Piše: Josip Frković
Mogli su u utorak, 6. siječnja, na svečanom badnjačkom primanju u zagrebačkom hotelu “Westin” episkop zagrebačko-ljubljanski Kirilo, pakračko-slavonski vladika Jovan Ćulibrk (Padobranac niški), srpski patrijarh Porfirije (Pevač Dinare) i drugi duhovni službenici nižega ranga SPC-a, u prigodi Božića po Julijanskom kalendaru, uputiti blagoslov i blagopočivajućim žrtvama Hrvatima od 1918. preko Drugog svjetskog i pobjedničkog obrambenog Domovinskog rata protiv krvava nasrtaja gospodskog ili drugarskog komunističkog lažljiva krila i četništva Srbije. Ali, nisu. Molitva bi predugo, maratonski, trajala.
Kompartijski gojenac
Ukratko, posvemašnje srbijansko licemjerstvo o svojoj jedinoj pobjedi Prvog svjetskog rata na Ceru, povijesnom grabežu i otimanju tuđega tla, hegemoniji nad susjedima i drugim opačinama naroda niske kulturne i moralne razine u “kljunastim opancima” i s kokardom na šubari, vladalo je u mislima znalaca povijesnih stoljetnih mijena, svečano ukrašenom dvoranom. Mnogi su se dosjetili, u toj prigodi, početka Drugog svjetskog rata, kad su Srbi šutke pogubili tisuće Židova i prigrlili Hitlerovu soldatesku diljem zemlje, slaveći junaštvo bez ikakva temelja. Nije stoga čudno što je Slobodan Milošević, kasniji ratni zločinac, 90-ih upriličio obilježbu Kosovske bitke s pozivom na staze stare bizantinske slave.
Ovoga puta, 6. siječnja na julijanski Badnjak- zbog zauzetosti prvog Vladina dužnosnika i njegova skupog autoforsiranog angažiranja “neprosvijećenog apsolutista” (dr. Jurčević) za Ukrajinu u Parizu njegove mladosti – u “Westinu” su bili drugorazredni preostali dužnosnici iza rednog 35. broja dosjea Uskoka, uhićenja i suđenja. On, Andrej Plenković, kompartijski gojenac i vođa mnogih kvaliteta, ali i diktatorske sklonosti koji kupuje (pre)skupe avione od nikad sklonih Francuza (Mitterand 1990.), te koji osiromašene Hrvate prepušta postocima i promilima povećanja prihoda, a svojoj sviti plaće bezobzirno uvećava 83 posto, za interes u Europskoj Uniji. Dakako i sabornicima svoje vladajuće grupacije tipa čitača pisanog stava, otočanina Josipa Borića, ličkog Slavonca Nikole Mažara, Goranke Majde Burić, bivšeg ministra socijale i parfumerije Pavića…
Na Badnjak manjinaca i katolički gregorijanski blagdan Sveta Tri Kralja ili Bogojavljenja, 6. siječnja bili su na okupu dopredsjednik Vlade Davor Božinović, ministar pravosuđa i uprave Damir Habijan, glavni odvjetnik Ivan Turudić, mnogima omražena i premijerova miljenica iz resora kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, koja je rasipanjem državnog novca za prosrpski zločinački “olujni” ratni film s Banovine “15 minuta u Dvoru” ili pak za jahte i preskupe automobile Fakulteta geodezije, te proglašenje ratnih memoara generala Slobodana Praljka o obrani Sunje i u hrvatskoj Hercegovini protiv secesionista Srba i Alijinih muslimana.
Lepi kralj
Počela bi i ova seansa povijesnom kronologijom od upozorbe hrvatskog tribuna iz martinske Posavine Stjepana Radića na “guske u magli”, u pokušaju zajedništva dvaju susjednih naroda, istoga trena zabilježena smaknuća hrvatskih domobrana na Trgu bana Jelačića. Naredbu za 6-prosinačku, mitraljesku paljbu na vojnike i civile izdao je žandarski nečasnik Grga Anđelinović, djed protupatriotskih komunista nove Hrvatske, Vesne i Zorana Pusića. Mnogo i previše krvavih zločina u vrijeme dinastije Aleksandra Karađorđevića nad Hrvatima, pa i u vrijeme kraljevine Jugoslavije, kada je dvadesetih godina 20. stoljeća proglasio, ne jugoslavensku, negoli srpsku pravoslavnu crkvu?!. Tko li još pita i može uopće pitati Hrvate… U takvim okolnostima, “lepi kralj” Aleksandar stradao je u marsejskom atentatu “od ustaša”, kako tvrde srbijanski “istoričari”, od Dobrice Ćosića do bruljavog vladara SNS-a Aleksandra Vučića, bugojanskog manjinca iz srpsko-ruskog “sveta”. Istog onoga koji ratne štete nanesene u milijardama dolara ne spominje ili se desetljećima iza sloma SAO krajine verbalno tješi mogućim novim ratovima protiv Hrvata i oduzimanja njihova suverenog teritorija.
