E MOJ SAŠA

E MOJ SAŠA

23. siječnja, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

sasameresnjak
Priča iz još neobjavljene knjige „I Supermen je bio novinar“

Piše: Dražen Stjepandić

Više puta sam požalio što sam nekome platio piće. Posebice kada neki nisu uzvraćali ni poslije nekoliko mojih rundi. Zoveš, a osjećaš se kao nepozvan.
Saši Meršenjaku kad sam ga zadnji put vidio kod Voje pozvao sam domaću votku i požalio sam što sam to učinio, ali iz sasvim drugih razloga. Učinio sam to onako nasumice čim sam ga ugledao da se približava šanku. Već sam ga sretao otkako mu se povratio rak grla, vidio sam kako mu kanila,  tanko crijevo bijele boje, kao neka tanka surla visi iz nosa. Oboljele od raka grla u zadnjoj fazi preko takvog crijeva hrane. Pojma nisam imao da Saša kanilu, to crijevo, u nosu koristi i za votku.

–    Nemoj mu više ništa zvati – dobacio mi je netko od prisutnih na šank liniji odmah pošto sam Voji rekao da Saši natoči njegovo.
Jedan drugi čovjek nije krivio mene nego je negodovao jer to Saša radi pred nama i tako nam gadi naše piće.

A Saša je mirno u malu čašu ugurao bijelu tanku cijev, što mu se iz nosa spuštala do dvanaesterca i polako je ušmrkavao votku. Radio je to pokorno i s užitkom kao da treba piti na nos, a ne na usta pa kroz grlo prema poželjnoj toplini u želucu.
To je jedna od onih situacija u kojoj gledajući drugoga odmah imate osjećaj da to i vi radite. Pravili smo grimase i okretali glave, a Saša je bio spokojan kao naviknuti na ušmrkavanje votke.

Dok je tu bio Saša je pio štriganu votku, kako je govorio, uz poručenu prozirnu žesticu domaće proizvodnje naručio bi za to predviđenu šnitu limuna i deci obične vode. Limun bi nacijedio  u vodu i onda bi tu limunovom bjelinom zamućenu vodu sasuo u votku.  Njegov način pripreme votke za ispijanje već sam opisao u mom drugom krimiću, a razgovarali smo o tome i u našem posljednjem intervjuu. Svoj način nazvao je votka ala Saša Meršenjak. Tada, kod Voje, zadnji put kad smo se sreli, mislim da je ušmrkao čistu votku.

Ne sjećam se, jer sam mu odmah pošto sam vidio njegovu tanku surlu u čaši okrenuo leđa, a nakon te prve poželio još jednu. Osjećao sam njegov nos i bijelo crijevo u nosu  kako se propinju i tapšu me po ramenu tražeći još. Okrenuo sam  se na drugu stranu  praveći da ga ne vidim. Istu pogrešku nisam htio ponoviti još jednom. Slično su napravili i ostali, piće više nije dobio. Tada je već jako teško govorio i ono što nam je poručivao s vrata uši nisu registrirale, a sigurno je zvao još jednu votku. Možda bi mu je netko i naručio samo da gleda kako je ušmrkava. Meni je to bilo mučenje starog znanca.

Upoznao sam ga osamdesetprve ili druge na Jutrima poezije u Dva ferala, na koje me kao klinca na početku srednje škole vodio moj bratić Markica, prvi pjesnik u rodbini. I Ružica i Sever su još bili živi i subotom su bili prisutni i sa svojim čašama, a ne samo stihovima kao sada. Petnaestak godina poslije odlazaka na prva Jutra,  negdje devedesetsedme ili osme, sa Sašom sam za Nacional napravio naš prvi intervju.

