80 GODINA S NOGOMETOM KOLUMNE

DAN D ZA HRVATSKU

7. srpnja, 2018.

‘Kanarinci’  nisu znali začepiti. Nesretni autogol i, ne bomba, ali lopta koja nosi ubrzanje, u svakom metru, taj plavokosi drznik, sa stanovišta Tite, De Bruyne, dere mrežu. A kad se ušlo u  nastavak, kao što se i očekivalo, opet – Belgijanac. U centrumu. Na golu čovjek, sa stotinu ruku. Živi pauk. Oko svake  lopte, plete mrežu. Šaka ili lovi. Brani,  čudesno. Courtois. U lovu je i na zlatnu rukavicu. Jer, ovo  mu nije, i put. U svakom slučaju – žal. Bez šarma i sambe Brazila, mundialu i nogometu – kamo? Što se čeka? Još samo – Hrvate

Za portal Tjedno SP u rusiji prati: Zvonimir Magdić

Otvaraju se vrata velike završnice Mundiala ’18. Rusija. Četvrtfinale. Osam najboljih. U dva dana. Hrvatski je D-day u subotu, u 20 sati,  u pintoreskom Sočiju, na Crnom moru. Ni manje ni više, ,s domaćinom, Putinovom Rusijom. „Vatreni, u boj u boj…za narod svoj…!“ Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bodrit će, osobno, Dalića i   njegove  vitezove.Tim više. Prije njih: Engleska i Švedska. Prvi dan, petak, Brazilci i Belgijanci, Francuska u i Urugvaj. Južnoamerikanci, protiv Starog Kontinenta, koji se ‘ šmuca’, politički,’ kroz bodljikavu žicu Ujedinjene Europe, iz koje je, već frknula Engleska. Brexitom. Gala-predstavu – osmorice – dizanjem blistavog zastora, u Nižnjem Novgorodu (tamo smio mi puknuli Argentince, nota bene!) Počinju Urugvajci i Francuzi. Evo ih:

Urugvaj: Muslera, Caceres, Gimenez, Godin, Laxalt, Nandez (Urretaviscaya), Torreira,Vecino, Betancur (Rodriguez) Suarez, Stuani (Gomez) (Na štapu, dirigira: Tabarez)

Francuska: Lloris, Pavard, Varane, Umititi, Hernandez,Kante, Pogba, Mbappe (Dembele), Griezmann ( Fekir), Tolisso (Mzonza), Giroud ( Mudri, šutljivi Dechesamps, postavljač Gala)

