca u jeku logorskog nogometnog turnira pa je poslije rata bio i tajnikom nogometnog kluba Partizan u Beogradu. Ne umanjujemo Holokaust ni opisom načina na koji je liječnik Josef Konforti organizirao suzbijanje tifusa u Jasenovcu 1942. godine. Ni brojnim drugim takvim primjerima.
Realno i povijesno utemeljeno prikazivanje tih zbivanja nikako nije poricanje Holokausta. Upravo suprotno, stvarno i točno opisivanje događaja, bez pretjerivanja i preuveličavanja od kakvih boluje prethodna jasenovačka historiografija, može i više pomoći u prepoznavanju antisemitizma i njegovoj prevenciji. Ovakav „vodič“ pak nije ništa drugo nego oruđe za ideološki obračun. Vidi se da bi urednice i ministarstvo koje stoji iza njih najradije zakonom i sudom zabranili bilo kakvo propitivanje „dogovorene historiografije“. Nekad su nepoćudni pisci bili optuživani za „nacionalizam“, „narušavanje bratstva i jedinstva“ te „zlonamjerno prikazivanje stanja u zemlji“, a danas je tu etiketa koja se zove „revizionizam“. Ironično je da se u „vodiču“ čak nalazi rečenica da je „povijesni revizionizam nužan i trajan proces u znanstvenom istraživanju, što znači da se postojeći nalazi stalno ponovo ocjenjuju i mogu biti ispravljeni (revidirani) kada se pojave nove teorije, opažanja, izvori ili pitanja“. Očito vrijedi maksima: revizionizam – da, ali ne za „klasne neprijatelje“.
„Vodič“ ne propušta nastavnike podsjetiti da je Kaznenim zakonom propisana potencijalnom kazna do tri godine zatvora za „javno poticanje na nasilje i mržnju“. Pri tome nije pruženo detaljnije obrazloženje. U tom je zakonskom članku inače propisana kazna i za onoga tko „poriče i znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože“. I sada tu u zakonskome članku dolazi važan dio – „na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine“.
Kazneno djelo
To znači da nije svako pisanje u kojem se ti povijesni događaji prikazuju u drukčijem svjetlu automatski kažnjivo po zakonu. Važan je način na koji je opisano i predstavljeno to poricanje ili umanjivanje. Nema kaznenoga djela ako je to učinjeno u novinarskom, znanstvenom ili stručnom radu, u skladu s pravilima tih struka. Ako je iz načina iznošenja tog sadržaja jasno da autor nije imao namjeru javno poticati na nasilje ili mržnju.
Korištenjem prijetećih formulacija u „vodiču“, nastavnike i srednjoškolce želi se sputati u namjeri da istražuju, ispituju i kritički razmišljaju. Tek u jednoj alibi-rečenici u „vodiču“ koji ima 87 stranica spominje se da „škole i nastavnici moraju pronaći ravnotežu između poučavanja o normama i pravima vezanima za slobodu izražavanja nužnu za učenje, kritičku raspravu, dijalog u učionici i razgovor s nastavnicima i istodobnu zaštitu učenika od govora mržnje“. A to je svakako nedovoljno i stoga se teško oteti dojmu da se „vodič“ ogriješio o odredbe hrvatskog Ustava kojima se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli (čl. 38) i sloboda znanstvenoga stvaralaštva (čl. 69). Ustav u istom članku upravo obvezuje državu na poticanje razvitka znanosti, kulture i umjetnosti.
Nasuprot tome, ovdje se članovima Društva i drugim povjesničarima u ime države neopravdano i neprimjereno stavlja stigma „antisemita i poricatelja Holokausta“. U modernim društvima to najčešće znači guranje na marginu društva, pretvaranje u prezrenu kastu društvenih parija, ako ne i nešto gore. Svakako suprotno članku 35. Ustava Republike Hrvatske u kojem se svakome jamči zaštita dostojanstva, ugleda i časti.
Ako je Ministarstvo obrazovanja i imalo dobru namjeru u vezi s poučavanjem učenika o antisemitizmu u Hrvatskoj, ovim „vodičem“ tu je namjeru potpuno uprskalo. Ima smisla poučavati učenike o povijesti antisemitizma u svijetu i Hrvatskoj ako je ta pouka pripremljena na promišljen, pametan i upućen način, prilagođen uzrastu učenika. U „vodiču“ je mnogo stranica, ali najčešće ispunjenih praznim riječima, prepisanima iz gotovog inozemnog materijala. Nema spomena o tome kako je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac potkraj 30-ih godina organizirao odbore za pomoć židovskim izbjeglicama koje su u Zagreb dolazile bježeći pred nacističkim progonima. Nema riječi o pismima koje su slali mnogi stanovnici naselja u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj zauzimajući se za svoje odvedene židovske sugrađane, o čemu je knjigu napisala Ester Gitman. Nema govora o razlici o odnosu prema Židovima u području Nezavisne Države Hrvatske pod njemačkim i po talijanskim utjecajem. Sadašnja hrvatska država članove svojeg školskog sustava očito smatra glupim da bi mogli shvatiti neke nijanse povijesnih događaja. Ali zato u „vodiču“ ima idiotskih upisa poput onih da nošenje odjeće s natpisom Za dom spremni – „upućuje na slaganje s genocidnim ciljevima Holokausta“. Na to je već oštrom kritikom na konferenciji za novinare u Hrvatskom saboru reagirao Igor Peternel, zastupnik stranke DOMiNO.
Koliko je „vodič“ daleko od stvarnog svijeta pokazuje i to što je u samo jednom kratkom odlomku spomenuto da se istina o Holokaustu iskrivljuje i usporedbama s politikom izraelske države prema Palestincima. Nije ni čudo da se tom istom Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih događaju fizičke blokade i demonstracije protiv predavača na fakultetima, kao što je nedavno bilo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U Splitu su se nedavno na studenskom kampusu pojavile propalestinske parole, uz zahtjeve da se iz studentske kategorije Splitskog filmskog festivala povuče film izraelskog redatelja jer je svojedobno bio pripadnikom izraelske vojske. (Po toj se iskrivljenoj logici ni Hrvoje Klasić ne bi smio baviti suvremenom poviješću jer je bio u Hrvatskoj vojsci). Sve to stvara atmosferu koja brzo nadilazi razumnu raspravu o nečijoj državnoj politici, ali ministarstvo uglavnom za to nije briga.
Goli otok nije tema
Sve u svemu, „vodič“ je naplavina svega i svačega, truli kupus u kojem listovi s pogrešnim pristupom zasjenjuju nekoliko dobrih dijelova. Ti dijelovi su na primjer sjećanja pojedinih stradalnika, poput Alfreda Pala (kasnijeg zatočenika i Golog otoka, ali to se naravno ne spominje, jer to nije tema), ili izjave hrvatskih Pravednika među narodima, kao što su to bili Radovan Deletis i Ivan Vranetić.
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac poslalo je prosvjedni dopis ministru Radovanu Fuchsu tražeći povlačenje „vodiča“, ispravke i ispriku za nanesenu štetu članovima Društva. O svemu su obaviješteni i premijer Andrej Plenković i Vlada Republike Hrvatske. Društvo će sigurno inzistirati na određenoj zadovoljštini. Dok se ne dogodi povlačenje „vodiča“ i uklanjanje spornih dijelova koji se odnose na članove Društva, možemo se samo nadati da će učenici i njihovi nastavnici biti pametniji od aparatčika iz ministarstva. T