–    Pobijedio sam rak – govorio je u Kostanjcu, sada zatvorenoj podrumskoj birtiji na drugoj strani Palmotićeve. Kostenjec je bio mnogo veća rupa s mnogo  manjim izborom hrane nego Vojina Palmeta.
Povod za taj razgovor bile su odlične kritike za knjigu priča “Lude gljive”,  mislio je da je  prebolio rak, a  nakon pedesete  oženio se s mnogo mlađom djevojkom. “Mozak i kurac mi još dobro rade” – glasio je Sašin kratki komentar s kojim sam započeo tekst. Bilo je to jako sretno Sašino razdoblje, nakon dugo godina čak je i drugima počeo plaćati  pića. Poslije mi je godinama kad bi se sreli odavao priznanje za taj intervju. U fazama kad su me zvali propalim novinarom njegove pohvale djelovale su kao nenadani pogled na zvijezdu u padu.
Ispred Kostanjca Saša je i snimljen, a  uobičajeno za tadašnji Nacional, na roto papiru u Večernjakovom formatu, fotografija je u prijelomu dobila dosta prostora. Zavijorila se kao poznata zastava. Poslije je od Grada tražio Kostanjac da u njemu otvori  poetski teatar. Zapravo klub s raznovrsnim poetskim programima i cabaretom, jelom i pićem.

Iz tog intervjua sjećam se priče o cigaretama s pjesnikovog groba. Saša je često išao kod  Tina na Mirogoj, a na Tinovom grobu kao na Morissonovom na Pere-Lachiase u Parizu namjernici su ostavljali piće i cigarete. Saša kad bi išao kod Tina poslužio bi se pićem i cigaretama, reče da mu Tin ništa ne zamjera.
Saša je bio jedan od posljednjih velikih zagrebačkih boema Matoševog i Tinovog tipa, a cigaretama i pićem snabdijevao se i na Tinovom grobu. Cigarete s pjesnikova groba, bila je egida koja mi se usjekla u glavi i kad sam sa Sašom desetak godina nakon intervjua u Nacionalu radio drugi intervju za Harahvati predložio sam i snimanje fotografija na Tinovu grobu. Sastali smo se na Dolcu i do Mirogoja odvezli smo se crnim trošnim unićem. Pored mene Saša je teško hodao i mislio sam da je uobičajeno pijan, a ne da mu se vratio rak.  Priču sam već imao, razgovarali smo u njegovoj mansardi preko puta pošte u Jurišićevoj. “ Okružen mnoštvom knjiga, slika, starih novina  i rukopisa, u stvaralačkom neredu, uz nekoliko boca votke i vina poredanih uz noge, dočekao me nudeći upravo pripremljene škampe. To je Saša Meršenjak delikatesa pripremljena u prljavoj kuhinji, antikvitet prekriven kršom, posebnost u ljigavoj košuljici” – napisao sam u uvodu tog intervju za Harahvati. Sašu sam snimio i u njegovom domu, ta fotografija mi je ličila na omot prvog albuma Riblje čorbe. Krš kod Saše je naravno bio mnogo veći nego na slici s prvog Čorbinog albuma „Kost u grlu“.

Nešto prije toga novine su pisale kako je u istom potkrovlju Saša pronašao leš. Susjedi su se žalili na nepodnošljiv smrad i mislili su da dopire iz Sašine mansarde. Onda su pronašli leš nekog nesretnika, koji je iza vrata peko puta Sašinih  umro tko zna kad  i pronašli su ga tek u raspadnutom stanju. Koliko treba mrtvom tijelu da se raspadne i izazove nepodnošljiv smrad, toliko je taj leš bio u susjednoj prostoriji do Sašine. E sad da li Saša zaista nije znao za leš kao što je rekao istražiteljima, ili mu nije smetao to ga nikad nisam pitao. Sve crne kronike su pisale o tome i to je ne računajući vijesti o njegovoj smrti bila posljednja grupa tekstova o Saši Meršinjaku.
Prije intervjua Sašu sam nazvao kraljem ljige, što ga naljutilo. Objasnio sam mu da ne mislim na ljigu u smislu šatrovačkog izraza za podilaženje publici, nego na pravu ljigu koju u hrvatskoj književnosti nema nitko. Ilustrirao sam to s njegovom pričom u kojoj mama i sin uzgajaju kuniće, a štakori dolaze u kavez i ševe kuniće. Onda mama kolje te kuniće, to je dosta potresan ali već viđen motiv, ali kasnije kad jedu štakorsko-kuneće meso to je već nešto što nikad nisam susreo ni u literaturi niti na filmu. To je ljiga kakavu je samo Saša imao. Barem u hrvatskoj književnosti.