Strijelci: 0:1 – Varane, 0:2 Griezmann

Sudac: Pitana, Argentinac

Cavani nije krenuo, Griezmann je dobio

Još nije ni počelo, a sve je bilo – gotovo. Cavani, ne, nije istrčao za Urugvaj! Gotovo. Fertigštreka – rekli bi kartaši. Doma. Suarez, sam samcat, cijelu utakmicu, bez lopte. Ijedne. Dva su golmana, Lloris, ‘frančez,’ kako se pisalo, za moga djetinjstva. U jednoj jedincatom ispruženju iz dna svih peta, obrano je jednu urus – glavu. Stoposto. I ostalo je O:1. Bio je to pogodak Varanea, glavom, koji je nadskočio i vječitog skakača Godina, na dodavanje, iz mrtve lopte, zgodničkog Griezmanna. Ni taj baš nije bio od ‘jasnoće’. Ipak, najbolji. Mirna igra, bez žurbe. U stilu, Hrvata Luke Modrića. No, to, ipak, nije alta klase. Najviša klasa. Mbappe, devetnaestgodišnjak, kojem su već naherili Peleovu krunu, nije bio u  svom danu. Ništa posebno. Bez ijednog ‘cuga’. Neraspoloženje ili uporni, Laxait. Urugvajci imaju dobrog čuvara mreže. Čak, izvrsnog. A, onda, on, sav u crvenom, koji inače, i do ovog trenutka, sigurno drži sve – paca. Griješi. Početnički. Griezmaova lopta, s dvadesetak metara, ide mu  u trbuh. Sjećam se kako bi ju čopio moj Purger, vratar Gradjanskog, Franjo Šoštarić. Širokim  zagrljajem, da joj ne ostane ni daha, ni kože. Oni ide pred nju, kao da mu je – draga. Rukama. Nikom i ne pada na pamet da je tu, ovaj tren –  ‘rodilište’. Monstrum. Nikakva. Smiješna. I, joooooj!. Izvrće mu ruke i odbija se u gol. 2:0 – F. Znalo se. Poslije ovoga, Francuska će dalje. Bez velike igre. Čak zadnjih minuta, pozorna u čuvanju rezultata. Urugvajci drže svoju – garru charru -u. Tu su jaki. Ali, da opet nekaj okrenem iz prošlosti, nemaju – Schiaffina. Jednog od najvećih nogometnih mislilaca. Nitko nema ni snage, ni solo – dionica, da se privuku golu. A, kamo li, da pošteno zapucaju. Cavani se smrzava, na klupi. Nema ga. I – basta. A, kad nema njega, nema ni Suareza. Za jedno četvrtfinale Mundiala, ovo je bila loša predstava. Malo je  bilo odabranih. U Gala i Urugvjaca. Ja pozivam VAR, s kojim nisam baš  oduševljen, da svojim argus-očima, dijeli žute kartone akterima – za slabu igru. Bilo bi mjesta, za jedan veliki – crvendač. Da, Deschamps, može biti zadovljan. Odradio je svoje. Dobio. Ali, nije oduševio. Nije ni Urugvaj. Bez čistog loptanja, bez kombinatorike, nema ni prave igre. Jasno. A, to mi je, žal.’. Jer je, čak i Griezmann, opčinjen Urugvajom. Vjerojatno, Urugvajkama. Vamos, amigo! Novogord će brzo zaboraviti ovu utakmicu. I – ja. Oslobodilo me, takvih!

Se acabo. Gotovo je. Nema, Rusijo – Brazila

Nogomet je ipak, u Kazanju, dobio šamarčinu. Čast ‘ vragovima’! Belgijancima. Igrali su prvo poluvrijeme, bolje od Brazila. Sjajno su s otvarali i prostor, kojeg,  ‘Kanarinci’  nisu znali začepiti. Nesretni autogol i, ne bomba, ali lopta koja nosi ubrzanje, u svakom metru, taj plavokosi drznik, sa stanovišta Tite, De Bruyne, dere mrežu. A kad se ušlo u  nastavak, kao što se i očekivalo, opet – Belgijanac. U centrumu. Na golu čovjek, sa stotinu ruku. Živi pauk. Oko svake  lopte, plete mrežu. Šaka ili lovi. Brani,  čudesno. Courtois. U lovu je i na zlatnu rukavicu. Jer, ovo  mu nije, i put. U svakom slučaju – žal. Bez šarma i sambe Brazila, mundialu i nogometu – kamo? Što se čeka? Još samo – Hrvate.

Kazanj, 6.srpnja.Arena-stadion.40 tisuća.  20 sati. Sudac: Mašić,

Brazil: Allisson,Fagner, Silva,Miranda, Marcelo, Paulinho ( Augusto), Fernandinho, Coutinho,Willian, Jesus, (Costa), Neymar (Odgovorni čovjek ‘escreita’ je Tite)

Belgija: Courtois, Alderweireld, Kompany, Vertonghen, Meunier,Witsel, Felliani, De Bruyne, Chadil (Vermaelen),  Hazard,Lukaku (Tielmans. (Izbornik: Martinez)

Strijelci: 0:1 Fernandinho, 0:2 De Bruyne, 1:2 Augusto

Se acabo. Gotovo je. Nema, Rusijo – Brazila!

