3.       “PONOVNI SUSRET”- NEOBJAVLJENI ROMAN „I U BRUXELLESU PRODAJU DJECU“

3.       “PONOVNI SUSRET”- NEOBJAVLJENI ROMAN „I U BRUXELLESU PRODAJU DJECU“

10. prosinca, 2023.

 

Mojoj majci, Nedjeljku Badovincu Jumbu i Hrvoju Stuparu

Napisao: Dražen Stjepandić

3. “PONOVNI SUSRET”

Sutradan mi se uredno, kao nekada, javila na mobitel. Jutro je provela na psihijatrijskom odjelu KBC-a Rebro,  popodne kod svoje doktorice opće prakse, pa kod mame, to oboje na Črnomercu. Nakon toga se sastala sa mnom. Predložio sam nekoliko mjesta za naš ponovni susret, redom ih je odbijala i na kraju je odabrala Dijanu.

Zima je uklonila one zelene stolove i suncobrane za kojim smo ljetos sjedili poslije posla. Ispred su ostali samo beton i drvena crna vrata. Unutra je bilo sve isto kao iz vremena kad smo hodali. Jedino što je kafić bio okićen svijetlećim lampicama i sličnim Božićnim drangulijama i nisam kao ljetos po običaju sjeo za neki stol u redu s desne strane šanka, pa prema zahodu, jer su bili zauzeti, nego na suprotnu stranu s direktnim pogledom na šank. Poručio sam pivo i čekao je.

Prije nego što je došla za susjedni je stol, od četiri koliko me okruživalo, sjelo nekoliko čistača ulica. Isto su poručili pivo i pričali su međusobno glasno se smijući.

A onda je stigla ona u smeđoj zimskoj jakni s kapuljačom, na nogama je imala uske hlače uvučene u iznad gležnjače iz kojih je virilo bijelo vuneno krzno. Ispod kose masne kao da ju je namazala mačjom mokraćom bile su naočale kakve prije nisam vidio, oblikom kao one ala Slavica ili Jovanka, samo smeđih okvira i manje tamnih stakala. I ona je poručila karlovačko i prvo je počela jebati četnicima mater. Ona Srpkinja, stala je psovati četnike. Povod i razlog mi nije rekla.

Onda je počela vrijeđati mene. Zakolutala je prema meni hrpetinu uvreda.

“Ti si alkoholičar”, bilo je prvo što je rekla. “Ti si zapravo običan cuger”. Ne mogu se svega sjetiti, što mi je izgovorila, samo znam da su smetlari ubrzo ušutjeli, više se nisu smijali nego su pažljivo slušali što mi govori. Nisu se miješali u naš razgovor, niti su se smijali onome što mi je govorila, nego su samo šutjeli i slušali. Pretpostavljam što su mogli misliti o meni.

Bila je deblja nego kad sam je zadnji put vidio i kad je skinula jaknu ispao je trbuščić veći nego ljetos. Onda sam nakon te prve kanonade uvreda pitao što je s trudnoćom? “Shvatila sam da ja to ne mogu. Luda sam, zapravo nisam luda nego sam bolesna.” rekla je s mirnim izrazom lica kao da mi govori da je tog dana bio petak.

Nisam joj odao da sam svog nerođenog sina dva puta sanjao. Jednom crvenog kao rak i većeg od dvije moje mlađe kćerkice, a drugi put kako spajam ispružene noge i tako ga kao mrežom lovim spašavajući od pada. Umjesto toga samo sam rekao da postoji poseban svijet na koji odlaze nerođeni. I to što nisu rođeni ne znači da nerođeni ne postoje. “Da i oni će se opet roditi”, rekla je zatim nastavljajući iznositi što joj je sve kod mene smetalo.

“Ti su na moju ljubav uzvratila mržnjom”, na te moje riječi je zastala i šuteći prema meni svoja dva plava reflektora iza naočala usmjerila je prema meni. “Volim te i jako mi je stalo do tebe”, “Lažeš”, “Ne lažem jako sam te zavolio”, “To ne postoji, ljubav ne postoji”, poricala je, a na licu joj je svanjivao osmijeh. Lice joj je postajalo manje mračno dok je osmijeh je na njenom licu svitao kao zora.

Onda sam joj rekao neke misli zapisane u mojoj nedovršenoj priči, izustio sam da nije odgojena da cijeni muškarce, a to sam shvatio kad bi naišla kontrola u tramvaju. ”Da”, klimnula je glavom. “Veze s tobom uvijek završe grubo”. “Da”, ponovno je potvrdila još više se smijući. “Ja sam ti bio samo kratka utjeha u nesretnoj ljubavi prema tom ginekologu, a doktor pičkar tajnu pici zna. Ja sam za njega kao dječak prema Velikom Bleku”.