Kako se Harahvati prodavao u par stotina primjeraka, taj moj drugi intervju sa Sašom nije imao velikog odjeka kao prvi, premda je Saša u tom razgovoru objavljenom pod naslovom ”JERGOVIĆ JE NAPUHAN KAO NEUN UND NEUNZEN LUFT BALON”   još izjavio: ”Kod FAK-a je najbolje što se samoukinuo; Jergović ne zna završiti priču; Ono što piše Popović pisao sam prije trideset godina; Radaković mnogo kenja, a malo kaže; Brešan jede urbano, a kenja ruralno; Ugrešićka ne zna pisati; Poezija Ante Stamaća je manja od njega; Matvejević je hulja nad huljama”…u opremi teksta sam dodao još jedan okvir u koji sam stavio i ove Sašine riječi: ”Inače sam dobričina, ali u književnosti nema praštanja. Jedno krivo slovo i gotovi ste. Književnost je definitivna stvar, s njom se nudite vječnosti, a vječnost je strog kritičar”.
Pošto je razgovornom dijelu posla mnoge pokakao sjećajući se intervjua za Nacional predložio sam odlazak na Tinov grob gdje uvijek ima vina i cigareta. “Malo srknem dam malo i Tinu, zaslužio je. Obično pokupim po dvije kutije cigareta. Volim Tina kad govorim njegove stihove, od njihove snage se naježim kao djevojčica na buru.”
–    Ne snimaj, ne snimaj – vikao mi je Saša na Tinovom grobu.
Spadam među one kojima je na grobljima zanimljivo, pa sam nekako zaostao osvrćući se po spomenicima i odmah nisam skužio što se dogodilo, no kad sam vidio da Saša skida hlače odmah sam prema njemu aktivirao svoj digitalni idiot.
–    Ne snimaj, ne snimaj – pružao je prema meni ruku, od udaraca i objektiva ljudi se instiktivno  brane na isti način.

A  kad sam shvatio što se dogodilo već sam u glavi imao naslov – “Poznati književnik se uneredio na Tinovom grobu”. Idealno za 24 sata uoči Dana mrtvih, mislio sam fotografiju prodati njima ili ne, red bi bio da tu fotku objavim uz intervju, ipak sam ja u tom trenutku bio glavni urednik Harahvatija. Nije red da glavni urednik jedne novine prvo nudi materijale drugim novinama.
Snimio sam ga samo jednom i dok su mi u glavi bubali naslovi i mogućnosti Saša se kraj jedne nadgrobne žalosne vrbe presvukao. Do auta smo išli polako, na hlačama  otraga  imao je veliku žutu fleku. Prije nego što je sjeo u auto na mjesto suvozača ispod njega stavio sam karton i novine.

Moj paparazzo podvig nikad nisam objavio niti kome nudio, samo sam jednom pogledao tu fotografiju. Bila je dosta mutna jednako kao moja odlučnost što s njom napraviti. Nikad nikom o tome nisam ni pričao, što je najbolji znak da baš nisam tako rođeni novinar kao što to često mislim o sebi.

Poslije sam Sašu sreo samo jednom u Jurišićevoj, oko vrata je imao prozirno tanko crijevo, na grlu su se vidjeli tragovi operacije, izgledao je kao zaklan čovjek izašao u šetnju gradom. Glas mu nije ima glasa nego samo želju da nešto kaže. Nekoliko mjeseci kasnije, tek kod Voje, saznao sam  čemu je služilo to tanko crijevo.  I koliko sam onda požalio što sam mu platio piće sad mi je žao što sam mu okrenuo leđa i pustio ga da stoji na udaljenosti kod vrata s tim crijevom u nosu kao bolestan nakostriješen golub koji više ne može poletjeti. Sada kad se svega sjetim, kao što mi je onda bilo žao što sam mu pozvao, sada žalim što mu nisam naručio još jednu votku za šmrkanje.  T

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<