Ako su predstavnici HAZU akademik Frano Parać (potpredsjednik) i akademik Zoran Juranić nedavno i službeno mogli odati počast pripadnicima Prvog sisačkog partizanskog odreda i položiti cvijeće podno njihova spomenika, što ih sprečava da ne pošalju svoju službenu delegaciju i u Knin?
Inače, glas hrvatskih akademika danas bi se itekako trebao čuti, poglavito kad se zna da duh memoranduma SANU još uvijek živi, i nakon ratova u kojima je stradalo više od sto tisuća ljudi. Ali, oni se i dalje u tom pogledu ponašaju mlako, kao „ne bi se htjeli miješati“
Napisao: Mladen Pavković
U vrijeme kad svi govore i pišu o 25-toj obljetnici Vojno-redarstvene operacije Oluja, članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) manje-više šute, tj. pokrili su se preko ušiju. Tek tu i tamo netko se javi, poput akademika Josipa Pečarića, ali unatoč njegovim izvanrednim rezultatima, znanstvenim i publicističkim, stavljen je na marginu, jer se ga doživljava kao ekstremnog desničara i nacionalistu. A biti „nacionalista“ i voljeti svoju Domovinu danas nije jako poželjno, već se otvoreno traži da i majke koje su u hrvatskom obrambenom i pobjedničkom Domovinskom ratu izgubile svoju djecu i najmilije „moraju“ (!) voljeti svoje neprijatelje, odnosno one koji se nikada nisu i ne će pokajati za svoje grijehe koje su u ovom slučaju učinili prema hrvatskom narodu.
Dakle, iznimno bi bilo poželjno da su se u rasprave o Oluji uključili i članovi HAZU, koji raspravljaju o svemu i svačemu, a konkretno nažalost o „ničemu“.
A kad se i jave s nekom temom više ih gotovo nitko ne uzima za ozbiljno.
Ako su predstavnici HAZU akademik Frano Parać (potpredsjednik) i akademik Zoran Juranić nedavno i službeno mogli odati počast pripadnicima Prvog sisačkog partizanskog odreda i položiti cvijeće podno njihova spomenika, što ih je spriječilo da ne pošalju svoju službenu delegaciju i u Knin?
Stare teze
Inače, glas hrvatskih akademika danas bi se itekako trebao čuti, poglavito kad se zna da duh memoranduma SANU još uvijek živi, i nakon ratova u kojima je stradalo više od sto tisuća ljudi. Ali, oni se i dalje u tom pogledu ponašaju mlako, kao „ne bi se htjeli miješati“.
Istina, nema više balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, ali mnogi njegovi tadašnji sljedbenici danas su na najvišim političkim i inim dužnostima u Srbiji, a ponašaju se tako kao da ništa nisu naučili i ni zbog čega se ne kaju. Borislav Jović je nema tome dugo objavio knjigu „Kako su Srbi izgubili vijek“. U njoj se ponovno iznose iste stare teze i teorije zavjere.
HAZU šuti, iako se već odavno trebao i morao oštro usprotiviti stavovima svojih kolega u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti SANU, koji ne odustaju od zločinačkog Memoranduma, tj. od ideje da „svi Srbi žive u jednoj državi“.
Zločini nakon ’45.
Nakon što se krenulo odavati počast hrvatskim i srpskim žrtvama iz Domovinskog rata, nameće se pitanje: a što ćemo sa nevinim žrtvama nakon završetka Drugog svjetskog rata?
Nedavno je objavljeno da su iz jame Jazovke izvučeni posmrtni ostaci 814 žrtava masovnog ubojstva partizana, odnosno ratnih pobjednika.
U Maceljskoj šumi, koja je puna masovnih grobnica, uoči izbora, počelo se kopati. I tamo su pronađene brojne žrtve, a još je stotinjak jama na čekanju.
Hrvatska je preplavljena masovnim grobnicama.
Je li to znači da će hrvatski i srpski političari od sada obilaziti i mjesta stradanja Hrvata i Srba nakon 1945.?
U nekadašnji ustaški logor Jasenovac „svi“ se dolaze pokloniti.
Ako već nosimo vijence i palimo svijeće za stradale Hrvate i Srbe u Domovinskome ratu – mogu li se i hoće li se to isto uraditi i za žrtve, poglavito nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira jesu li bile na strani partizana ili ustaškog režima?
Stječe se dojam da se Hrvati sve više „udaljuju“ od hrvatskih žrtava nakon Drugog svjetskog rata. Nije dovoljno, kao u Jazovki, samo iskopati žrtve i nakon toga ih doslovce – zaboraviti.
Žrtva je žrtva, osobito ako je riječ o onima koji su ubijeni bez suda i suđenja, kao što su to radili Titovi partizani.
Traži se da se kazne oni koji su činili zločine u Domovinskome ratu.
A što je sa onima koji su činili zločine nakon Drugog svjetskog rata, gotovo sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća?
Predstavnici Srba, poput notornog Pupovca, sada imaju prigodu da nam javno kažu: što se primjerice dogodilo s dr. Ivanom Šreterom?
S obzirom da svaki zločin ima svoga zločinca, onda krenimo od završetka Drugog svjetskog rata, pa ćemo stići i do Domovinskog. T
