EUGEN INDJIC NAJVEĆI ŽIVUĆI INTEPRET SHOPINA

EUGEN INDJIC NAJVEĆI ŽIVUĆI INTEPRET SHOPINA

29. listopada, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

Promatra li se stanje na domaćoj kulturno-glazbenoj pozornici, može se reći da se u posljednje vrijeme puno toga sustavnog napravilo u smjeru popularizacije glazbe isključivo vezane uz glasovir i njegove povijesne inačice. Što se Zagreba tiče, divovski je (is)korak učinjen početkom prošle godine kada se prepoznao velik entuzijazam pijanista i profesora na Muzičkoj akademiji, Ljubomira Gašparovića, i njegovog sina Danijela, također vrsnog pijanista, koji su, združeni u Umjetničku organizaciju Cristoforium, pronašli put do dva prestižna koncertna ciklusa u Hrvatskom glazbenom zavodu: Pleyel Svetislava Stančića i Cristoforium.

Neovisno o zahtjevima

Čast muziciranja na Stančićevom Pleyelu na samom je početku ovogodišnje sezone pripala hvaljenom francusko-američkom pijanistu srpsko-ruskog porijekla – Eugenu Indjicu (1947). Po nekima najbolji živući interpret Chopinove glazbe u zagrebačkom je HGZ-u nastupio nakon punih 45 godina, 25. listopada 2016. u 20 sati, uprizorivši publici izvanrednu izvedbu dvodijelnog recitala sastavljenog od probranih skladbi Frédérica Chopina (1810-1849) i Roberta Schumanna (1810-1856). Da je Chopin bio istinski pjesnik klavira i da ga, u osnovi, najtočnije može portretirati baštinik ruske glasovirske sviračke škole dokazao je (poput Ive Pogorelića) i Eugen Indjic, na samome početku, pri tumačenju triptiha Mazurki, i to u cis-molu, op. 50, br. 3, u b-molu, op. 24, br.4, te u cis-molu, op. 63, br. 3. Na široko poznatu viziju spomenutih Chopinovih djela – baziranih na ritmičnim plesovima Mazura (stanovnika pokrajine Mazovije nedaleko od Varšave) – Indjic je s lakoćom uspio približiti svačijem uhu, neovisno o visokim tehničkim zahtjevima, ili ugođajnoj, lirskoj, plesnoj (op. 24) i polifono teksturiranoj tematici (op. 50).

Schumannova raspoloženja

Središnji dio recitala bio je, pak, posvećen Schumannu i njegovim Plesovima Davidovih saveznika, op. 6, koje je, uzgred rečeno, Indjic snimio na svoj posljednji nosač zvuka u izdanju neovisnog poljskog nakladnika (DUX 1187). Zbirku od osamnaest kratkih i karakternih tonskih slika, izvorno posvećenu njemačkom dvorskom službeniku i skladatelju Waltheru von Goetheu (1818-1885), svakako nije bilo jednostavno izvesti na način da se detaljno uprizore sva Schumannova raspoloženja: jednostavna, divlja, smiješna, svježa, iskrena, i tako dalje. No Indjic je i ovdje, vidno raspoložen i dobro koncentriran, posebno od sredine zbirke nadalje, uspio pronaći nevjerojatan timing i odgovarajući osjećaj za dubinu glasovirske tipke.

Uz rame Lordu Byronu

Izvrsnim sviranjem došlo se, kao i uvijek – prebrzo, do Balade u g-molu, op. 23, izrazito kompleksnog i interpretativno zahtjevnog Chopinovog ostvarenja s elementima sonate i teme s varijacijama, ali bez određenog formalnog okvira. Djelo se vremenom pokazalo kao jedno od Chopinovih najuspjelijih i najpopularnijih, koje se osobito dojmilo suvremenika Roberta Schumanna. Unutar bogatog Chopinovog glasovirskog opusa važno je spomenuti i četiri Impromptusa, čija imena upućuju na improvizaciju i fantaziju, a od kojih je Indjic pred sam kraj koncerta izveo dva, suprotna po ugođaju, u Fis-duru, op. 36, i u Ges-duru, op. 51. Kraj velebnog događaja bio je obilježen najpoznatijim Chopinovim Scherzom u b-molu, op. 31, koji se s uvodnim rastom snage, s idiličnim ozračjem trija, sa strastvenim fortissimom i s moćnom codom, kao odraz skladateljeve nevjerojatne vještine oblikovanja kontrasta i poigravanja teksturom, nekoć postavio uz rame byronovskoj pjesmi. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<