Kao što su pod paskom Staljinova sovjeta JBT-a (iz Kumrovca?) svoje tlo povećava. Upravo zbog toga stali su na put pravoslavnoj vjeri Hrvata staroj preko dva stoljeća i pritom pobili 70 svećenika s ruskim arhiepiskopom Germogeom. Dakako, iskoristili su priliku i da dio katolika Hrvata zapišu u Srbe, prevedu na gramzivu “aleksandricu” uz otimanje ogromnih bogastava diljem Hrvatske. Nije slučajno što saborski zastupnici Domina i Hrvatskih suverenista pitaju kako je i zašto SNV pretvoreno u pravni instrument crkvene ilegalne filijale SPC-a. Zastupnik Čabaj pita zašto je na snazi članak 33. Statuta Srpskog narodnog vijeća koji veli da bi u slučaju prestanka djelovanja SNV-a upravljanje tim dijelom Srbije i veliko bogatstvo bilo prepušteno SPC-u.
U ovoj prilici spominjemo, međutim, lažni legalitet SPC-a na hrvatskom teritoriju, koji SPC nače ne priznaje, a za veleizdaju se vrlo dokazivo može optužiti jugokomunista Ivicu Račana. A Hrvatska pravoslavna crkva, nazvana po državi u kojoj djeluje od 1942. prozvana je ustaškom, baš kao i sve ostalo do dana današnjeg. Do danas, kad će zahvaljujući aktualnoj pomirljivoj neokomunističkoj vlasti Plenković-Milanović “ogrejati” Srbe iz “Janafova” naftovoda, nastaviti gradnju novih srpskih obavještajnih punktova, kulturnih centara iz proračuna Hrvatske, davanja hrvatskih građana. Potpuno samostalno i bez odobrenja nerijetko smiješnog hrvatskog parlamenta ili sudjelovanja po jednog kandidata aktualne većine na izborima.
Manjinci poput Borislava Miloševića spominju thomsonovske ratne pokliče pripadnika Hrvatske vojske 1991.-1995., te “izrastanje ustašije”, a gazda svega srpskog iz SDSS-a Milorada Pupovca kako u sukobima krivnja nije samo na jednoj strani, premda nikad nije objasnio svoj udio u smaknuću dr. Ivana Šretera u Bučju ili čudovišnog pokrštavanje 11.000 “srpske djece”. Iako je zapravo dio pete kolone u stvarnoj domovini, glavni mu je grad Beograd. A zastupa slovom i brojkom 12 posto Srba. Zato je u prvi plan upravo pustio svjedokinju i sumnjivu aktivisticu Jeckov iz Negoslavaca. Na žalost, dotična ne može ustrajavati u lažima pred Josipom Jurčevićem, jednim Mlinarićem, vukovarskim divljački mučenim braniteljem i zatočenikom u Srbiji, generalom Antom Prkačinom ili nekim drugim poznavateljem povijesnih istina. Čak i one o ustanku četnika Đoke Jovanića u Srbu, Vasilja Gaćeše i Bore Mikelića na Banovini. Što iza svega reći na Zakon Aleksandra Rankovića, Titova druga i ubojice Hrvata, iz 1950. o Jasenovcu za “dometanje nula” i JUSP, koji se ni darovanim dolarima Hrvata ne počinje istraživački prekopavati. Kad se sve čuje i pročita, poput “Mir Božji, Hristos se rodi”, “Biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate” ili dodjele Svetosavske povelje Furiju Radinu iz manjinske Istre župana i zabranitelja Arene Miletića, dovoljno je mjesta mučnini. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.