Nije znala tko je Veliki Blek, u vrijeme njenoga djetinjstva očito više nije bio popularan. “To je jedan strip junak”, opisivao sam joj glavnog junaka jednog od mojih najdražih stripova u djetinjstvu.”Bili me vodio na koncert mog omiljenog benda Anastazija u Bratislavu i to mu nikad neću zaboraviti”. Onda mi je rekla kako ona voli hevy metal, a ja Halida Bešlića, na što sam joj počeo objašnjavati da sam zaparavo novovalni roker, o čemu može posvjedočiti moj prvi LP i moja prva zbirka pjesama. “Dobro Halid još nekako, ali ovi drugi narodnjaci su mi grozni.” Zapravo htjela mi je reći da sam za razliku od Bilija seljačina. Kao novinar koji je pratio estradu više puta sam radio intervjue s najvećim narodnjačkim zvijezdama, a da bi to mogao moraš o tome nešto znati, poznavanje određenih skladbi je prapočetak poznavanja svakog glazbenog žanra. “Bili i ja volimo istu glazbu i iste tv serije. Ti nisi gledao ni jednu seriju koju ja volim. Ti samo gledaš partizanske filmove”. “Da ja volim naš narod”, uzvratio sam premda je to bilo pogrešna opaska jednako kao i ona primjedba da slušam pretežito narodnjake. Htjela mi je reći da sam ruralni čovjek, jednako kao što mi je ljetos htjela poručiti da sam luđak kad mi je predložila da se javim na audiciju za Big Brother.

Izbjegao sam uplitanje u tu priču. Pobjegoh u moju priču napisanu o nama. “Nisam priču je još završio, ali mogu ti poslati, baš bi mi bilo drago da ju pročitaš”, s tom temom nakratko sam prešaltao temu o mom slušanju narodnjaka u priču o priči.

“Ti si sjajan književni lik”. “Što ti to znači?”, prosto me pitala, a ja nisam mogao vjerovati što me upitala i da zaista ne zna što je to književni lik.

No, ne stigoh joj ništa reći o tome jer je odjednom izustila da su muškarci većinom latentni pederi koji vole jebati u guzicu, a ona u šupak nikome neće dati. “Zakaj bi dala u guzicu kad žene u guzici za razliku od mušakaraca nemaju erogene zone?” Rekla je da ona zapravo nikad nije svršila i da je frigidna “Meni seks nije nikakvo uzbuđenje, ja bih se najbolje osjećala kad bi mi nakon jebačine platili 400 kuna. Tada bih se osjećala ispunjeno”.

Nadodao sam da je 400 kuna previše, da se može naći i za 250 što sam znao iz iskustva prije veze s njom.”Ne 400 kuna, ne može za manje”, presjekla me. “Platiti svaki seks je zapravo najjeftiniji odnos sa ženom”, počeo sam misleći kazati kako ono što izgleda besplatno sa ženama kasnije zna iznositi mnogo više nego da ste platili svaku ševu. “Ali to je druga vrsta seksa, ne ideš kod kurvi zbog ljubljenja i maženja”, trkeljao sam ono što sam znao o tome, a ona je ponovila da bi se najbolje osjećala kad bi nakon seksa dobila 400 kuna.

Nisam znao je li se to pogađa sa mnom, iako bih sve dao da ponovno budem s njom, pa i na taj način, ipak napravih rez govoreći:”Daj molim te nemoj se ponašati kao bagra”. I ušutjela je, nije više spominjala 400 kuna za seks. Stade pričati kako mrzi tog direktora kojem je bila tajnica, a kojeg je onda uoči puta u Neum molila slobodni ponedjeljak, te da će sve dati da mu se osveti. Tko zna koliko bi opisivala svoju mržnju i želju za osvetom da je nisam prekinuo govoreći joj da je Bog poručio da je osveta njegov posao. Pričao sam kako je mržnja opasna jer razara, ali nije nešto pomagalo iz nje su siktale prijetnje prema tom direktoru koji ju je maknuo s radnog mjesta njegove tajnice.  Ispričao sam joj kako su me ljudi iz njenog sektora gospodarstva nakon što sam se s godišnjeg vratio u banku prestali pozdravljati. Ujutro na hodnicima nisu ozdravljali samo bi nastavili dalje.

