DOBRI MARIO MILOKANOVIĆ IZ POREČA

DOBRI MARIO MILOKANOVIĆ IZ POREČA

13. siječnja, 2021. 0 komentara

 

 

Ponudio je Mario Milokanović i smještaj za nesretne Banovce, pa su se tamo u stanovima dviju kćeri smjestile četiri žene s ukupno devetoro djece. Ondje su smješteni i moja unuka Ana sa sinčićem Bornom. Znajući kakva je nesreća pogodila stanovnike Sisačko-moslavačke županije, Mario Milokanović obećaje dolazak brata Edija, bivšeg jugo-šampiona u automobilističkim relijima. Prikolica je, držim, visoke kategorije interijera, a kombi je bio pretrpan raznim vrstama pomoći. Po jakoj kiši pristigao je dobri čovjek i kršćanin Edi Milokanović do Žažine, odakle smo nastavili put Gline. Ispričao nam je da je na auto-cesti imao defekt, pa su mu Dubrovčani, također u humanitarnoj misiji

Napisao: Josip Frković

Sve do 2010., kad je otac obitelji Zoran ratom poharane, najhrvatskije Busovače, Zoran (38), umirovljen, Brnići su donijeli odluku odseliti iz bh zavičaja i novi, perspektivan početak poiskati u domovinskoj Hrvatskoj. Mnogobrojnim sugestijama rođaka i prijatelja, odlučili su se za Glinu. Isti onaj grad za koji je srbijanski četnički radikal porijeklom iz Bugojna, Vučić, prije sloma fantomske srpske krajine, najavljivao pripajanje Srbiji. U zemlji za koju je kao policijski specijalac ratovao, a u mnogim pobjedonosnim akcijama. neposredno, s oružjem u ruci sudjelovao, Brnić postao je stanovnik grada hrvatske himne. Državne svečane pjesme uglazbljene notama krajiškoga dočasnika iz Vinkovaca Josipa Runjanina i tekstom Antuna Mihanovića u kući veletrgovca Peleša. S vremenom je i Zoran Brnić saznao mnogo povijesnih detalja i istina o zajedništvu pod pukovnikom, kasnijim  banom Jelačićem – osim velikosrpskih laži o masovnom ustaškom pogromu i genocidu izmišljenih za njihove Aleksandrove kraljevine i Titove Jugoslavija, tamnice svih nesrpskih naroda.

Brojna ratna odličja

O zavičajnoj Busovači za čije je žitelje početkom velikosrpsko-velikomuslimanske agresije osobito brinuo prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, malo toga je u novoj sredini ispričao ratnik Zoran. Napomenuo je tek da je ondje ostalo još vrlo malo Hrvata. Nešto slično Vojvodini, koju su u granice Srbije ucrtali prijetvorni Titovi kartografi. Istina, da se ranije odlučio na preseljenje u Hrvatsku, Zoran Brnić bi osim brojnih odličja imao i višu mirovinu, a time i lakši život. Lakše bi ostvario brojne obiteljske projekte. Pa i podizanje studenta Brune (25), magistre farmacije Pauline, sada već majke maloga 18-mjesečnogs Lovre i 12-godišnje Sare. Dobra zdravlja i spreman na odricanja, zajedno sa suprugom Šteficom (46), medicinskom sestrom u Domu za starije osobe u Glini, od ranijeg vlasnika iz Balinca kupio je prostranu katnicu u Ulici Matice hrvatske. Nabavio je i traktor, posjeduje šumu, oranice i vrt, a svi zajedno okupljaju su kod Pauline, točnije kod roditelja njena muža u Ulici Izabašći. Štoviše, mladi par namjerava kupiti vlastitu obteljsku kuću u Jukincu, gdje Brnievići drže i kamp-prikolicu pristiglu iz daleke pitome Istre.

Reli vožnja od Poreča do Gline

Kad su već upoznali mnogo dobrih, domaćih ljudi različitih profesija i građanskoga statusa, osobito u blizini stare gradske klaonice iz 19. stoljeća i tvornice opeke, poznate glinske “cigljane”  na čijoj su parceli uređeni moderni proizvodni pogoni dječje hrane “Vivere” iz sastava njemačkoga brenda Hippa, desila se najveća prirodna katastrofa Hrvatske i ratom devastirane Banovine. Potres je temeljito uzdrmao i njihovu obiteljsku kuću, učinio je nesigurnom za stanovanje, dok je iz zemljine utrobe u vidu gejzira počela ključati muljem pomiješana voda. Rasjedi i široke napukline rječito svjedoče o tome da će trebati temeljita i skupa sanacija. Pričaju nam Štefica i Zoran kako odustajanja ne može biti. Djeci treba vratiti komforan i siguran dom, a nama preostaje da se potrudimo, vele. I baš te crne kišne večeri, u novom naselju na močvarnom se tlu pojavio tegljač s kamp-prikolicom poznate porečke obitelji Marija i Edija Milokanovića. Ali, bez poveznice se nije moglo. Gospodin Mario se, odmah poslije  prvoga udara iz zemljine utrobe 28. prosinca, telefonskim putem javio davnom prijatelju, Siščaninu Anti Živkoviću.

„Prije petnaestak godina u Istri je moja tvrtka “Viadukt” gradila ceste na području Poreča. Kao ugostitelj tada se na poslovima prehrane preko 300 radnika kod nas zaposlio Mario Milokanović. Prijateljstvo Milokanovićevih i moje obitelji ostalo je čvrsto i postojano. Bilo je to s pokojnim ocem Marijevim, te obiteljima sinova Edijem, Silvanom i Marinom.“ Ponudio je Mario Milokanović i smještaj za nesretne Banovce, pa su se tamo u stanovima dviju kćeri smjestile četiri žene s ukupno devetoro djece. Ondje su smješteni i moja unuka Ana sa sinčićem Bornom. Znajući kakva je nesreća pogodila stanovnike Sisačko-moslavačke županije, Mario Milokanović obećaje dolazak brata Edija, bivšeg jugo-šampiona u automobilističkim relijima. Prikolica je, držim, visoke kategorije interijera, a kombi je bio pretrpan raznim vrstama pomoći. Po jakoj kiši pristigao je dobri čovjek i kršćanin Edi Milokanović do Žažine, odakle smo nastavili put Gline. Ispričao nam je da je na auto-cesti imao defekt, pa su mu Dubrovčani, također u humanitarnoj misiji, posudili kotač kombija, kaže Ante Živković.

Kad smo ovih dana boravili u Glini, sa zahvalnim smo Brnićima neposredno vidjeli razmjere velike narodne nesreće. Zahvaljujući nepoznatim donatorima iz Istre, Zoran Brnić područuje kako će kad prođu nevolje dobre ljude iz Poreča i sam moći pozdraviti. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<

*

code