Povijest hrvatskog jezika 3.dio
Napisao: akademik Mirko Vidović
Odnos između ‘ilirskog’ i ‘slovinskog’ jezika, o kojima su, od Bartola Kašića, do Jakova Mikalje’ i Joakima Stulli sastavljani ozbiljni priručnici, gramatike, pravopisi i rječnici. Svi ti autori su prihvatili specifične odlike ‘slovinskog’ na sjeveru, i ‘ilirskog’ na jugu, ali nitko to nije poistovijetio niti doveo u vezu s nekim ‘staroslavonskim’ jezikom koju zapravo nije nikad ni postojao, pogotovu ne na području na kojem je od dolaska Dorana ustaljen makedonski jezik, srodan ilirskom, pa i slovinskom jeziku.
ŠTO JE O NAŠIM KRAJEVIMA UOČLJIVO KOD ANTIČKIH PISACA ?
I danas kao i u prošlosti, bez sumnje, pripadnici našeg soja
upotrebljavali su nazive: naša zemlja, naš narod, naš jezik, naša
prošlost itd. Taj odnos prema onome što jesmo i gdje se odvija naš život
ukazuje u prvom redu na to da se radi o sjedilačkom narodu. Razne nazive
u toku povijesti upotrebljavali su stranci da nas time označe – u odnosu
na sebe. Tu mozemo navesti prvenstveno nazive: Pelazgi, Iliri, Liburni,
Panoni, Dalmani itd.
Ostaje potreba da podrobno odgovorimo na pitanja: kako se točno mogu
definirati pojmovi koje mi stavljamo pod naziv « naše »? Koji je
povijesno i jezikoslovno točan naziv za: naš urođenički soj, našu
zemlju, naš narod, naš jezik i ukupnu našu povijest?
Herodot ništa nije izmislio (premda je sve vido na svoj način), i kod
njega vidimo da su se domorodci po našim širinama nazivali Illyri od
Epira do Veneta, da su Veneti bili Iliri, podrijetlom doseljenici iz
Medije (H. ‘L’, V, 9,10). On je bio uporan u svojoj tvrdnji da su svi
oni koji žive, u njegovo vrijeme između Dunava i sjevernog Jadrana bili
– doseljenici iz Medije i da su živjeli i održavali svoje izvorne
običaje, pa i nošnju, kako su to činili u Mediji, a nekad su se nazivali
Arijci.
Plinije Stariji je zapisao u svojoj ‘Historia Naturalis‘ da od Alpa na
istok do Dunava, pa na jug do Jadrana žive Iliri i da se njihova zemlja
naziva Pannonia. Da bi bio uvjerljiv naveo je i to da se ‘od rijeke Raše
u Istri do rijeke Drine Ilirija duga oko 800.000 koraka, tj 480km
(III.29).Pa kako su stanovnici oko zaljeva na sjeveru Jadrana bili
doseljenici iz Medije, odnosno Iliri, onda to vrijedi ne samo za Venete
nego i za Histre (Istrane).
Strabon je najpodrobnije opisao geografska područja na kojima su živjela
ilirska plemena, posebno uzduž ilirske obale Jadrana, do koje stranci nisu mogli doći jer im domaće vlasti to nisu dopuštale. Strabon je za područje današnje Bosne ustvrdio da se je u to vrijeme nazivala Pannonia
(strictu senso) a zajednicu plemena na tom području nazvao je Pannonii. N.B. Medju prvim vjerskim poglavarima u Aquilei, nalazimo i jednog Panonca – Hilarius Pannoniensis – prvi poznati biskup Akvilejske crkve (276-285.g.). Čini se da je postojala i neka tradicija u sudjelovanju Akvilejske i Bosanske crkve jer, i Sveti Jerolim je boravio neko vrijeme u Akvileji.
Pojava populacije Savii ili Savensi:
U povodu odluke Kosmokratora Dioklecijana da reformira Imperiju
pravednom emancipacijom njezinih sastavnica koje su do tada bile
dijelovi strogo centralizirane Rimske Imperije, on je od ilirskih
krajeva načinio zajednicu regija u Dijacezi Dalmacija i Panonije.
