GLAVNE TEME PRENOSIMO

EUROPA IZMEĐU TRUMPA I PUTINA

16. prosinca, 2025.

Poruka bi trebala glasiti: „Što se tiče Ukrajine, mi to možemo riješiti. Sve što zahtijevamo bio bi nastavak protoka obavještajnih podataka i odobrenje za kupnju oružja dok ne izgradimo vlastite kapacitete.“

Europa ne može obećati da će danas okončati rat, ali se može obvezati na izgradnju uvjeta za održivu sigurnost na kontinentu

Priredio: Franjo Dobrović

Europljani su se godinama zavaravali uvjerenjem da je američki predsjednik Donald Trump osoba s kojom se na kraju ipak može izaći na kraj, iako je svima jasno da je nepredvidiv i nedosljedan. Ta je predodžba bila ugodna, ali se pokazala potpuno pogrenom, piše Foreign Policy u analizi.

Od bezidejnog govora američkog potpredsjednika J. D. Vancea na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači 2025., na kojoj je bez ikakvog razloga i bez argumenata otvoreno potcjenjivao i ponižavao čelnike europskih vlada i država i Europsku uniju, do nove američke Strategije nacionalne sigurnosti objavljene 4. prosinca, Trumpova administracija sustavno je promovirala jedinstven pristup Europi. Taj se pristup zasniva na davanju prednosti američko-ruskim odnosima i poticanju podjela i razdora među državama članicama EU unutar samog kontinenta.

Dodvoravanje Bijeloj kući

U tom procesu bitnu ulogu imaju nacionalističke i krajnje desne snage koje danas uživaju potporu i Moskve i Washingtona. Trenutak je da Europa shvati kako je, kada je riječ o ratu u Ukrajini i sigurnosti kontinenta, u najboljem slučaju prepuštena sama sebi. U najgorem slučaju suočava se s dvostrukim izazovom: Rusijom na istoku i Trumpovim Sjedinjenim Državama na zapadu.

Svaki put kada bi Trump ili članovi njegove administracije napadali EU i pojedine europske države, uključujući i Ukrajinu, europski su čelnici reagirali suzdržano, nastojeći ne narušiti odnose i pri tom ugađali Bijeloj kući. Smatrali su to razumnom taktikom – pokušajem da se iskoriste Trumpova taština i sklonost promjenama kako bi ga se zadržalo unutar transatlantskog okvira.

Ali baš svaki put kada bi Trump ozbiljnije usmjerio pozornost na rat u Ukrajini, stao bi na stranu Rusije. Od situacije u kojoj je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u veljači bio izložen pritisku u Ovalnom uredu, preko srdačnog dočeka Vladimira Putina na Aljasci u kolovozu, pa do mirovnog plana od 28 točaka koji više nalikuje dokumentu sastavljenom u Moskvi kao razrađena strategija legaliziranja ruske okupacije četvrtine ukrajinskog državnog prostora nego prijedlogu neutralnog posrednika.

Trump želi da rat u Ukrajini završi, vjerojatno zato što ga vidi kao prepreku normalizaciji američko-ruskih veza, a posebno planiranim poslovnim dogovorima između njegovih suradnika i kremljskih poslušnika.

To se savršeno uklapa u njegov pogled na svijet kao arenu imperijalne suradnje. Liberalni svjetski poredak je prošlost; zamjenjuje ga zakon jačega. Umjesto staromodnog natjecanja supersila, Trump želi provoditi imperijalnu suradnju s Rusijom i Kinom. Ostatak svijeta, uključujući Europu, nalazi se na kolonijalnom jelovniku.

Razaranje Europe

Strateški, u tome ima određene kratkoročne logike. Ideološki, to se podudara s podrškom krajnje desnim strankama i vladama u Europi i šire. Te snage ne samo da dijele nacionalističke i društveno konzervativna stajališta pokreta MAGA, već aktivno rade na podjeli Europe i potkopavanju europskih integracija, dok im snage desnog centra služe kao korisni idioti surađujući s njima.