Pogledala je na svoj plavi plastični sat, potpuno u suprotnosti sa sivim tonovima njene odjeće i naglasi mi je da joj ubrzo ide vlak za Vrbovec. Sad je stanovala u Vrbovečkoj Dubravi, počela mi je objašnjavati kako ne zna doći do kuće gdje stanuje premda ju ništa nisam pitao. Nakon što nisam tražio da mi objašnjava kako mogu doći do nje pitala me za Bugu, crnu kuju moje majke. “Kako je Bugino uho?” Odgovorio sam da je sve isto. Ljetos mi je dala neki sprej, jer je Buga stalno imala problema s uhom, jadna kuja često ga je trljala po asfaltu sličeći na govedo kojem su rog svezali za prednju nogu da ne bježi. Pitao sam je gdje su njene mačke, na što mi je rekla da borave vani ispred te kuće u kojoj stanuje.”Neki dan su donijele jednu pticu”. Dvije mačke su joj zgazili auti.

Onda je opet napomenula kad joj polazi posljednji vlak i da nikako ne smije zakasniti. Podigla se i otišla je prema WC-u, a usput je skrenula za mačkom koja stalno boravi u tom kafiću. Sagnuta u jednom, pa u drugom pravcu, kako se mačka izvlačila od njenih ruku.

Ustao sam platio piće, a kad se vratila s WC-a obukla je svoju jaknu i pošli smo prema kolodvoru. Na Ilici je bila predblagdanska gužva jednako kao i na Trgu gdje smo sjeli na staru češku šesticu. Ugrabili smo mjesta, ja sam sjedio ispred, a ona iza mene i iz šestice smo Advent na Zrinjevcu promatrali u njegovu punom jeku. Kolone ljudi od kolodvora su nadirale prema Zrinjevcu. “Pazi, tko bi rekao da u ovom Zagrebu ima života”, prozborila je i onda je odjednom na tren spustila glavu na moje rame, a tada kao da sam osjetio dodir anđela. U sjećanju njena kosa na mom vratu još mi nježno zagrebucka vrat.

“Ipak si me poželjela”, kazao sam okrećući se prema njoj, a ona glavu nije dizala s moga ramena. Od hotela Palace, pa do pivnice Tomislav milovala me po vratu i licu. Tako spuštene glave na mom ramenu podsjetila me na naš prvi poljubac, na držanje za ruke u beogradskom trolejbusu, na njeno stalno ljubakanje za vrijeme festivala u Neumu i onog našeg zadnjeg jutra dok sam je iz Gajnica vozio na posao. Premda sam imao predbožićni domjenak sa svojim sektorom i kasnio sam, namjeravao sam s njom na kolodvoru popiti piće, pa i zatim s njom skupa poći vlakom u Vrbovec, ali ona nije htjela. Samo je ustala i požurila prema vratima tramvaja. Rekla mi je da idem svojim putem, a da ćemo se sutradan vidjeti i izaći na neko mjesto gdje Milan svira. I otišla je trčeći zapravo skakućući kao da će se upišati. Pogledom sam je pratio dok nije zamakla iza stare kolodvorske zgrade preostale iz davnih austro-ugarskih vremena. Gledao sam za njom pun nekog sažaljenja kao onda kad je pljusnula na trbuh s mola na plaži ispred hotela Zenit u Neumu. Gledao sam za njom kako pingvinasto trči prema peronu 5A svo vrijeme osjećajući na ramenu, vratu i licu anđeoski trag njene kose. Svuda je harala teška zimska magla, a u meni su se rojili leptiri. Osjećao sam temperaturu stotinu leptirovih krila u letu. Baš sam je volio. Sve možeš prevariti osim sebe. Sam sebi sam govorio: ”Jebote koliko je voliš”.

Sutradan sam otišao po nju u Vrbovec, na mobitel mi je dala tu Kseniju kod koje je stanovala da mi objasni kako ću doći do kafića Jazavac. “Poslije Dugog Sela, na putu za Bjelovar, kod benzinske pumpe u Vrbovcu na kružnom toku desno, pa poslije zavoja na lijevo, prvi kafić desno, lijevo preko puta je parkiralište…” Objašnjavala mi je Ksenija, djelovalo je jednostavno samo da nije bila gusta magla, kao na Sljemenu poslije kiše, a to znači da vam dođe da se zaustavite i izađete iz auta, stanete ispred njega i tapkate ispred sebe nogom da bi naslutili što se nalazi ispred vas. Po takvoj magli benzinska se jedva vidjela. Ipak poslije samo jednog krivog skretanja pronašao sam taj Jazavac i zatekao sam ih tamo, Ksenija je bila povela i svoju curicu od četiri godine. “Što se ti dereš?”, bilo je prvo što mi je Ksenija rekla, prije nego što sam uopće sjeo. Nosila je naočale tankih okvira, a brada joj je bila zakrivljena kao kifla. A kad netko odmah tako počne reagirati na moj uobičajeno povišeni govor znam da je protiv mene.

