DA JE LUSTRACIJA SPROVEDENA 1991. MINISTAR HASANBEGOVIĆ BI DANAS UŽIVAO U SUPERLATIVIMA MILJENKA JERGOVIĆA

DA JE LUSTRACIJA SPROVEDENA 1991. MINISTAR HASANBEGOVIĆ BI DANAS UŽIVAO U SUPERLATIVIMA MILJENKA JERGOVIĆA

25. veljače, 2016.

jaksa-biblioteka
Lustracija je mogla imati smisla da je provedena odmah kod uspostave hrvatske države. No, tada je Domovinski rat uzet kao izgovor. Pravi razlozi bili su mnogo kompleksniji. Navodni strah od «nasilja» hrvatskih nacionalista i žrtava komunističkih progona, onih iz zemlje i iz inozemstva, pokazao se potpuno neutemeljen. Nepoznat mi je ijedan slučaj u Hrvatskoj da bi neki bivši Udbaš platio glavom za svoje zločine

Razgovarao: Dražen Stjepandić
Fotografija: pismohrana Jakše Kušana

Gospodin Jakša Kušan je bio politički emigrant više od 40 godina. Urednik najtiražnijih i najkvalitetnijih novina u emigraciji, londonske Nove Hrvatske. Jakša Kušan rodio se 1931. godine u Zagrebu. U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju. Pravo je studirao u Zagrebu i Beogradu a međunarodne odnose na London School of Economics. U svibnju 1955. godine zbog političkih razloga otišao je u emigraciju, u London, gdje je djelovao sve do kraja 1990. godine. U siječnju 1958. godine sa skupinom mladih izbjeglica pokrenuo je mjesečnik Hrvatski bilten a u siječnju 1959. godine mjesečnik Nova Hrvatska. Taj list izlazio je 32 godine, od 1974. godine kao dvotjednik. Krajem 1990. godine vratio se u domovinu i zajedno s uredništvom pripremao izdavanje Nove Hrvatske ali su zbog financijskih prilika nisu uspjeli. Poslije su, uz pomoć Matice hrvatske, pokušali izdavati list Hrvatski tjednik ali je nakon dva broja, izašlih za Božić i Novu godinu 1991./92., list zauvijek obustavljen. 2000. godine objavio je knjigu Bitka za Novu Hrvatsku.
Intervju za portal Tjedno s gospodinom Jakšom Kušanom napravljen je dopisnim putem.

Gdje je i što radi nekadašnji politički emigrant Jakša Kušan?
-Pokušava sačuvati zadnje ostatke optimizma i vjere u bolje hrvatsko društvo. Ne može se pomiriti sa činjenicom da i nakon četvrt stoljeća hrvatske države prevladava u biti ista slika o političkoj emigraciji koju je ostavio komunistički režim. Moram otvoreno priznati: u stanju nemoći da takvo stanje promijeni, čovjek ne jednom pomisli da bi odlaskom iz Hrvatske, na većoj udaljenosti, lakše podnosio tolike slabosti našeg političkog života.

Što je s «Novom Hrvatskom»? Razmišljate li o ponovnom izlasku tog najpoznatijeg dvotjednika u emigraciji?

