IZDVOJENO

EU ĆE ZAVRŠITI KAO VIZIJE NAPOLEONA I HITLERA

27. lipnja, 2014.

Igor Mandić u ekskluzivnom razgovoru za portal Tjedno

Razgovarao: Dražen Stjepandić

“Oklop od papira” je najnovija knjiga Igora Mandića izašla u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a.  Najavio je da je ta, dvadeseta po redu, ujedno njegova posljednja knjiga.
 Je li to promidžbeni trik, u stilu  nekih dinosaurusa rocka koji su po nekoliko puta znali najavljivati svoju posljednju turneju ili album, pokazat će vrijeme.
Činjenica je da se jedan od najpoznatijih hrvatskih kritičara i polemičara, ako ne i najpoznatiji, nalazi   u jeseni života. Sedamdeseta je davno iza njega, premda  visoka životna dob nimalo nije ublažila njegovu kritičarsku i komentatorsku oštricu. U ovom ekskluzivnom razgovoru za portal Tjedno vođenom u njegovom domu, na dvanaestom katu, jedne od visokih stambenih zgrada u nekadašnjoj ulici Ive Lole Ribara, danas Grada Mainza, pokazao se kao u najboljim kritičarskim danima. Samo iznad rijetkih imena koje smo spominjali u razgovoru nije puknuo njegov kritičarski bič.  Opak kao ralje vremena.
“Oklop od papira” je zbirka raznih njegovih tekstova, kritika, kolumni  i razgovora s gospodinom Igorom Madićem objavljenim u raznim tiskovinama. Tekstovi su poredani kronološki od druge polovice šezdesetih, pa do prije neke godine.
Nekada dok je Vjesnikova novinska arhiva bila dostupna novinarima, oni ozbiljniji  pripremali su se za sugovornike pretražujući po ranije objavljenim materijalima, strvarajući male dosjee. Knjiga “Oklop od papira” najbolja je zbirka  s ranije objavljenim materijalima koji sam prije nekog intervjua imao u rukama.  
 
Izašla je vaša treća autobiografska knjiga “Oklop od papira”.  Kako ide?

-Čini se dobro. Treba vremena da se neka knjiga uhoda na tržištu. Osim toga ovo je jako specifična knjiga, ona apelira na intelektualnog čitatelja, a takvih je vrlo malo. Dok se ljudi ne angažiraju proći će neko vrijeme. Neke knjige steknu pravi odijek tek za deset-dvadeset godina. Vjerojatno  će kad umrem knjiga biti značajnija nego sad. Sve će biti gotovo, bit ću bezopasan i tada će se o knjizi moći govoriti smionije nego sad.

Ovom knjigom najavljujete vaš oproštaj.  Kakav oproštaj?

-Ne ja sam rekao oproštaj sa svima, nikome ništa ne zamjeram.

Znači, ipak  to nije vaša zadnja knjiga?

-Teoretski da, naći će se još neki ficleki, kako kažu Zagrepčani, iz nekih planiranih manjih knjižica koje su nastajale usporedo sa ovom knjigom dok sam čekao da bude objavljena. Ovo je moj posljednji ozbiljni poduhvat za koji sam potrošio pedeset godina života i pet mjeseci komponiranja.

GLAVNI PUNKTOVI INTELEKTUALNE BIOGRAFIJE

Namjeravate li još pisati za novine?

-Ja bih, ali nemam gdje. Mene neće jer im se ćini da sam prestar, izmožden, izčilio, da više nisam dovoljno duhovit ili pismen. Došle su i nove mlade snage koje su poizbacivale stare sa svih mjesta. To je i logično, tako sam i ja radio kad sam imao dvadeset godina, a i da nisam znao da nekome činim zlo. Većinom me neće, a i kad mi nude neku suradnju onda je to za toliko malo novaca da ću radije mizerno spajati kraj s krajem nego pisati za male pare.     

 “Oklop od papira” podsjeća me na jako dobru pripremu za intervju, na prilično bogat dosje s intervjuima i tekstovima prikupljen u nekadašnjoj Vjesnikovoj novinarskoj arhivi.

-E pa ja sam  budućim istraživačima moga djela, ako takvih uopće bude, u što sumnjam,  skratio posao. Označio sam glavne punktove moje intelektualne biografije, pa se lakše  orijentirati u tim zavrzlamama.