Nema ničeg manje domoljubnog od pojedinih takozvanih suverenista u Europi koji zlonamjerno uništavaju europsko jedinstvo dok u istom trenutku surađuju s Rusijom. Takvi poput licemjernog Orbana zanovjetaju o odnosima EU i Ukrajine, moguće zato jer Mađarska je dosad privilegirano bila priključna na ruski naftovod Družba, kojim je nesmetano desetljećima švercala sirovu naftu prodajući je ne samo Hrvatima po duplo većim cijenama nego Mađarima te je na prijevaru prisvojila i otela od države Hrvatske većinski dio vlasništva INA-e.

Vizija iznesena u novoj američkoj Strategiji nacionalne sigurnosti ne nudi konkretne politike prema Europi, ali poruka je jasna: jedina zamisliva transatlantska veza je ona između krajnje desnih snaga, gdje alfa Amerikanci dominiraju svojim europskim podanicima. To je preslika vizije i strategije koju Putinova Rusija godinama provodi prema Europi.

Ako Trump još nije podredio Europu svojim željama, to nije zbog pametnih europskih djelovanja. Dodvoravanje i laskanje Trumpu, darovi i kraljevske večere ne će spasiti ni Ukrajinu ni transatlantski odnos. Jednako tako, panična diplomacija, hodočašća u Washington ili alternativni mirovni planovi ne će uroditi plodom.

Trump još nije ostvario svoju viziju, to je samo zato što se lažni Putin još uvijek pravi moćnim i nedostižnim. Zato pojedine europske države i članice EU više ne bi trebale računati na to da će ruski predsjednik uvijek potkopavati američko-ruski dogovor, jer on nikako ne treba biti europska sigurnosna strategija.

Europska snaga i ključne poluge

Dobra vijest je da postoji kritična masa europske javnosti i vlada koje razumljivo shvaćaju da se europska sigurnost brani u Kijevu. To uključuje Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Poljsku, skandinavske i baltičke države, Nizozemsku, Španjolsku, pa čak i Italiju.

Svi oni prepoznaju da ruski imperijalni rat počinje s Ukrajinom, ali tu ne završava, te da bi kapitulacija Kijeva samo oslobodila ruske resurse za otvaranje novih bojišta. Druga dobra vijest je da Europa drži ključne poluge u svojim rukama.

Otkako je Trump preuzeo dužnost, američka podrška Ukrajini je presušila. Europa je ta koja drži većinu ruskih vrjednosnica (zamrznutih sredstava), nameće bolne sankcije, ekonomski održava Ukrajinu i pruža najveći dio vojne pomoći. Zahvaljujući europskim ulaganjima, obrana Ukrajine sve se više oslanja na vlastitu tuzemnu industriju.

Ipak, slika nije posve ružičasta. Sjedinjene Države ostaju ključne za Ukrajinu i Europu, posebno zbog obavještajnih podataka koji Ukrajini omogućuju presretanje ruskih napada i identifikaciju ciljeva duboko unutar Rusije. Uz to, SAD profitira od prodaje oružja koje Europljani kupuju za Ukrajinu, oružja koje Europa sama ne proizvodi dovoljno.

Europljani su tijekom proteklih mjeseci svaki put primili udarac, zaokupljeni održavanjem privida suradnje s Washingtonom. Okrenuli su Trumpu i drugi obraz toliko puta da se postavlja pitanje imaju li ih više na raspolaganju.

Europa kao da se kladila na gubitničku strategiju, nadajući se drugačijem ishodu unatoč stalnom ponavljanju istih obrazaca. Kada je riječ o EU i Velikoj Britaniji, Ukrajini i Rusiji, Trumpova administracija bila je iznimno dosljedna.

