ANEGDOTE O JANKU BUČARU

DA BAREM PRIJE POPLAVA NIJE POSKUPILA VODA

27. svibnja, 2014.

Piše: Janko Bučar

U razgovoru o jednoj kolegici, upitam Masea:

– Jesi li joj rekao da idemo u Kazahstan?

– Jesam – odgovori Mase.

– Kad se vratimo ja ću joj reći da nisam bio, a ni ti! – odgovorim.

– Zašto? – upita Mase.

– Pa zato, da vidi da i ona može sanjati takvo putovanje – uzvratim.

U pripremi odlaska zamolim Mariju:

– Molim Vas jednu putnu!

Marija mi natoči vodu, a Patekar upita:

– A za nas ništa!?

– Kad ne pijete vodu, već ovo ostalo kao vodu, a ne volim imitacije vode?

– A zašto ti piješ vodu?

– Da bude manje poplava – uzvratim.

Razgovarajući sa Slavomirom Nikolićem i Ivicom Previćem uz kavu i sok, Nikolić se požali:

– Znate da sam dobio puno veći račun za vodu. Kako mogu tako raditi?

– I ja se pitam? I to u vrijeme prije ovih najvećih poplava, kada je vode stvarno do grla – odgovorim.

– Tko će ih znati? – prokomentira Nikolić.

– Pa oni su znali da će biti poplave, pa su unaprijed poskupili vodu, da se više zaradi.

Uz kavu sa Slavomirom Nikolićem i Ivicom Previćem komentirali smo i izbore za Europski parlament. Na tu temu prokomentiram:

– Čudi me da nigdje nema plakata sa slikama i porukama kandidata i stranaka!

– Zar ti nisi čuo da su svi rekli da će umjesto plakata i TV spotova sve dati za stradale od poplava? – upita me Nikolić.

– A zar vi niste čuli da su oni ovu poplavu predvidjeli na samom početku predizborne utakmice? – uzvratim s pitanjem.

Slavomir Nikolić se požali na jednog političara, pa zaključi:

– Ja da ga sretnem pljunuo bih mu u usta!

– To bi on jedva dočekao. Zinuo bi i progutao, da se ne vidi da si pljunuo, a i uštedio

i bi za objed ili večeru.

– Ali, ja bih to učinio ujutro – nadoda Nikolić.

– Zato se on i budi tek iza podne – uzvratim.

U udruzi Hrvatskih ratnih veterana Mario me upita:

– Je li znate što je to, čupavo je i crno izvana a unutra jako slatko?

– To bi mogla biti i ona stvar! – odgovorim.

– Ne to je crna ovca koja trči oko slastičarnice, a ono što ste vi mislili je bezobrazno.

– I zato najslađe, a nikome na štetu – uzvratim.

U posvetu prijateljima Udruge Domovinskog rata “Štraseri” u darovanu knjigu Anegdote i misli Antuna Gustava Matoša, napišem sljedeću posvetu:

– Poštovanim i dragim slobodnim braniteljima, svoje, moje i naše slobode, uključujući i Josipa Minksa, Zlatka Brozinčevića – Mačka, Morža, Željka Hećimovića – Heću i druge s A. G. Matošem na klupi slobode, vječnoj za sve ljude svijeta i u Hrvatskoj, zajedno sa Štraserima i ostalima, sa zahvalnošću za sve što su naučili i primijenili od Antuna Gustava Matoša. Zagreb, 13. svibnja 2014.

S Katsuyasu Maseom sam išao na susret s braniteljima INA NAFTAPLINA KVIN-a. U dolasku  pozdravili smo društvo u kojem su bili Branimir Pelc, Željko Lukić,  Tomislav Timer i Marijan N, a nije bilo gosta iz Knina  Ante Nadomira Tadića Šutre, pa upitam:

– A gdje je naš Meksikanac Ante Nadomir Tadić Sutra?

– Doći će do Šutra – odgovori Branimir Pelc.

Nakon objeda u INA NAFTAPLINU opet smo navratili do branitelja i pozdravili pristiglog Antu Nadomira Tadića Šutru, i u kratkom razgovoru Željko Lukić primijeti:

– Janko kad ćeš se ošišati?

– Budu me ošišali – odgovorim.

– Pa izgledaš kao Bethoven – primijeti Branimir Pelc.

– Više kao Einstein, pardon Zweistein – dobacim, pa nastavim: doviđenja Viersteini.

– Na to se oglasi Šutra:

– Kamo idete. S vama dvojicom smo Seksstein!

– To je najbolji Einstein, ali ne s Vama – uzvratim.

Na športskim igrama Udruge branitelja Domovinskog rata INA NAFTAPLINA – KVIN-a, u učeničko domu u Ivanić Gradu, darovao sam nekoliko knjiga, a među njima bila je i Anegdote i misli Antuna Gustava Matoša. U nju napišem sljedeće riječi:

– Poštovanim i dragim učenicama i učenicima, djelatnicama i djelatnicima Učeničkog doma u Ivanić Gradu, sa željama za učenje ne samo od Matoša, a posebno primjenu naučenoga i vječnu slobodu za sve i svakoga od pojedinca do naroda u ovome najljepšem svijetu, za nadati se poslije onoga koji nitko ne poznaje. Ivanić Grad, 10. svibnja, 2014.

Na športskim igrama Udruge branitelja Domovinskog rata KVIN-a, kao gošće bile su članice ženske pjevačke skupine Ive koje su se dugo nakon službenog nastupa zabavljale s nama pjevajući, same ali i zajednički. Jedan od branitelje primijeti.

– Izvrsne su. Da ih nema, trebalo bi ih izmislit!

Na to dobacim:

– Tako su dobre, da su se same izmislile!