-«Nova Hrvatska» pripada prošlosti i sve nade u njezino presađivanje na domovinsko tlo odavno su pokopane. U početku je naše uredništvo imalo fantastične planove. Nakon 32 godine izlaženja u Londonu, vjerovali smo da ćemo u hrvatsko novinarstvo unijeti bar malo zapadnog duha, gordo smo se hvalili tradicijom i vrlinama Fleet Streeta. A kad tamo, dočekala nas je surova klima. Pola smo godine čekali samo na priključak telefona. Skupo smo plaćali monopol prodajne mreže. Većina domovinskih novinara došla je s astronomskim zahtjevima za honorare, smatrajući da sa Zapada nosimo i vreće dolara. A i «konkurencija» je bila nedostižna. Sjećate li se onog najtiražnijeg lista «Slobodni tjednik» (ST) s udbinim korjenima?
Ni dan-danas ne vidim među tiskanim listovima ijedan koji bi dijelio naše temeljne ciljeve. Svi se slažemo da našemu narodu, zbog nesretnih okolnosti cijelog proteklog stoljeća, prvenstveno nedostaje politički odgoj i sposobnost slobodnog političkog razmišljenja. A tko je pozvaniji od novina za tu odgojnu ulogu. Naravno, one novine koje uživaju povjerenje čitatelja, koje su jasne i dosljedne, objektivne i odgovorne, s dobrom ravnotežom kritike, pozitivnih mišljenja, optimizma i crnila. Imamo li mi danas listove koje čitatelji doživljavaju svojima? Kojima pišu, protestiraju, šalju im vijesti ili dolaze sa molbama? Je li slučajno da kod nas u pravilu nema prostora za pisma čitatelja, nema mirnog preispitivanja informacija i mišljenja. Nema ni pregleda stranog i domaćeg tiska, koji bi znatno proširio informiranost čitatelja. Umjesto toga imamo poplavu cinizma, pristranih i prijesnih sudova, neobjašnjivih promjena mišljenja i, neizbježno, u prvom planu napadno isticanje vlastite pameti. Dovoljno se osvrnuti unazad i vidjeti kakvo je vatreno krštenje doživio Most, toliko potreban novi sudionik na političkoj pozornici.

Što mislite o lustraciji? Je li lustraciju moguće provesti? Što bi lustracija značila za dijasporu i emigraciju?
-Upravo zato što je, kako rekoh, naša politička razina na tako niskim granama, lustracija se kod nas može pretvoriti u neželjenu suprotnost, u otvaranje još jedne društvene krize i u bjesomučan obračun među strankama. To mišljenje izrazio sam prije petnaest godina u svojoj knjizi, kad sam primjerima dokazivao kako se krug oko predsjednika Tuđmana međusobno obračunavao pomoću «dokaza» iz Udbinih dosjea. Lustraciju je teško provesti nakon toliko vremena, a za našu dijasporu ona je bez ikakva značenja.
Lustracija je mogla imati smisla da je provedena odmah kod uspostave hrvatske države. No, tada je Domovinski rat uzet kao izgovor. Pravi razlozi bili su mnogo kompleksniji. Navodni strah od «nasilja» hrvatskih nacionalista i žrtava komunističkih progona, onih iz zemlje i iz inozemstva, pokazao se potpuno neutemeljen. Nepoznat mi je ijedan slučaj u Hrvatskoj da bi neki bivši Udbaš platio glavom za svoje zločine. Osim izvjesnom materijalnom nadoknadom za izgubljene godine rada, hrvatska je država bivšim političkim zatvorenicima trebala dati mnogo veće moralno priznanje jer su dokazali da im je ostvarenje sna o slobodnoj domovini i ideala zbog kojih su robijali, često ostali i invalidi, bilo mnogo važnije od bilo kakve osvete.
Da je bilo iskrenog interesa, trebalo je tih prvih dana otvoriti brojna pitanja oko ustaša i partizana. U tom slučaju imali bi danas mnogo mirniju i normalniju političku scenu. Novi ministar Hasanbegović uživao bi u superlativima Miljenka Jergovića i ne bi ulazio u rat protiv raznih udruga. Vjerojatno ne bi bilo ni «suvremene» ideje onog ravnatelja kulturne ustanove iz središta Zagreba, koji nudi uprizorenje Nade Dimić i još nekih ‘narodnih heroja’ s pitanjima gdje su danas njihovi spomenici i gdje poduzeća s njihovim imenima. Imali bi, možda, bar neki zapis, spomenik ili ulicu po kojem od ubijenih Hrvata u komunističkim kaznionicama. Zna li današnja javnost išta o sudbini i nasilnoj smrti hrvatskoga borca za ljudska prava i mučenika Ive Mašine? To je Hrvatska 2016. godine.

