DAN ANTIFAŠISTIČKE BORBE TREBA UKINUTI JER JE DOGAĐAJ U ŠUMI BREZOVICI 1941. IZMIŠLJEN
13. studenoga, 2019.
Lojzo Buturac je s Vladom Janićem Capom razgovarao u kući njegove sestre Ljubice Blazina Janić i to zabilježio još davne 1955. godine. Taksativno je nabrojio sve događaje od lipnja do rujna 1941. Prvih dana travnja 1941. srušen je u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na kraljevinu Jugoslaviju. Zbog toga, a i radi sporazuma o nenapadanju između Hitlera i Staljina od kolovoza 1939. pa sve do 22. lipnja 1941. između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema
Napisao: Josip Frković
Za koga to Andrej Plenković i dalje čuva nadnevak 22. lipnja, kao državni praznik “kada su hrvatski komunisti Vlade Janića Cape 1941., ustrojavanjem prvoga partizanskog odreda u Hrvatskoj i porobljenoj Europi, zbog napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez otpočeli oružani otpor fašizmu…”? Za antife koji antifašizam uporno kapitaliziraju? Upravo tako desetljećima je glasiIa pobjednička i nametnuta partizanska istina, a narodu nejasan i bespogovoran komunistički mit koji je u rodnom Sisku i o šumama Šikare i Brezovice, 1941. skloništima komunista pred vlašću, otvoreno opovrgavao njihov vođa i kasniji narodni heroj Vlado Janić Capo. Nadnevak koji je među građanima, osobito braniteljima, svakoga lipnja u četvrtstoljetnu postojanju novostvorene države Hrvatske taj simbol lažima prigrabljene velikosrpske baštine antifašizma izazivao mnoge nedoumice, rezerve, podjele i kontroverze. Baš zato tako bismo mogli postaviti pitanje bez momentalna odgovora na Vladin prijedlog o državnim blagdanima, nakon najave amandmana Josipa Đakića na Saborskom odboru za veterane, da 22. lipnja – Dan antifašističke borbe ubuduće bude radni, samo spomendan. U mnogo čemu javno osporavani aktualni šef Tuđmanove državotvorne stranke, za neke anacionalni neborac u Domovinskom ratu i jednom nogom Bruxellesovim idejama europskoga zajedništva okrenuti, premijer Andrej Plenković, poručio je da neće dopustiti detuđmanizaciju HDZ-a. Kad se znaju okolnosti u kojima je Republika Hrvatska nastajala i odupirala se agresiji braneći se u međunarodnoj javnosti od velikosrpskih podmetanja i laži o “novoj NDH”, i sam sudionik antifašizma dr. Franjo Tuđman u ustavnim je temeljima države akceptirao antifašizam.
Sumnje u Plenkovićevu iskrenost
Uzalud je bilo pozivanje na najmasovniji prijeratni hrvatski radnički sindikalni i komunistički pokret za trajanja zajedničke (većinski srpske) SHS države i kraljevine, uzalud Hrvatima masovno polumilijunsko sudjelovanje naših ljudi u partizanskom narodnooslobodilačkom pokretu, najvećem broju divizija, brigada i korpusa, nakon uvodno spomenute premijerove reakcije na moguće brisanje Dana antifašističke borbe, međutim, mnogi i dalje sumnjaju u Plenkovićevu iskrenost i domoljublje, držeći “kako se, zapravo, ne može odreći svoga jugoslavenstva…”. Poslije svega, pa i očiglednih napetosti i prijetnji iz HDZ/a poput onih lanjskih uz Istambulsku konvenciju, Đakić i braniteljske strukture počeli su reterirati. Nerazborito je ukinuti 22. lipnja kao praznik, ali bi isto tako bilo krivo šutjeti i dozvoliti nekima da zlonamjerno manipuliraju s imenom Franje Tuđmana kako bi pod krinkom antifašizma rehabilitirali jugoslavensku komunističku diktaturu, napisao je Davor Ivo Stier na f/b-u povodom javne polemike na relaciji Saborski odbor za ratne veterane – Andrej Plenković. U jednom komentaru, pak, pročitasmo i protivljenje nametanju još jedne očigledne srpske i hrvatske povijesne neistine, slične onoj o sisačkom Prihvatilištu Hrvatskoga Crvenoga križa 1942./43. u zbrinjavanju djece smrtno stradalih partizana na Kozari kao “konclogoru za srpsku decu”.
Buturac bilježio pravu istinu
Predavanje „22. lipnja, druga strana priče“ održala je prije dvije godine u Sisačkoj biskupiji dr. sc. Vlatka Vukelić s Odsjeka za povijest Hrvatskih studija. Na početku je istaknula kako je ovo predavanje posvetila najstarijem živućem Siščaninu i povjesničaru Lojzi Buturcu koji već godinama pokušava do šire javnosti doprijeti informacijom o stvarnim događajima 22. lipnja 1941. godine. Nova generacija hrvatskih povjesničara, neopterećena prošlošću, mnogo manje indoktrinirana, s razlogom ovaj događaj stavlja pod veliki upitnik. Smatraju kako se radilo o skupini članova lokalne partijske organizacije koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu. Lojzo Buturac je s Vladom Janićem Capom razgovarao u kući njegove sestre Ljubice Blazina Janić i to zabilježio još davne 1955. godine. Taksativno je nabrojio sve događaje od lipnja do rujna 1941. Prvih dana travnja 1941. srušen je u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na kraljevinu Jugoslaviju. Zbog toga, a i radi sporazuma o nenapadanju između Hitlera i Staljina od kolovoza 1939. pa sve do 22. lipnja 1941. između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema.
Skrovište u Žabnu
Nastali su, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić otišao u Petrinju i to da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. Navečer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još ponekog člana partije, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma Šikara, gdje su Janić i Cvetković te noći i prespavali. Nema toga 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakva odreda. Gospodin Ivo Lovreković o tim događajima ništa nije imao ispričati ni svojoj unuci. Držao je da je sve bez veze. Lojzo Buturac nije jedini svjedok ove Janićeve priče. „To ukazuje da je cijeli događaj bio povijesno nebitan“, rekla je pojesničarka.
Komunisti neuspjelo htjeli u četnike
Vlatka Vukelić je ustvrdila i kako ono što bi se moglo koliko-toliko nazvati jezgrom partizanskoga odreda od dvadesetak ljudi, formirano je doista u šumi Brezovici, ali tek sredinom kolovoza, a Vlado Janić Capo nije bio zapovjednik.
“Mjesec dana su izvodili neke sabotaže na željezničkoj pruzi, pa i ubojstva neizvježbanih i slabo naoružanih ljudi, a onda su se u drugoj polovici rujna, bježeći od Hrvatske vojske, pokušali pridružiti dojučerašnjim četnicima Vasilja Gaćeše i Nikole Demonje na Zrinskoj gori koji su ih otjerali. Razlozi su dokučivi: nepovjerenje u Hrvate i komuniste. I to je cijela priča o takozvanom prvom partizanskom odredu. Dakle, partizanski odred prvi u Europi totalna je neistina“, rekla je Vukelić. T