Pisali ste gotovo protiv svakoga, protiv komunista, njihovih nagrada, protiv proljećara još prije Hrvatskog proljeća, pa nakon što su neki od njih završili u zatvoru, pa kad su se ponovno našli na vlasti 1990. i 1991.  Katolički kler i hrvatski nacionalisti stalna su vam tema za kritičke osvrte. Gdje sebe vidite u svemu tome?

-Ja sam bio i ostao divergent, to je neki samo usvojeni pojam koji bi označavao neko nežigosano, odlutalo govedo. Amerikanci bi rekli maverick. Nije relegant, nije emigrant, nisam disident, nego sam DIVERGENT. Molim vas pišite to velikim slovima.  Onaj koji se razlikuje i koji se nastoji razlikovati samo zato da ne bi morao pripadati nekoj masi. To je dosta umišljeno stajalište, ja se slažem, ali se treba usuditi, zašto drugi nisu.

Među prvima ste otišli u Beograd i nastavili ste tamo gdje ste stali potkraj osamdesetih. Oni koji su vam blago naklonjeni i taj potez smatraju za vas uobičajenim činom  egzibicionizma. Oni koji sam vam manje naklonjeni to smatraju nastavkom vašeg  antihrvatstva?

-Nema kod mene antihrvatstva. Egzibiocionizam mi stalno prebacuju i to je po meni glupa etiketa. Egzibicionizam je hodanje po tankom konopu iznad provalije, ako je takva operacija opasna onda više nije egzibicionizam. Za mene je egzibicionizam provociranje starica, opatica i djece. Ono što ja radim je luda ili glupa hrabrost. Egzibicionizam odbacujem.

EU KAO NADDRŽAVA BEZ ZAJEDNIČKE IDEJE

Znamo što je sve bilo u hrvatskim i srpskim odnosima, možemo raspravljati  tko je za što kriv i tko je prvi počeo, te kako je što završilo. Mene bi više zanimalo od vas čuti što se iza brda valja, kako će hrvatski i srpski odnosi izgledati u budućnosti?  U kontekstu regionalnih i europskih odnosa?

-Sve što sam radio je po instiktu vlastite savjesti i temperamenta. Moj odlazak u Srbiju odmah nakon Daytonskog sporazuma nije bio nikakva kalkulacija. Nitko me nije futrao s nekim informacijama o nečemu. Zbog toga sam ovdje u Hrvatskoj izvukao strašne batine, provalu žuči i bijesa. Sve mi je više štetilo nego koristilo. Nisam nikakav geostrateg, politološki obrazovan mislilac i ne usudim se misliti. Kod mene su se moje prognoze događale slučajno, bez nekog teoretskog plana i umišljaja. Najteže je proricati, naročito budućnost.

Sad smo ušli u EU i što sad?

-A sad natrag. Europa se raspada i to je već izvjesno. Europska unija je jedan besmisleni konglomerat država i državica koje se ne mogu držati zajedno. Ne može ih zajedno držati jedna valuta, a naročito jedan besmisleni parlament, koji je samo mjesto za uhljebljenje podobnih stranačkih guzica iz raznih država. EU je nadržava bez zajedničke ideje. O ujedinjenoj Europi su već sanjali rimski carevi, Karlo Veliki, Napoleon i Hitler. A kao što vidimo EU će završiti jednako trošno i trulo kao i njihove vizije.

EU želi Hrvatsku podijeliti u nekoliko većih europskih regija.

-Ako se Hrvatska podijeli na regije onda će propasti što joj od srca želim. Vraćamo se na pred Austro-Ugarsku podjelu.

Zašto od srca želite da se Hrvatska raspadne?

-Ako ne može opstati bolje je da se što prije raspadne. To što se priprema je trojednica, Kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koje je postojalo do raspada Austro-Ugarske. To je fatalno, koliko je dobro pojedinačno toliko je fatalno za cjelinu zemljice koja bi ostala na okupu, ali nema je tko držati, nema idejnog i moralnog ljepila. Sadašnja elita nije ta snaga koja mase može privesti na kup.   

Nacrti podjele Hrvatske već postoje, uprava  Jadranske regije u koju će ući Dalmacija bit će u Italiji, uprava Istre bit će također u Italiji, središte Slavonije u Madžarskoj. Zagreb će biti središte samo jedne regije.