Osuđujuća presuda u Munchenu

Pratite li suđenje u Munchenu? Što mislite kako će to završiti?
-Suđenje pratim sa zanimanjem. To je još jedan dokaz kako je i u najjasnijim kaznenim slučajevima zakazala naša država. Držim da je ishod sasvim jasan. Neminovna je osuđujuća presuda, ali se bojim da ni to neće kod nas pokrenuti prava pitanja: kako su osuđeni mogli ne samo uživati položaj uglednih građana, nego i dugi niz godina obnašati dužnosti na visokim mjestima? Ako je to trebalo Tuđmanu, tko je sve nakon njega odgovoran da se hrvatska pravda mora istjerivati na stranim sudovima?

Sjećate li se tiskanja beogradske «Nove Hrvatske»? Dvostrukog broja 14 iz 1983., što o svemu mislite danas?
-Naravno, ti dani zauvijek ostaju usječeni. Odmah je bilo jasno da su u pitanju i ljudski životi. Još uvijek o tom Udbinom uratku imam isto mišljenje. Iako je glavni izvršitelj tog posla u Beogradu i danas jako ponosan na svoje djelo, nama je ono odmah otkrilo brojne Udbine slabosti. Po velikom broju neisporučenih pošiljki, koje su se vratile na našu adresu kao «pošiljaoca», vidjeli smo da «sveznajuća Udba» raspolaže s vrlo starim adresarom mnogih Hrvata u inozemstvu. Još važnije je saznanje bilo da za taj posao nisu smogli ni jednog jedinog Udbaša Hrvata, koji bi pomogao da jezik falsifikata bar donekle bude hrvatski. A o intelektualnom dometu sadržaja da se i ne govori. Jedino što tada nitko od nas nije mogao zamisliti da ćemo doživjeti dane kad se iz Beograda može čuti javno hvalisanje tim podvigom. I danas je to nekima u Srbiji na ponos…… Slično, zapravo, kao što i kod nas mnogo govori «slučaj Perković».

Gdje su danas oni živući članovi uredništva «Nove Hrvatske»?
-U Londonu su ostali samo Vlado Pavlinić i Željko Toth. Pavlinić se bavi slikarstvom, prevodi s engleskog i zapažen je kolumnist u «Kani». Toth je godinama uređivao «Hrvatski glasnik», mjesečnik za hrvatsku zajednicu u Velikoj Britaniji, i bio je dopisnik «Večernjeg lista». U Hrvatskoj većinu vremena provodi Branko Salaj, vrlo aktivan na raznim područjima, čak i na polju agrarne politike. Tu je još Aleksander Oršić u zasluženoj mirovini. Vrlo rano smo izgubili Gvida Saganića, koji je iznenada preminuo 1994., gotovo na radnom mjestu u Ministarstvu vanjskih poslova. Napustio nas je i Tihomil Rađa 2002., o kojem je upravo objavljen zbornik «Tihomil Rađa – Društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije».

Kako se zapravo financirala «Nova Hrvatska»?
-List je izlazio samo zhvaljujući pretplatama i doprinosima širokog kruga čitatelja diljem svijeta. Uz to imali smo i razgranatu mrežu vjernih povjerenika u svim hrvatskim zajednicama, kao i uhodanu prodaju preko novinskih kioska u Europi. No, i sve to ne bi bilo dovoljno da nismo štedjeli na svim izdacima, a pogotovo onima za svoje honorare. Znali smo cinički reći da su nam «plaće» ispod razine radnika na londonskoj podzemnoj želježnici – bez obzira što smo dnevno radili po jedanaest sati, a pred izlazak novina cijeli dan i noć. Izvanredan uspjeh, ne samo kulturno-politički nego i financijski, koji smo postigli tiskanjem zabranjenog «Hrvatskog pravopisa», poznatog «Londonca», omogućio nam je da se upustimo u kupnju kuće koju smo preuredili u uredništvo. Prije toga korišten je moj stan. Uz «Danicu», koju su izdavali naši franjevci u Chicagu, i naravno «Zajedničar» Hrvatske bratske zajednice, bili smo jedino hrvatsko uredništvo, koje je pod jednim krovom imalo osnovne uvjete i tehniku za rad.

