GLAVNE TEME PRIČA

FRKOVIĆEVO REMEK-DJELO NA KUPI U SISKU

24. rujna, 2024.

Otac Nikola kao učitelj službovao je u Glini i Mitrovici. Građevinarstvo je njegov sin ing. Frković diplomirao 1898. na visokoj tehničkoj školi u Beču. Više godina bio je savjetnik Savske banovine, te vrlo cijenjeni, najbolji projektant u monarhiji. Građevinci toga vremena spominju vrlo uspjele mostove s kamenim lukovima na Bogdanici u Gospiću, Lici u Kosinju, potom u Crikvenici i Novom Vinodolskom. Frkovićev most u Sisku građen je od opeke-prepeke i prirodnog kamena

Napisao: Josip Frković

Remek-djelo arhitekture, Stari most preko Kupe, navršio je nakon temeljite rekonstrukcije 90 godina postojanja i prometnog služenja svim vrstama zaprega, motornih vozila i pješaka pri približavanju i spajanju dviju obala kroz samo središte grada. O jubilarnoj godišnjici  otvorenja, 6. svibnja, među razdraganim građanima bila je i skupina vršnjaka iz 1914. Da je nekim slučajem od gradske uprave zamoljen da popiše sve 90-godišnjake, dokazani zaljubljenik rodnoga grada Nikola Pirc Mika, mediji bi prenijeli i druga imena, a ne samo učiteljice četiriju generacija osnovaca, Marije Pifar iz Velike Gorice.  Možda bi se sjetili i radnika iz kesona na izrastanju kamenih “babica”, Bobinca.

Pristaništa u Sisku

Kad je riječ o autoru mosta, Petrinjcu Frkoviću, više podataka o obitelji ličkih doseljenika nije imao ni sveznajući šef Matice hrvatske, arhitekt Davor Salopek. Sjetio se tek Biografskog petrinjskog leksikona dr. Ivice Golca.

Korito Kupe, kojim se odvijao intenzivan lađarski promet (obalnim stazama kopitnicama konji su u 19. stoljeću vukli žitne lađe uzvodno prema Karlovcu – nap.a.). Od stoljetne plovidbene tradicije i stotina plovnih jedinica Dunavskoga Lloyda i Hrvatskih voda ostao je u komunalnom pristaništu kod Malog kaptola samo snažni tegljač bez motora “Biokovo”, koji je iz “Brodoremonta” u zadnji tren otkupila gradska uprava. Većina flote preseljena je u dioničarskim i privatizacijskim muljažama i igrama u Srbiju. Slično je bilo po volji kraljevske vlasti s konstrukcijom kolodvorskog krovišta preseljenog u “prestonicu”. Spomenimo i to da o preostalim pristaništima u Sisku skrbi potomak Miše Vlahinića, doseljenika i branitelja iz ličke Stajnice kod Brinja, Mario Vlahinić, mladi čovjek s fakultetskom diplomom.

Sisak je voljom prirode tijekom desetljeća i stoljeća raspolučen na civilni i vojni, krajinski dio. Dvije obale, razvojnim zamahom, svakako je trebalo što prije povezati. Najprije čamcem i skelom, a potom i jačom premosnicom. Projektant je bio znameniti Petrinjac, dipl.ing. građevinarstva Milivoj Frković iz ličke obitelji učitelja Nikole i Sremice Olge, rođ. Antolković. Dekretom o potrebama službi preseljeni su iz Varaždina u grad pedagogije i obrtničke mesoprerade. Od 1891. živjeli su u Petrinji. Otac Nikola kao učitelj službovao je u Glini i Mitrovici. Građevinarstvo je njegov sin ing. Frković diplomirao 1898. na visokoj tehničkoj školi u Beču. Više godina bio je savjetnik Savske banovine, te vrlo cijenjeni, najbolji projektant u monarhiji. Građevinci toga vremena spominju vrlo uspjele mostove s kamenim lukovima na Bogdanici u Gospiću, Lici u Kosinju, potom u Crikvenici i Novom Vinodolskom. Frkovićev most u Sisku građen je od opeke-prepeke i prirodnog kamena.