Ni ona meni nije bila simpatična, kad je stiglo pivo vidio sam se kako je bocom pogađam u glavu, ali nisam to napravio najviše zbog njene kćerkice. Pravdao sam se da sam nagluh od rata, bio sam u topništvu, pa sada slabije čujem, zato glasno govorim. I još sam se toj bezobraznoj dropulji ispričao. Jednako kao što sam se i mojoj još ne prežaljenoj sinoć u Dijani bio ispričao primjerice što sam je u dva noću budio da mi tretira kitu. Nije mi bilo do svađe, premda su agresivni žmarci u meni igrali svoje kolo naokolo.

Ksenija s bradom kakvu slikaju zlim vješticama u slikovnicama ponašala se kao da joj je mama ili teta i pitala me kad ću je vratiti. Rekao sam da će Javorka prespavati kod mene, a da je ću je ujutro vratiti. Ako ne žele da dolazim u Vrbovečku Dubravu onda je mogu dovesti do kolodvora u Vrbovcu. Ksenija je čudno gledala, mislim da ju je najviše iznenadilo to što se Javorka nije nimalo bunila na moje riječi da će prespavati kod mene. “Ne boj se ona mene zajebava, a ne ja nju”, rekao sam Kseniji, opravdavajući se u stilu kako joj se neće ništa loše dogoditi.

Popili smo još jednu rundu, platih ceh i pođosmo prema Zagrebu. Nismo se vraćali cestom preko Dugog Sela nego smo u Vrbovcu krenuli prema priključku za autoput Zagreb-Beograd. Magla je je na autocesti bila još gušća nego u Vrbovcu, kao da smo ušli u planinu od vate. Upalio sam sva četiri žmigavca, vozeći po autoputu jedva pedesetak kilometara na sat.

Pitao sam je za zdravlje. Pohvali se da ima dobru doktoricu, vrlo visoko kotira, nekoliko je puta bila na televiziji i jako se zauzela za nju. Gotovo je svakog dana odlazila na terapiju na Rebro. Ispričala mi je kako na psihijatrijskom odjelu na Rebru voli igrati stolni tenis. “Imamo prave stolove, a ne kao one u parkovima”.

Još prije nego što stigosmo u Zagreb osjećao sam strašnu potrebu za mokrenjem. Zbog toga sam se morao neplanirano parkirati ispred Bookse u Martićevoj, te utrčati u jedan kafić odmah iza ugla u Bauerovoj, gdje smo ljetos na terasi također jedanput sjedili zajedno, i olakšati se. U kafiću su bila neka četiri mladića i po povratku iz WC-a sva četvorica su već prisno razgovarala s Javorkom. Dali su joj i kutiju cigareta. Bez obzira na gotovo vatrogasni mlaz koji sam istresao na zahodu sigurno nisam nuždio dulje od pet minuta, a ona je već za to vrijeme odmakla u komunikaciju čak s četvoricom. Uvijek kad bih se vratio pored nje bi već netko bio. Izlazeći iz prostorije gdje sam rješavao testove za Big Brothera zatekao bih je kako nekom Ciganu pomaže ispuniti psiho test. Dok smo hodali često bih čuo da je za vrijeme radnog vremna viđena na piću s tim i tim. Za razliku od nje moju bivšu ženu nikad nisam zatekao u nekoj takvoj situaciji.

“Je li istina da si prije Beograda bila kod njega u Puli?”, pitao sam je dok smo na šanku poslije mog povratka s WC-a ispijali piće. Provjeravao sam ono što sam doznao od Silveka.

“Da on me zvao kod njega na ljetovanje. Svaki dan smo dugo, dugo plivali”, pričala mi je mirno, gotovo u stilu kao da se to mene ne tiče.”Dok si bila sa mnom bila si i s njim?”, pitao sam jednako mirno. “Dok sam bila s tobom nisam s nikim drugim bila”, uzvratila je još mirnije blago me gledajući. Nije mi bio cilj stvar odmah vratiti u stanje prije ovog ponovnog susreta, ali opet brojna pitanja su bila između nas. Upitah je li dobila moju poruku nakon što je prestala dolaziti na posao? Nije znala kakvu poruku. “Napisao sam ti na ovom svijetu nisi sama netko te jako voli”. “Daaa? Nisam dobila nikakvu poruku jer sam bila blokirala tvoje pozive”, rekla je umiljato se smijući. Prstom mi je pokazivala kako je stisla gumb na mobitelu . ”I gotovo”, zaključila je na kraju. Zašto je to napravila nije pojasnila, a ni ja nisam pitao.