Besmislena sintagma o pomirbi sinova ustaša i partizana

Što znate o pozdravu «Za dom spremni»? Treba li ga dekriminalizirati?
-Da se takvo pitanje uopće postavlja, možemo zahvaliti spomenutim grijesima kod stvaranja hrvatske države. Odlaziti u neko povijesno tumačenje više je nego smiješno. Neosporno je da se ustaški «Za dom spremni!» koristio na isti način i u istom stilu kao i Hitlerov «Sieg heil!». Ali, činjenica je i nešto što ni danas mnogi još ne priznaju. Jugoslavenske komunističke vlasti sve su protivnike s hrvatske strane proglasile «ustašama». I mi smo bili među prvima na «ustaškoj» listi. Ne samo to. Uzmite Udbine falsifikate koje su širili po emigraciji. Tu se naši emigranti otvoreno pozivaju na skrajnji ekstremizam – na terorizam pod ustaškom kapom. Postavljam pitanje: jesu li zavedeni pojedinci, bez obzira kako rijetki bili, time postali ustaše?
Kad je Tuđman, potkraj osamdesetih, osigurao sebi zaleđe, on je u emigraciji tražio veze prvenstveno na ekstremno desnoj strani, premda je ona bila u manjini. Zašto? Imao je za to više razloga, ali jedan je bio glavni. Tako je uspostavljena «ravnoteža» između Udbaša koji su kao Perković ostali na istim položajima, ili su čak napredovali, i «ustaških» emigranata koji su znali dobro pjevati ustaške pjesme. Tako je jedan Šušak postao ne samo najbolji suradnik, nego i prisni Perkovićev prijatelj. I ne samo on.
Tom savezništvu dana je i «moralna» aureola. Izmišljena je jedna od najbesmislenijih sintagmi u novijoj hrvatskoj povijesti: ‘pomirenje sinova ustaša i partizana’. Osim što se, sasvim neprimjereno, novim generacijama time nametala hipoteka očeva, tu je sintagmu trebalo odbaciti i zbog njezina porijekla. Autor joj je Vjekoslav Luburić. On je, vidjevši u «Novoj Hrvatskoj» naše pozive hrvatskim komunistima i prve uspjehe tih apela, počeo pozivati na zajednički ustanak sinove partizana i ustaša, računajući kod toga – na spas svoje glave. Bruni Bušiću svidjela se ta ideja i on ju je prenio Tuđmanu.Današnje izvikivanje «Za dom spremni» nema nikakve ni ideološke ni bilo kakve druge veze sa ustaštvom. Ono je samo vrlo primitivan način provociranja s očekivanjem da će odjek biti sličan onome u prošlosti.

Što znate o ubojstvu Brune Bušića?
-Ne znam ništa više od onoga što je opće poznato. Činjenica da taj zločin nije rasvijetljen i da zbog njega nitko nije odgovarao najbolje ilustrira posljedice politike «ravnoteže» između Udbaša i radikalnog dijela emigracije. Lakrdija od suđenja Sindičiću u Zagrebu pokazuje kako je kod nas, kad su u pitanju zločini Udbe, nemoguće doći do istine. Nažalost, Francuzi nisu bili spremni, kao Nijemci ili Englezi, pokrenuti suđenje pred svojim sudom.
Sam Bruno Bušić bio je vrlo složena i emocionalna ličnost. Usprkos visokim intelektualnim odlikama, on se zbog svoje subjektivnosti i naivnosti često dovodio u opasnost. Dok je radio u našem uredništvu znao nam je s ponosom govoriti kako ima pouzdanog čovjeka na visokom položaju u Udbi, koji ga unaprijed upozorava ako mu što prijeti. Mi smo ga uvjeravali da u takvim vezama nikada ne može biti potpuno siguran i da mu upravo takav pojedinac može raditi o glavi. On bi na to ili uzbuđeno reagirao ili se zatvorio u sebe i povukao u samoću u kojoj je pretežno živio.

Zasluge za stvaranje države

Što su vam književnici Ivan i Jakša Kušan?
-Imenjak mi je stric a Ivo bratić. Bili smo vrlo bliski još iz djetinjstva. Iako Ivo nije nikad težio nekom herojstvu ili ilegalnom radu, za jednog je boravka u Londonu nacrtao za NH karikaturu Tita i jadnik se kod toga satima preznojavao da nekako sakrije karakteristike svoga slikarskog stila.