Dalmacija je dopirala do Posavine, a nad tom razlučnicom nalazio se je
Noricum, Pannonia Savia te Panonia Valeria (Prima i Secunda).
Po pokrajini Pannonia Savia tamošnji stanovnici su nazvani Savii ili
Savensi. Taj naziv je najvjerojatnije ostao i do danas kao posebnan
naziv za pokrajinu Slavonija, u funkciji naziva rijeke Save (Posavina).
No kako se današnja Slavonija stere sve do Srijema, njezina ukupna
proteznost ne objašnjava se nazivom pučanstva iz samo Dioklecijanove
Pannoniae Saviae.
Latinski antički pisci Sextus Rufus (Brev.7)navodi naziv Savus uz oznaku
da se tu radi o ‘rijeci u Panoniji’. U vezi s time stoji i naziv
Savensis za tamošnje pučanstvo. Naprotiv, nazivom Sclavini, Got Jordanes
označava (u svojoj knjizi ‘De Rebus Geticis) – ‘narod u susjedstvu
Bugara’. Očito je da Savensi nisu ista populacija kao i Sclavini. No, uz
te nazive kod Plinija Starijeg još imamo i naziv Solvensis (P.S. ‘HN’,
3.,136) kao « grad u Noricumu ».
Tako dobivamo tri slična ali posve različita naziva: Solvensis
(Noricum),Savensis (Panonia Savia) i Sclavini (bugarski susjedi).
Moze nam biti od nemale pomoći u orjentaciji, što se tiče naziva
Solvensis i naziv pokrajine Vindelicia (kod Sextusa Rufusa – 8), a i na
kamenom zapisu Orel 488: « kraj koji se nalazi izmedju Alpi i Dunava ».
Moglo bi se disertirati o tome da je Vindelicia isto što i kasnije
pokrajina Solvense, ali za to nemamo drugih dokaza osim – identičnosti
prostora na kojemu se je nalazila pokrajina poznata pod nazivima –
Vindelicia a kasnije i Colonia Solvensis ili Solvense oppidum. Taj kraj
je nazvan po utvrđenom gradu Solva, gdje su Latini dozidali proširen
castrum. Smatra se da je Solva bila u Koruškoj na mjestu gdje se danas
nalazi mjesto Solfedt, gdje još nije završen rad na iskapanju pozamašnih
ostataka antičkog naselja. N.B. Danas se ta pokrajina na austrijskoj
strani naziva Windisch, a na slovenskom Koruška. Vrlo indikativna
činjenica koja ima duboko povijesno korjenje.
Podrijetlom Got iz zakarpatskih krajeva, a kasnije biskup u Bologni,
Jordanes, ostavio nam je svoju knjigu pod naslovom ‘De rebus Geticis’,
gdje za Sclavense kaže da su se nekada nazivali VENEDI.
Kako shvatiti srodnost naziva ‘solvense’ i ‘Venedi’ ?
U svojoj knjizi ‘Rasprave i prilozi‘ (Rim, 1963) Dr Dominik Mandić
polemizira s drom Ferdom Šišićem u vezi s pitanjem identificiranja
naroda Vindi: « Karloman je … bio zaokupljen u borbama s Vindima »
(na latinskom Winidos, op. M.V.). Pa Dr Mandić nastavlja: « Ovi ‘Vindi’
ne mogu biti Česi ni Moravci, jer je tada mir vladao između njih i
njemačkih Franaka; niti dalmatinski Hrvati, jer njih zapadni izvori
nikad ne zovu Vindima. Može se raditi samo o panonskim Hrvatima, koji su
875 stresli sa sebe franački jaram, ubivši franačkog kneza Kocila…
»(str.128).
Ostaje, naravno, otvoreno pitanje može li se naziv Vindi (Venedi, Windes
te Windisch) uzurpirati u totum povijesti samo jednog naroda na tim
prostorima? Stoji li mogućnost da se uzmu u obzir i podatci s područja
jezikoslovlja i ne samo u odnosu među jezicima našeg vremena?