-To smo htjeli i sve smo to napravili samo da istjeramo Srbe. Držimo sada Italiju. To je bila Tuđmanova politika koja je nažalost uspjela. Tuđman je uspio ostvariti Pavelićev plan o smanjenju Srba u Hrvatskoj s jedanaest posto na manje od četiri posto.

NACIONALNE STRASTI I NOGOMET

U vašoj najnovijoj knjizi objavili ste nekoliko tekstova u kojim konstatirate da je 1991. i nastanak današnje države nastavak zbivanja iz 1971. Dozvolite da primjetim kako se ne slažen s vama, mislim da je nastanak današnje Hrvatske povijesno, društveno, tradicijski daleko dublja pojava od poveznice 1971.-1991.  I istjerivanja Srba. Hrvatsvo, Hrvatska, želja za državom daleko je starije i povijesno kompleksnije  pitanje negoli što mnogi mogu pretpostaviti. Tuđman je bio samo jedan od ljudi koji je na valu te stare želje i sna u svojim povijesnim okolnostima uspio ostvariti ono  što mnogi prije njega nisu. Važan poticaj bilo je buđenje velikosrpskog nacionalizma.

-Svi su se nacionalisti  probudili na mig zapadnih sila i agentura. To su sve bili plaćenici. I vrh JNA su bili plaćenici raznih agentura poglavito američkih. Tuđman je bio plaćenik KOS-a. I na mig Zapada su se ovdje probudili svi nacionalizmi jer mi smo krpa za brisanje poda. Stotinama godina mi smo moneta za potkusurivanje. Naše nacionalne strasti su se probudile kao sredstvo za tuđe stjecanje profita.   
 
Poznato je da ne pratite nogomet, a sada je vrijeme Svjetskog prvenstva u Brazilu.

-Nogomet je globalno sranje  koje u vrijeme Svjetskog prvenstva upropaštava život na planeti i tako svake četiri godine. Mnogi pisci i intelektualci koje čak cijenim, odavno su bili, a sad se izražavaju kao nogometni fanatici, esejisti i pjesnici nogometa.

Mislite da nogomet i književnost ne idu zajedno?

-Profesionalni nogomet ide samo s novcem i profitom i s ničim drugim. Nemam ništa protiv nogometa kao igre, dječaka, mladića, ljudi sve dok se ne pretvori u profesionalnu igru. Nogomet nije sport nego igra. I majmuni mogu nabijati neki kamenčić ili neku gužvu bilja i trave. Nakon prvog udarca u neku lopticu sve postaje pitanje vještine. I majmune se može trenirati da igraju tako nešto.  Tako se to postupno pretvorilo u jedan zanat, a zanat  za sobom povlači cijelu jednu industrijsku logistiku koja izvlači  novac od sponzora, pokrovitelja, države i posebno od navijača. Tako se se degradira sam smisao igre. Onog trenutka kad igra prestane biti zabava i postane zanimanje onda nastupa  katastrofa smisla njezinog postojanja.

Uvaženi suvremeni antihrvatski književnik iz Zagreba Miljenko Jergović kaže da su se Hrvati umjesto za pjesnike odlučili se za nogomet i generale. I za razliku od Hrvatske koja ima nogomet Srbija ima književnost. Pri tom preskače Bosnu i Hercegovinu  gdje je zbog svjetskog prvenstva također bila velika euforija. Znači li to da Bosna nema književnost? Također zaobilazi činjenicu da je i Srbija s Hrvatskom sudjelovala u istoj skupini, ali je postigla slabiji rezultat. Mislite da država treba odlučivati tko će biti  pjesnik ili književnik? Što znači ta njegova zlurada konstatacija?

-Ne, kao što ne odlučuje ni tko će biti nogometaš. Nema nikakvih Hrvata koji su odabrali nogomet, to je izabrala rulja. Nepismena i nekulturna kojoj to nabijanje lopte iz meni nepoznatih razloga izaziva fiziološke reakcije i orgazme. Literno gledajući Jergović se duhovito izrazio.

Zašto proziva samo Hrvate za ono što i drugi susjedni narodi žele?

-Nije to prozivanje, to je pokušaj, ostvarenje duhovitog zaključka tamo gdje se drugi ljudi mrdaju i zaobilaze to kao mačka oko vruće kaše. Poanta nije loša, provocira  i žestoka je.