Kako komentirate ove navode Alekse Đilasa: «Urednik Jakša Kušan, sa kojim se i danas povremeno dopisujem, bio je demokratskih uvjerenja. Uostalom, zato je i potpuno marginalizovan u Tuđmanovo vreme. Opet, ‘Nova Hrvatska’ je iz oportunizma, a možda i iz straha, povremeno davala prostora ekstremnim stavovima.»? Je li hrvatska politička emigracija zapravo bila totalitarna na suprotan način od komunističke ljevice u Hrvatskoj i bivšoj SFRJ?
-Aleksa Đilas ima pravo na svoje mišljenje i ono je iskreno. Ipak, iako je riječ o vrhunskom intelektualcu i čovjeku koji je u većoj mjeri formiran na Zapadu, mislim da neću pogriješiti ako njegov sud o NH pripišem, bar jednim dijelom, ustaljenom shvaćanju koje prevladava u Srbiji. Srpsko izražavanje nacionalnih osjećaja, pa i vrlo radikalnih, nije smatrano čudnim ni izazovnim. Međutim, i mnogo umjerenije izjave na hrvatskoj strani, odmah su strogo osuđivane – vjerojatno zbog Srba u Hrvatskoj. Kopajući nedavno po starim bilješkama, naišao sam na svoje zapise sa jednog javnog skupa u Srpskoj akademiji početkom 1955. Raspravljalo se o Novosadskom dogovoru i srpsko-hrvatskom jeziku. Sve je prošlo bez ijednog incidenta, a pale su najteže riječi zbog «kapitulacije» ćirilice pred latinicom, «nametanja» hrvatskih izraza uz gromoglasno pitanje: «A tko ima zasluge za stvaranje ove države».
Točno je, međutim, da smo u NH znali povremeno otvoriti stranice i nekim radikalnijim gledištima, ali to nismo činili niti zbog oportunizma niti zbog straha – iako su prijetnje dolazile i s nekih hrvatskih strana. To je bio način da polako izgrađujemo ljude i poboljšavamo političku klimu u teškim emigrantskim uvjetima.
Suprotno smjeru vašeg pitanja o totalitarnosti emigrantskih krugova mogu bez imalo sumnje odgovoriti da je osamdesetih godina u našoj emigraciji uvjerljivo prevladavao demokratski utjecaj «Nove Hrvatske» i Hrvatskog narodnog vijeća pod vodstvom Meštrovića, Radice i dr. Postojale su malobrojne skupine sklone terorističkim akcijama, ali bez većeg dometa i duboko infiltrirane Udbinim provokatorima. To se dobro znalo u svim hrvatskim sredinama. Bilo je nekoliko umorstava i paljenja kuća protiv umjerenih Hrvata. Stroge intervencije lokalnih vlasti i tome su brzo stale na kraj. Emigracija je relativno brzo svladala i skupu političku lekciju nakon otmice američkog zrakoplova. Zato je tim teže bilo shvatiti zašto je HDZ iz domovine tražio saveznike u emigraciji upravo među kompromitiranim marginalcima.
S druge strane, iako je teško govoriti o «ljevici» pod komunizmom, pojavile su se jake liberalne frakcije u svim republičkim partijama. One su bile osobito snažne u Sloveniji i Hrvatskoj, ali niti toliko jake niti složne da onemoguće Tita u njegovoj zadnjoj diktatorskoj odluci. Karađorđevo je kroz deset godina blokiralo prirodan proces odumiranja Jugoslavije i za to je vrijeme Udba iz Beograda, jednako kao i iz Ljubljane, Zagreba ili Prištine, ostavljala krvavi trag teških zločina u zemlji i širom Europe.