Znameniti ukrajinski redovnik NESTOR ostavio nam je svoje (još uvijek
nedovoljno shvaćeno?) djelo : « Povest’ vremennyh let‘, gdje navodi
vrlo značajne podatke iz onog, svoga vremena:
« Po mnozeh ze vremjaneh seli sut Slovene po Dunaevi, gde est nynew
Ugorska zemlia i Bogarska… Volnom bo nasedsem na Sloveni na
dunajskija, i sedsem’ v nih i nasiljajostem’ im’ Sloveni ze ovi presadse
sedose na Visle i pozvasasja Ljahove…‘ (P.v.l. I).
Zatim Nestor Nastavlja: « V’ leto 6406 (898, op. M.V.), idosa Ugri mimo
Kiev’ gorju… ustremisasja ceres’ gory velikaja jaze prozvase gory
Ugor’skaia, i pocasa voevati na zivustaju tu Volohi i Sloveni. Sedjhu bo
tu preze Sloveni i Volohove prijase zemlu sloven’sku. Posem ze Ugri
prognase Vol’hi i nasledisa zemlju mu, i sedosa s’ Sloveni, pokorivse ja
pod’ sja, i ottole prozvasja zemlja Ugor’ska… » (S.v.l. , Lihacev 21).
Uza sve sofistikacije da se nazivi populacija Sloveni i Vl’asi kod
Nestora relativiziraju u suvremenim etno-centričnim odnosima, stoji i
dalje potreba, da se zapitamo: Zašto su Venedi prozvani Sloveni – otkad
i kako ?
Sam tekst Nestorove knjige počinje riječju « SLOVO… ». Koje značenje
izvorno dati toj riječi koja postoji i danas, premda u nešto drugačijem
značenju nego li u doba Nestorovo?
U trinaestom stoljeću doslo je do invazije Tatara na ruske prostore i iz
tog doba datira poema poznata pod naslovom « Slovo o polku Igorovie ».
Taj ep je složen na ondašnjem jeziku kojim je govorila elita dviju
Rusija (Novgorodske i Kievske) a koji mi nazivamo ‘staroslavenski’.
Postoji niz slučajeva u kojima je u stara vremena upotrebljavana riječ «
Slovo ». Englezi tu riječ prevode ili riječju ‘song’ ili riječju ‘lay’.
U biti, kad to osmislimo u duhu današnjeg ruskog jezika, slovo znači
‘riječ’, pa bi Nestorov naziv ‘Slovo…’ odgovarao u hrvatskom jeziku
izrazu ‘pripovijest'(u francuskom pak ‘discours’. Pojam ‘slovo’ vrlo
je bogat značenjima i u svojim izvedenicama, poput: slovesno, osloviti,
sloviti itd).
U velebnoj enciklopediji « Boljsaia sovietskaia enciklopedia » imamo
članak « Iljirskie jazyki », gdje se vrlo stručno uzima u obzir ne samo
postojanje i opstojnost ‘ilirskih jezika‘ nego li i njihova proteznost
od Jadrana pa sve na sjever do Baltičkog mora, kuda je u starini
prolazila Jantarna cesta.
U toj ulaznici nalazimo i uspomenu na naziv Venet, Vened, Vind, Windisch
itd. U navedenom članku navodi se da je starovenstski jezik prije
latinskog bio u upotrebi u pokrajini Veneto na sjevero-istoku Italije, a
da je na sjever dosegnuo i obale Baltičkih zemalja. Jezikoslovna
srodnost je neosporna u tzv. Slavenskim jezicima. Bugarski jezikoslovac
Georgiev tvrdi da je najviše staroilirskih riječi ostalo u starogrčkom
jeziku. Uspoređujući starogrčke i hrvatski rječnik našao sam oko 2.300
takvih riječi i objavio ih u svojoj knjizi ‘Panonija‘.
Još jedan podatak iz pera stručnjaka od notorieteta na području
jezikoslovlja, svakako, treba uzeti iz proslovu–’Prve vijesti o
Slavenim’,- ‘Staroslavenske gramatike‘ Josipa Hamma, gdje stoji da:
« ...mnogi su slavisti skloni da u tim Skitima, Neurima, i Budinima koji
su se nastanili zapadno i sjeverno od njih te s njima zajedno nastavali
široki pojas između donjega Dunava i Dona, do duboko u unutrašnjost
današnjih ruskih zemalja preko Dnjestra, Dnjepra i Sejma, mnogi su
slavisti skloni da u tim skitima, Neurima i Budinima vide preteče davnih
Slavena (Praslavena) Za njih se doduše još ne predpostavlja da su
govorili slavenskim jezikom, no ipak se misli da su pridonijeli općoj
integraciji etničkih elemenata… To su već bili Slaveni, iako ih
historici i drugi koji su o njima pisali tako ne zovu » (Josip Hamm:
‘Staroslavenska gramatika’, srr. 1).