Popili smo piće i krenuli smo tamo negdje u Teslinu gdje Milan trebao svirati. Mladići su joj mahnuli.

Te večeri ponovno sam parkirao na početku Gajeve, blizu Esplanade, gdje su nekada stajale kurve. Kad samo izašli iz auta uzela me pod ruku. I tako me držala sve do Tesline. Dok smo koračali imao sam osjećaj da me sama sreća drži pod ruku.

U tom kafiću gdje je Milan najavljen, s niskim stolicama i stolovima okupljali su se pjesnici i još nepoznati kantautori. Svirali su svoje pjesme. Milana nije bilo, ali bilo je drugih koji su je znali. Važno me predstavila kao novinara i pisca, koju bi također tu mogao nastupati. Tada smo se opet dotakli započete priče o nama i djelovalo je kao da će naši razgovori dobiti temu i dimenziju koju prije nismo imali. Rekao sam da mi je drago što će konačno pročitati nešto od onoga što sam pisao s literarnim ambicijama. Popili smo po dva nikšićka piva, što me opet tjeralo na pišanje. WC je bio izvan lokala na drugom dijelu dvorišta i kad sam se vraćao kraj nje je već bio neki od tih još neotkrivenih genijalaca. No, nisam se uzbuđivao jer to nije bilo ništa novoga, uobičajena gužva oko nje dok me nema.

Onda se požalila da je gladna. Napomenuo sam da ćemo se kad izađemo zaustaviti u obližnjem Pingvinu, što smo i napravili, ali bila je navala kakvih sam se sjećao s početka devedesetih dok sam taksirao odmah tu blizu u Gajevoj. Prije odlaska u Vrbovec bio sam na krstitkma kod Marka Juriča u Gladnim očima u Sevetama. Na odlasku Markoni je tražio da mi zapakiraju nešto od onoga što je ostalo i spomenuh joj da imam u autu spreman zagrebački odrezak iz Gladnih očiju. Što je bilo bolje od bilo čega što se moglo dobiti pred Pingvinom. Nismo htjeli čekati u gužvi nego pođosmo.  Opet me uzela pod ruku. Prije smo se znali držati za ruke, kao onda u beogradskom trolejbusu kad sam mislio da za ruku konačno držim sreću u ljubavi, ali ovako ispod ruke me do te večeri nije nikada držala. Osjećao sam se kao kad je dan ranije na ponovnom susretu na moje rame u tramvaju spustila glavu. Toplina leptirovih krila u zamahu bila je prisutna u meni.

Mog golfa je prva prepoznala i zaustavila me na početku Gajeve. Na putu do mene pričali smo kamo će za Božić. Bila je pozvana kod sestre u Markuševački Bidrovec. Ja sam planirao biti s mamom.

Kad sam je napokon opet doveo u moju rupu prvo me pitala imam li soka. Otišao sam gore po dvolitrenu bocu pepsija. “Zar to nije solidno za jednog alkoholičara?”, pitao sam je aludirajući na jučerašnji razgovor. Zagrebački odrezak sam joj ponudio u restoranskoj kutiji za van. Iz hladnjaka sam izvadio kečap i teglu majoneze. Imao sam i salatu od cikle, koju sam sam napravio. Odgore sam donio i teglu krastavaca, koje sam sam ukiselio. “Mmmm, kako se fino osjeti papar”, rekla je. Za razliku od mojih curica koje su više voljele kupovne kisele krastavce ona je više voljela moje domaće.

Poslije se kod mene ponašala kao da nismo prekidali, dobro je znala gdje se što nalazi. Jedino dolje nije htjela ići na zahod, nego je samoincijativno otišla u gornji wc. Kad smo legli ponovili smo ono što smo toliko puta radili. Dok sam bio iznad nje upitao sam koga ja to jebem, ali željenog odgovora nije bilo. Ponovio sam pitanje, ali mogao sam čuti samo mračnu prazninu. Dugu zimsku prazninu, u njenom odgovoru bez odgovora, čuo sam prazninu kao što noću čujem vlak u prolasku kroz Trnavu.  Praznina je zaklepetala kao vlak i hitro negdje nestala u noći. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code