Emigranstko novinarstvo

Kako gledate na današnju neovisnu Hrvatsku i što mislite o tretmanu političkih emigranata u Republici Hrvatskoj? Što vas veseli i što rastužuje?
-Za potpuni odgovor na ova pitanja trebao bi poseban razgovor. Osvrnut ću se samo na jedan «detalj», koji je kod nas prošao potpuno nezapažen. Zagrebački tjednik «Telegram» nedavno je dao opći sud o izdavaštvu hrvatske emigracije. S odmakom od 25 godina, k tome iz pera povjesničara, očekivala bi se bar nepristrana informacija. Naslov članka daje vjerni sažetak tog prikaza: «Recenzija: ustaško izdavaštvo – Emigrantski tisak gubio se u ludim ambicijama i političkim zabludama». U «ustaško» izdavaštvo ubrojena je i «Hrvatska revija», koja se «upristojila» tek kad je počela izlaziti u domovini. «Nova Hrvatska» je istaknuta kao jedini izuzetak. I baš zato reagiram.
Uz izostanak malog dijela o NH, taj je članak slobodno mogao izaći u bilo kojem listu bivšeg režima. Što je sporno? Sporna je potpuno kriva slika o emigrantskom novinstvu, pa prema tome i o cjelokupnoj emigraciji. Sva ustaška glasila, koja se pomno naglašavaju i ističu faksimilima, jedva da su bila poznata u iseljeništvu. Ili već odavno nisu izlazila ili su se pojavljivala vrlo rijetko. Ona nisu imala baš nikakav politički utjecaj. Naprotiv, na demokratskoj strani postojala je široka lepeza novina i časopisa u Australiji, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Europi: Magličin «Hrvatski dom», «Croatia Press» Karla Mirtha, tjednik «Danica», «Naša nada», tjednik «Hrvatski glas» glasilo HSS-a, da spomenem tek neke. U Londonu je izlazio list «Poruka», koji se isticao izvrsnim revijalnim sadržajem. U Njemačkoj je bilo nekoliko hrvatskih glasila itd. Cjelokupno emigrantsko izdavaštvo dostupno je na policama Nacionalne knjižnice. No, malo koga to zanima. Mnogima su još peru i srcu bliži ustaljeni klišeji i stereotipne ocjene iz propagandne ropotarnice bivše Jugoslavije. To je ono što zapanjuje nakon četvrt stoljeća samostalne Hrvatske. Kod nas još uvijek iz groba odjekuje stara jugoslavenska i komunistička propaganda….. I onda se čudimo kad na ulicama i utakmicama polupismen svijet ne nalazi bolji izazov i pametniji odušak svoga nezadovoljstva od – «Za dom spremni».T

11 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Jusuf
    #1 Jusuf 22 travnja, 2016, 06:00

    Ljudi moji, opametite se: nije Frano kriv nego onaj koji mu dopušta serotine na Tjedno.hr.
    A to znači da Uredništvo stoji iza Frane.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Anonimno
    #2 Anonimno 11 ožujka, 2016, 22:45

    Za FRANE,
    Seri guzico seri…

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. klarens
    #3 klarens 26 veljače, 2016, 04:56

    FRANO KAPITALA
    =====================
    Krkane dosadni
    =====================
    Jel ti uopche imash ikakvu
    =====================
    Predodzhbu o stvarnoj
    =====================
    Ljudskosti ????

    Odgovorite na ovaj komentar
    • FRANO,PETRUSIC2@
      FRANO,PETRUSIC2@ 26 veljače, 2016, 20:54

      POŠTOVANI KLARENC,ODITE U GUZICU I NEMOJTE SE VIŠE VRAĆATI JER VAM JE TAMO I MJESTO.OSTAVITE VI MEN POZABAVITE SE O SEBI TAKO ZATUCANOM DINARSKOM DRIPCU KOJI NE ZNA JEDNU REČENICU NAPISATI.