Miljenko Jergović je nešto prevođeniji od drugih i zato ga mnogi stavljaju  u poziciju nadpisca. Slažete li se da je on trenutni nadpisac?

-Nadpisac ne postoji. Jergovića to stavlja u poziciju dobrog pisca. Za njegovo prevođenje ima smisla i razloga. On je kvalitetan pripovjedač i vrlo dovitljiv na području kolumni i feljtona.  Ostvaruje jedan vrlo vrijedan opus.

Zašto Miljenko Jergović toliko mrzi Zagreb i Hrvatsku?

-Ne znam, nemam taj dojam.

Zašto gotovo nikad ne kritizira Srbe ili Muslimane?

-Čisti pred pragom gdje živi. Za jedan život je dovoljno biti pometač ili smetlar u vlastitom dvorištu. Riječ mržnja prelako izbacujete. Apeliram da se tog čovjeka prestane tako etiketirati. U normalnoj komunikaciji ta riječ ne bi trebala postojati. Izvolite pobiti neke njegove argumente.  

GAVRAN  NIJE DOBAR PISAC

Jedan još prevođeniji suvremeni književnik je Miro Gavran. Što mislite o njegovom  književnom dometu?

-Miro Gavran je meni misterija. Za ono što sam vidio od njegovih predstava i pročitao od njegovih knjižica  mislim da je minorno. Gotovo  bezvrijedno. Nekim neobičnim čulom  uspio je pogoditi čulo široke publike, pa čak i kritike.  Raširen je i popularan zato što je potpuno bezopasan. To je jedna vrsta duhovite prozice koja klizi niz grlo kao šećerna vodica. Ima tu i tamo pikantniji sastojak, a to je duhovito kombiniranje raznih imena iz kulturne  i  političke  svjetske povijesti što odmah izaziva nadraženi interes kod ljudi  koji su dosta nekulturni. Gavran je pronašao Kolumbovo jaje. Svaka mu čast. Jedni ga je pronašao i više ga nitko ne može slijediti  u tome da uzme neko svjetsko ime i neki segment iz njegove intime i onda to poveže s nekim fikcionalnim likovima. Pa, o tome napravi neki zgodan tekstić. Sve to govorim u deminutivu jer sve to jeste deminitivno. Gavrana ne smatram ga čak ni dobrom, a kamoli velikim autorom.

Jeste li čitali zadnje knjige Ivana Aralice?

-Mislite na ove romane s ključem?

Ne samo na romane s ključem, objavio je zbirku priča, autobiografiju, roman Japundže…

-Autobiografiju jesam. To je grozna skribomanija isprazne ličnosti koja se iživljava u ispisivanju stotina i stotina stranica o beznačajnostima. Nema ni jedne snažnije ili bolje misli. Nije izvukao zaključke koji bi bili vrijedni pažnje. Ali kako cijenim  njegove prve povijesne romane sve bi to trebalo staviti u ravnotežu. Tih njegovih  kvazi autobiografskih  knjižurina sam se dohvatio na nekoliko mjesta, pisao sam o njima u mojoj knjizi “Zauzeto Hrvat sloboda lajanja”. Sad mi se ne ponavlja ono što sam već napisao.

U knjigu  “Oklop od papira” uvrstili ste i nekoliko tekstova o Društvu hrvatskih književnika. Novi predsjednik DHK je stari predsjednik Božidar Petrač, slučajno također bivši glavni urednik Vjesnika. Što mislite o njegovom novom imenovanju i kako gledate na rad i ulogu  DHK u današnjem hrvatskom društvu?

-Božidar Petrač kao predsjednik DHK je pravi čovjek na pravom mjestu. Trenutno se samo vodim kao član DHK, tamo zapravo ne postojim, samo plaćam redovno članarinu.  Ostao sam u DHK uprkos tome što sam se raspolutio i prešao i u Hrvatsko društvo pisaca. Oba cehovska društva su to dopustila i ima nas nekolicina koji smo ostali u tranziciji između oba društva. Nismo strogo opredijeljeni nego smo mlake pristraše obadva društva.

Koje je društvo bolje?

-Apsolutno je uglednije staro cehovsko Društvo hrvatskih književnika. To je neporeciva institucija.

KUNG FU POLEMIKE

Često se kaže da je upravljanje državom kao upravljanje orkestrom?