To ukazuje na širu zagonetku: Europa radi na smanjenju ranjivosti povećanjem obrambene potrošnje, ali to često znači kupnju američkog oružja. Time smanjuje kratkoročne rizike po cijenu povećanja dugoročne ovisnosti o partneru koji tu ovisnost sada koristi kao oružje.

Iako Europa ima alate za sprječavanje kapitulacije Ukrajine, nedostaju joj dva ključna čimbenika. Prvi je sposobnost fokusiranja na strateški cilj. Čelnici europskih država i EU-a ozbiljno su shvatili novu dugoročnu spekulativnu američku strategiju, makar subjektivno u praksi zapinju u univerzalnim kratkoročnim interesima.

Najbolji primjer za to su kratkovidna stajališta Belgije i Europske središnje banke o uporabi ruskih vrijednosnih papira kao zamrznutih sredstava za pomoć Ukrajini. Iako postoje financijski i pravni rizici, oni su neusporedivi s političkim, ekonomskim i sigurnosnim troškovima koji bi uslijedili ako Ukrajina padne.

Potrebna samostalnost

Drugi sastojak je hrabrost. Europski dužnosnici trebali bi smoći hrabrosti otići u Washington, ljubazno zahvaliti Trumpu na njegovim „mirovnim“ naporima i uvjeriti ga da svijet ima pregršt drugih sukoba koji vape za njegovom pažnjom.

To ukazuje na širu zagonetku: Europa radi na smanjenju ranjivosti povećanjem obrambene potrošnje, ali to često znači kupnju američkog oružja. Time smanjuje kratkoročne rizike po cijenu povećanja dugoročne ovisnosti o partneru koji tu ovisnost sada koristi kao oružje.

Poruka bi trebala glasiti: „Što se tiče Ukrajine, mi to možemo riješiti. Sve što zahtijevamo bio bi nastavak protoka obavještajnih podataka i odobrenje za kupnju oružja dok ne izgradimo vlastite kapacitete.“

Europa ne može obećati da će danas okončati rat, ali se može obvezati na izgradnju uvjeta za održivu sigurnost na kontinentu. A ako je laskanje i dalje potrebno, Europa uvijek može uvjeriti Trumpa da će mu, kada jednom dođe mir, radosno posvetiti spomenik, trg ili kakvu sjajnu, zlatnu nagradu.

Umjesto staromodnog natjecanja supersila, Trump namjerava provoditi imperijalnu suradnju s Rusijom i Kinom. Ostatak svijeta, uključujući Europu, nalazi se na kolonijalnom jelovniku. Kada dva stara debila vode ogromne države. Nadam se da u Europi više nema sumnji u to.

Europa se mora trgnuti i odlučno sebi odmah privezati Ukrajinu, jer to ne će moći s Trumpom jer se bar tako pokazalo do sada. Europa nikako ne smije dopustiti da se agresor Rusija nagradi četvrtinom ukrajinskog prostora Krimom i Dombasom koji obiluje mineralnim, rudnim i energetskim bogatstvima vrijednim oko 25 tisuća milijardi eura.

Europa je centar svijeta

Europa je naša domovina i centar civiliziranog svijeta. To da je ostala sama je glupost. EU i Velika Britanija jedne su od najjačih svjetskih ekonomija i vojnih sila ne moraju se ničeg bojati. Najmanje dva bolesnika – Trumpa i Putina. Kad se dobro posložimo i izbacimo očigledne krtice u našim redovima i budale, nitko nam ništa ne će moći.

Izgleda da se je ova neizvjesna situacija europske programski sadašnjice u EU morala dogoditi kad su čelnici vlada i država i EU kao bezglavi proteklih 5 – 6 godina bespogovorno provodili uništavajuće UN agende koje je sustavno uništavaju i istrjebljuju.

Europa je doista suočena s ozbiljnim izazovima nakon Trumpovog povratka – SAD se fokusiraju na “America First”, a Rusija pritiska sa istoka, ostavljajući EU da se brine o Ukrajini sama. T