      Odgovorite na ovaj komentar
      • klarens
        klarens 27 veljače, 2016, 01:48

        FRANO KAPITALA
        ======================
        Ak je tebe tata tuckao
        ======================
        To ne znachi da su i drugi
        ======================
        Kao ti
        ======================
        Vidim, prkno ti je drago
        ======================
        Mora da su ti i proizvodi mili
        ======================
        Onak usput…………….
        ======================
        Dinarci su degenericima
        ======================
        Kost u grlu ?????
        ======================
        To bi oni najradije htjeli biti
        ======================
        Ali nisu i zato su v riti
        ======================
        Eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
        Eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
        Eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee

        Odgovorite na ovaj komentar
  4. FRANO
    #4 FRANO 26 veljače, 2016, 00:09

    TKO JE JAKŠA KUŠAN????
    SKRIBBENT MITSKIH DAVORIJA O STALEŠKOJ FANC-JOSEFSKOJ HRVATSKOJ U KOJOJ SE ZNALO TKO JE GOSPODIN ,A TKO SLUŠA ,TKO JE KALFA A TKO JE CRKVENO STALEŠKI VEKLIKODOSTOJNIK,ODNOSNO VELIKO-POSJEDNIK , KOJE OKUPLJA POD SVOJU DIRIGNETSKU PALICU CRKVENI VELIKODOSTOJNIK I VELEPOSJEDNIK I GOSPODAR OVOG HRVATSKOG PUČKOG NARODNOG HRVATSTVA ,BISKUP ,GROF, DRAŠKOVIĆ. A KERLEŽA SE PITA TKO SU HRVATI ONI U TRNJU U BLATU ,UZ PETROLEJKE I DVORIŠTA OGRAĐENA TRULIM TARABAMA U ČIJIM DVORIŠTIMA LUTAJU KUDRAVI PSI BEZ MARKE . ALI SE ZNALO , PO KATOLIČKOJ,NESRETNOJ SVIJETI NAŠEG KUŠANA,KOLIKO SE ON SJEČA,TKO JE VELIKODOSTOJNIK ,TKO JE VELIKO- POSJEDNIK,TKO JE OBRTNIK A TKO UBIRE POBIR . DAKLE BILO JE REDA . GOVORILO SE KATOLIČKIM CARSKO-FRANC-JOSEFSKIM JEZIKOM MEĐU HRVATSKIM ODABRAIM MUŽEVIMA, A PLEBS JE IMAO PRAVO DA SE GODIŠNJE ISPOVJEDI I PRISUSTVUJE USKRŠNJOJ PROCESIJI KOJU JE UVJEK PRERDVODIO, NJEGOVA VISOST, ZAGREBAČKI BISKUP, UJEDNO I EGZARH BEČKE AFILIJACIJE BLAŽENE KATOLIČKE DINASTIJE NA ZAGREBAČKOM KAPTOLU. PA SE MOŽE REĆI DA SE NAŠ SKRIBENT ,MITSKIH NACIONALNIH –KVERULENTSKIH DAVORIJA IPAK PONOSNO SJEĆA I OSJEČA KAO PRIPADNIK TOG TRADICIONALNOG PUČKOG HRVATSVA KOJI PRIPADA EVROPSKOM, ZAPADNOM , KULTURNO M KRUGU,LATINSKI ORIJENTIRANO,A KOJE JE MIRNO ŽIVJELO SA SVOJOM CRKVOM I KATOLIČKOM TRADICIJOM KOJA JE STARA 17OO GODINA.
    A VOLTER IMA SASVIM DRUGAČIJE POIMANJE KATOLIČANSTVA OD NAŠEG SKRIBENTA ,KUŠANA ,ZATUCANOG KATOLIČKOG KRIŽARA U ČIJOJ ČIVERICI ,REKAO BI HEGEL ,STOLUJE NESRETNA SVIJEST JER NIKADA NIJE SA SOBOM NI KOD SEBE ,ON JE UVJEK ONOSTRANO BIĆE ,OBORUŽAN PATRICAM OKO VRATA I STEPINČEVOM SLIKOM , ARLAUČE PO NEKIM KATOLIČKO-HRVATSKIM FEUDALNO-STALEŠKIM RASPUČIMA I PRIZIVA ONU HRVATSKU I ONO HRVATSVO, PO KRLEŽI ,ONO MALOGRAĐANSKO ,ZALJUBLJENO U SAMOG SEBE ,ALI ONO KOJE NEMA PREVIŠE RAZUMJEVANJA ZA ONO HRVATSTVO IZ TRNJA . PA JE RAZUMLJIVO ŠTO NAŠ SKRIBEN I SVI TAKVI HRVATI U KOJIMA JE SOCIJALIZAM IZAZIVAO ALERGIJU ,BIVAJU TRANSPORTINARNI ,USRANIH GAĆA ,POD OKRILJEM SVOJE CRKVE ,U ZAPDNE DEMOKRATSKE –KATOLIČKE MERAJE OTKUDA SU ORKESTRIRANO LAJALI IZ SVIH SVOJIH AVAZA NA SOCIOJALIZAM I ANTIFAŠISTIČKU REVOLUCIJU KOJA JE PROIZVELA SOCIJALISTIČKE DRUŠTVENE-SAMOUPRVNE ODNOSE.XYC
    PA ŠTA PORUČITI OVOM ZATUCANOM KATOLIKU ,SKRIBENTU KLERIKALNO-TRADICIONALNIH DAVORIJA .???NIŠTA, OSIM POZIVA DA DOĐITE K’MENI NA VJERNAUK DA VAS,POŠTOVANI ,ZATUCANI, MALOGRAĐANSKI HRVATINO,POSAVJETUJEM DA KAO ZATUCANI GRAĐANIN KRAJA DRUGE DEKADE 21-VOG STOLJEĆA PRESTANE S’OGLAŠAVANJEM VAŠIH ANAKRONIH DAVORIJA KOJE SU PRAVA DUHOVNA SRAMOTA DA SE POJAVLJUJU U INFORMATIVNIM SREDSTVIMA ANIFAŠISTIČKE HRVATSKE KRAJEM DRUGE DEKADE 21-VOG STOLJEĆA