Reportiram iz Barcelone.1982. Copa del Mundo. Na Sarriji, igraju, senores, Brasil i Italija. 3:2 za italo-Azzurre. Dva, tri dana, prije tekme,  u luci su brazilski brodovi. I, za novinare  čitavog svijeta – objed. Takvog nikada nisam ni vidio ni čuo. Što sve, nema. Iz plavih morskih  dubina, s plavog neba. Banket francuskih kraljeva. Jasno, svi smo, no ja, i prije toga, od malena (Leonidas),veliki aficionado, gutatelj, brazilskog nogometa. Zamastilo nam se. Kao nikada. Klopa na brodovima! Nikad, ne odbijte. Delicije. Pamte  se, dok si živ. Grad je pun, žutih dresova. Desetke tisuća. Torcedores. Brazil igra, kolosalno. No, na Sariji – kihanac. Spretni Italci, silnim podmetačem tih golova, s Rossijem, tuku, sve. Čarolija  je Barcelone  prestala. Nigdje žutih, nigdje sambe. Nigdje: ‘ Brazil, Brazil…!’ Ja sam tada, a to je već desetak godina, zagrebački dopisnik madridskog, športskog dnevnika, „Asa“, kojeg vodi moj dragi prijatelj Sarmiento Birba. I, taj moj „ As“, ujutro ima na svom smeđem bakru, čime je nadvisio sva druga izdanja športova, dvije riječi. Velikim slovima: ‘SE ACABO?’! U slobodi, to bi značilo: gotovo je. Mundial je oboren. Koga, nastaviti gledati? Bilo je – pitanje. Pamtim završnicu strave i užasa, Italije i Zapadne Njemačke, u Madridu. Neću o tome. Ne može biti mundiala – bez Brazila. Juhe bez soli. Ne!. A bilo je. Za pucanj. I, boli. Tuge. I – jada. Evo, ova je zgoda, pala – u ovom ruskom mundiialu. Dolazi iz Kazanja. Brazil je izgubio, s Belgijom!. Kaj se pripetilo? Mundial je odstrijeljen. Gotvo. Se acabo. Onda – Brazil, sada – Brazil Doma. Brodovim, zrakoplovima. Jedan je Nogo-SP, zatvorio svoju knjižurinu. Ko’ bi gledal ove Euorpejce. Kakav je to mundial bez Messija, Ronalda i Neymara. Da. Kakav? Nikakav. Oni su, bili i ostali – brasileirosi. Pjesma za sebe. Nad,  pjesmama. Kaj sam dobil s Belgijom i Francuskom? Apsolutno, ništa! Hazard, De Bruyne, Griezmann, Mbappe. I – nezaboravni Courtois. U  mojoj ‘Sonati’, u kafiću, ujutro, vox populi: Još samo ovaj  mundial, mogu spasiti – Hrvati. Mali je, de Bruyne, briljirao. Dečec – kuži. Ima nogoš, u malom džepu. Hazard, jednostavno, odmiče, širinom prsiju, sve oko sebe. A Brazil? Dužnika, na pretek. Svaki od njih. Čak, i Neymar.  Zapucaji, za njega – kartončina. Čak i – crvena. Coutinho, suigrač Messiju u ‘Barsi’ – ništa. Kakva mu je bila prilika, za 2:2. Daleko, od Courtoisea. Van, van..! Napadalo se krivo. Bez otvorenih prostora. Kad Brazil napad, Belgija se zatvara, ko’ školjka. Kad napadaju crven ivragovi, Brazil se otvara! Puno, nedorečenosti. To me podsjeća na našeg Ćilića. Ima dva seta, u Wimbledonu, protiv Argentinca Pelle, a onda, sve prolije. I, čitav susret. Jedna malaksalost. Ne znam tijela ili duha. I – slom. A bolji je, od, gaučitoa. Bolji. Ne može Neymar izvoditi bjesne gliste. On je bio pozvan, da baš on,  tu utakmicu, s Belgijancima, odluči – svojim golovima. Nije ga bilo. Prešel’ je cug za Zagorje, u tri. Belgija, ide dalje. Čestitke i, ipak, nisam od gušta. Završnica, bez Brazila. Ipak su oni – treći svijet. Bili i – ostali. Se acabo… T