Je li etično da se na ovakvoj – krajnje nesigurnoj – osnovi pišu
knjige i disertacije, koje ne dopuštaju ikakav prigovor, jer su
strateški zadani obznanom Habsburškog ‘Dekreta o zabrani spomena
ilirskog imena’ (iz 1942).
Čini se da je najoštroumnije shvatio pitanje identiteta našeg jezika
Jakov MIKALJA, Hrvat rodom iz talijanskog mjesta Peschici (Pjestica) na
poluotoku Gargano. Na tog hrvatskog isusovca i jezikoslovca rođenog u
Dijaspori očito nije utjecao navedeni habsburški diktat. Jakov Mikalja
nam je ostavio predragocijeni rječnik:
BLAGO JEZIKA SLOVINSKOGA ILI SLOVNIK DICTIONARIUM ILLIRICUM
Budući da nikome nije palo na pamet da povezuje jezik Ilira, koji je
Sveta Stolica u trajanju od Dvije tisuće godina nazivala Illyrica idiomatis,
s nekim Slavenima koji se tako nikada nisu nazivali niti od Prokopijevih
Sakaliba potječe ijedan narod na europskom jugo-istoku, treba
odgonetnuti na zagonetku: Otkud naziv SLOVIN i SLOVINSKI?
Za razliku od antonima ilirski – slavenski, ostaje nam da uzmemo u obzir
tvrdnju ukrajinskog redovnika Nestora i da shvatimo da su Nestorovi
‘SLOVENE’ pučanstvo koje je naseljavalo krajeve u kojima se i danas
spominju Veneti, Venedi, Vindi, Windisch itd. Kakve to veze ima na
jezikoslovnom planu?
Uzmemo li u obzir izvorno značenje naziva SLOVO(govor),dobit ćemo
složenicu SLOVO-VIND(SKI), koji sažetak je jednostavno stabiliziran u
naziv SLOVINSKI.
Slijedeći logiku priloga ‘Iljirskie jazyki‘ Sovjetske enciklopedije, da
su ilirski jezici uzišli uz Jantarni put do Baltika, stoji i tvrdnja da
je na toj relaciji utjecaj medskog jezika bi veći nego na južnim
dijelovima zemlje Ilira. U Bosni je ilirski jezik ostao najbolje
sačuvan, a na sjevernim rubovima on je dobio svoje posebne odlike koje
mozemo osjetiti u svim jezicima i govorima sjeverno od Dunava – sve do
Kurilskih otoka.
Bielohorvati su govorili jednim od tih dijalekata u srednjem dijelu
Jantarnog puta, ali njegove specifičnosti su se na jugu posve utopile u
zatečeni ilirski jezik koji je preživio sve pritiske i zabrane, pa i
diktate dinastija i ideologija da mu – kad već ne mogu promijeniti govor
– zabrane izvorno ime.
Stoga je posve shvatljivo da se na prostorima koje su naselili Vindi
(blijedoliki ljudi) nalaze današnje nacionalne države: Slovenija,
Slovačka i Slavonija. Specifičnost u nazivu Slavonije potječe od
stoljećima postojeće Dioklecijanove pokrajine Pannonia Savia –
SLAVONIJA. Specifičnost Slavonije ne treba, prema tome, tražiti na
jezikoslovnom planu, nego na planu administrativne složenosti
Panonsko-dalmatinske dijaceze, u funkciji naziva rijeke Save.
NOTA :Do stoljeća sedmog naša povijest je sva sadržana u nazivu –
illyristica : Od stoljeća sedmog nasa povijest se naziva – croatistica.
Drugo proizlazi iz prvog – bez diskontinuiteta.
Sapienti sat ! 