    Odgovorite na ovaj komentar
    • Vladimir Pavlinić
      Vladimir Pavlinić 26 veljače, 2016, 01:14

      Ovaj tobožnji antifašist Frano svojom nepismenošću, neinformiranošću i totalno smušenim natucanjem čini slabu uslugu istinskim hrvatskim antifašistima. Bez sumnje nikada nije pročitao retka Kušanova pisanja niti ima i najblažega pojma o njegovoj osobi i prošlom radu. Tipično za anonimce koji nekulturom zagađuju većinu prostora hrvatskih digitalnih medija otvorenog slobodnom komentiranju.

      Odgovorite na ovaj komentar
      • FRANO
        FRANO 26 veljače, 2016, 02:39

        poštovani pavliniću ,ja sam upravo uzeo kušan jer je komentar njemu i njegovom vremenu u kojem vi i danas živite i kao metaforu o svima vama koji ste u suštini neuki garđani hrvatske, odnosno, svoga vremena.-u komentaru se govori o vremnu u kojem kušan i galerija zatucanih mozgića nam servira svoju državu ,kulturu tradiciju o kojoj sam rekao sve. pa moj poziv na vjernauk važi za vas sve kušane i sljedbenike kušanovog hrvtstva. a kad vi govorite o nepismenosti za nekog i nekom ,oda bi bilo korektno od vas pismenih da mi replicirate u čemu sam ja otišao poprijeko???zato va s’pravom nazivam dinarskim dripcem zatucanim stepinlčevskim sljedbnikom koji živi u prošlost.

        Odgovorite na ovaj komentar
    • navijala
      navijala 11 ožujka, 2016, 23:00

      Ne postoji blesimetar koji moze odmjeriti gluposti ovoga FRANE.
      Ovaj mudroser ” E on je isa dvi godine u skolu za tega”. ” Niste vi znali da on docika avijune” ?
      “Docika avijune velis” ? “Je je cisti snig ”
      “Ma jeli isukrsta ti”…
      “Gospe mi on se dobro snasa”
      “E, a da nije snalazljiv kanda bi dotle dogura”…

      Odgovorite na ovaj komentar
    • ZDS
      ZDS 15 ožujka, 2016, 16:47

      FRANO JEBALI TI SVI DALMATINSKI TOVARI MAJKU DROLJU POPA ĐUJIĆA!

      Odgovorite na ovaj komentar
    • Anonimno
      Anonimno 20 travnja, 2016, 22:07

      Je li ovaj komentator normalan čovjek?

      Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code