-To je pogrešno. Upravljanje državom je kao upravljanje vojskom. U orkestru se može svirati falš, a u vojsci se ne smije stupati krivo i pucati pogrešnom municijom. U ovoj našoj razvodnjenoj demokraciji vojske više nemamo, pa su se svi članovi vojske razmilili kao rakovi na sve strane i s njima nitko ne upravlja. To je najveća katastrofa demokratske države, koja kad izgubi vojsku prestaje biti država.  

Jedna vaša izjava kaže da čitate između novina. Čitate li još uvijek redovito svakog dana vise listova?

-Pa, koliko mi sredstva dopuštaju. Svakodnevno kupujem tri dnevna lista i sve tjedne listove. Onda cehovske kulturnjačke, Vijenac i Zarez, te obvezno Glas koncila.

Kakva je budućnost tiskanih izdanja?

-Dobra uprkos svemu. Prije predviđam smrt nevidljivog internetskog svemira negoli slom vidljivoga. Uvijek će se ljudsko biće privoljeti onome što mu je konkretno u rukama. Internet je pišanje u vjetar. Mislim da će se tiskovine izvući iz današnjeg ćorsokaka. Mislim, a misliti je drek znati.

Polemika za vas predstavlja životni stil?

-Više stil pisanja nego životni stil. U životu sam vrlo prilagodljiv i građanski pristojan. Na bezobrazan pogled ili dobacivanje mogu isto tako biti bezobrazan. Krivi dojam na  ljude ostavlja moja prirodno namrgođena faca, ali što mogu takvog me majka rodila ljutog, pa izgleda da se sa svakim svađam.

Zašto više u hrvatskom medijskom prostoru nema polemika?

-Ima, samo polemika sada  niče gdje se ne očekuje. Više  nema starinskih polemika koje nastaju mjesecima. Danas prevladava kung fu polemika, s brzom razmjenom udaraca. Prije smo imali grčko-rimski stil rvanja pa je to dugo trajalo mjesecima, pa se činilo da je to nešto važnije. Na kraju bi oba polemičara pali jednako izmoreni. Danas  plemika u tren počne i završi. Sve što izazove Jergović je kung fu polemika.

Kao rođeni Šibenčanin napisali ste knjigu o Arsenu Dediću.  Zašto o Miši Kovaču niste napisali ni jedan novinski tekst?

-Nikad nisam pisao o pjevačima zabavne glazbe. Arsen je kompletan autor, pjesnik, izvođač i pjevač, a Mišo je državni fenomen za kamiondžije i balavice.   Takva vrsta mitomanije jedne osobe za mene je deplasirana. Takvu vrstu muzike podcjenjujem gore nego nogomet. Bavio sam se ozbiljnom muzikom, a Arsen spada u ozbiljnu muziku, koja je dijelom u zabavnjaštvu.

Svojedobno ste napisali da je Čajkovski kič. Zašto tvrdite da je taj veliki ruski skladatelj kič?

-Kič je naš ukus koji ga prihvaća. Čajkovski ima prekrasnu muziku koja je s vremenom prerasla u kič. Njegova slatkoća i ugodna  harmoničnost je prerasla vremenske epohe, a kič su oni koji su nakon toliko vremena to nastavili obožavati. Za svoje suvremenike Čajkovski nije bio baš velika zvijezda, kasnije kad su ga prihvatili, nastavili su ga njegovati samo na kič liniji njegovog opusa. Nitko ne prati niti njegove koncerte  niti njegove opere u cijelosti, nego samo izvatke koji se izvode kao kičovirtouozna djela. To vrijedi  za sve opere ovog svijeta koje nitko ne razumije, niti sadržaj niti tematiku, niti ih prati u cjelosti, nego samo zna za pojedine arije. Po istoj logici cijeli verdizam je jedan golemi kič. Ako se Verdi svodi na nekoliko arija iz Rigoleta, Travijete i Trubadura i onda se te arije izvode posebno na ljetnim scenama to je onda sama kristalizacija kiča.  Da budem malo ozbiljniji reći ću da je i Verdi kič.

Pričali smo o budućnosti novina, kakvu budućnost predviđati knjizi?

-Isto kao i novinama. Isplivat će.

Dakle slavnu i burnu kao prošlost?

-Ništa kao prošlost ne postoji. Moramo raditi i živjeti za danas.