Genijalni industrijalac Teslić

 Radovi su trajali od 1924. do 1935., a svečanost primopredaje održana je 6. svibnja 1936. Bilo je to vrijeme masovnog doseljavanja radničkih obitelji iz Like, pa je osnutkom Zavičajne udruge Ličana “Vila Velebita” oko 2000. ustanovljeno da u Sisku 65 posto prezimena potječe iz toga siromašnog i kršnog podvelebitskog kraja. Masovno raspoređeni Erdedskim Galdovom, radili su Ličani fizički najteže poslove, od šumarstva, pretovara brodova i do gradnje cesta.

Iako mnogi zaziru od imena Petra Teslića iz Ostrovice kod Lipa (Gospić), zbog srpske kraljevske dominacije i njegovih veza i kumstva s Beogradom i kraljevskim dvorom, nepobitna je istina da je bio genijalni industrijalac i istraživač. Zločinački obračun ustaških vlasti sa članovima obitelji Teslić, međutim, nije među Hrvatima označio i kraj poštovanja zaslužnog preporoditelja grada.

Znano je također da je početkom 20. stoljeća pojava razvojačenog Ličanina, pukovnika kraljevske jugoslavenske vojske Petra Teslića obuhvatila opću preobrazbu Siska u snažan industrijski grad koji je potrajao do naših dana.

Bez obzira na njegovu orjunašku političku usmjerenost, u pogonima tvornica likera i stakla, te na naftonosnim i termalnim bušotinama posao i kredite za gradnju obiteljskih kuća dobivali su i Srbi i Hrvati. Budući da iz Gradske vijećnice, uz jubilej mosta koji je 1945. ponio i teret prevlačenja željezničke kompozicije desnom obalom do Rafinerije i Željezare, nemaju maštovitih ideja javnost je suočena s pitanjem gimnazijskog profesora Zlatka VIdulića. Naime, ako je Stari most 1936. ponio ime kralja Aleksandra Karađorđevića, ne bi li sada mogao dobiti ime projektanta…

Po svemu, ništa od toga, pa ni pronalaska spomen-ploče iz stražare na desnoj obali ili pak one na lijevoj obali s Ikićki dragim parolaškim komunističkim bratstvom i jedinstvom, odnosno junačkim djelom domobrana Pere Bruna, koji je otkrio eksploziv pripremljen za miniranje građevine.

Prvi zapovjednik vojarne Ličanin

Poslije proglašenja NDH, jedan je lički vojnik i inženjerac pukovnik Josip Aleksić Joka iz Ribnika dobio poziv u Šabac iz Zagreba da preuzme napuštenu Domobransku vojarnu i zapovijedanje prve inženjerijske bojne. Uz pomoć omiljenoga gradonačelnika Josipa Stuermera, uredio je pukovnik interijer i uveo pitku vodu. Oko 2000. pozvan je od predsjednika Tuđmana da završi 50-godišnju emigraciju u zločinačkog ratnog biljega.  U Sisku, u kojem je bio rodbinski vezan s obitelji Hergešić, kao i pok. Bartol Biličić, obavio je velik posao inženjerijskog utvrđivanja i osiguranja grada od napada partizana. Isti zadatak preuzeo je i na kraju rata i kapitulacije NDH, braneći žilavi zavičajni Gospić. Promaknut u čin generala HV-a, Joka Aleksić je o državnom trošku smješten u dom starih u Zagrebu, gdje je uz odličja i nagrade uskrsnule domovine umire s navršene 102 godine.

Sisački mostovi

Prvi sisački drveni most, onaj na rijeci Odri i na ulazu u grad, niknuo je početkom 19. stoljeća, a onaj koji premošćuje Kupu od Žitnoga trga do  Trga bana Jelačića, pušten je u promet 1862. Iste godine kada su Južne željeznice završile prugu Zidani Most-Zagreb-Sisak.  Raspolučeno naselje valjalo je što prije povezati, odnosno dijelove Civilnog i Vojnoga Siska. Ta je podjela, kaže dr. Vlatko Čakširan iz Gradskog muzeja, nastala kao posljedica formiranja Vojne krajine za zaštitu od nadiranja Osmanlija. Drveni most koji se nalazio uzvodnije od kamenog, izradio je zagrebački obrtnik Guido Pongratz, koje je uzimao “maltarinu” u trajanju pola stoljeća. Briga o stanju mosta  povećana je objedinjavanjem dviju obalnih uprava i spajanjem Hrvatske u Sisku, pa 1874. Sisak postaje slobodni kraljevski grad. T