BUDUĆNOST HRVATSKE JE TUŽNA PRIČA

BUDUĆNOST HRVATSKE JE TUŽNA PRIČA

15. rujna, 2013.

Boljkovac-4 640x480

Životna ispovjed Josipa Boljkovca svjedoka epoha 14.dio

 

Tekst i fotografija: Dražen Stjepandić

Nakon 13. nastavka Životne ispovijesti Josipa Boljkovca, svjedoka epoha, nastala je stanka od nekoliko mjeseci. Premda smo s pričom došli do pred sam kraj, gospodin Boljkovac nas je zamolio za predah. Nakon optužbe za ratne zločine u poraću morao je na sud i zbog tužbe Vice Vukojevića, koji ga je tužio za tvrdnje iznesene u javnosti, ali ne na našem portalu, na kojem se o djelovanju tog čovjeka također negativno izrazio.

Uz neke druge obveze odlasci na sud za čovjeka u 93. godini  bili su velik napor. Stoga je zatražio predah i od tog vremena, dok je još bio snijeg, nisam odlazio u Vukovu Goricu, rodno mjesto Josipa Boljkovca gdje živi posljednjih godina.

Potkraj ljeta ponovno smo se zaputili do Vukove Gorice i tada je nastao ovaj 14. nastavak.

PROIZVODNJE NEMA, RASTE KOROV

Milanović se bori, ali nema dobrih rezultata i iz njegove politike se ne nazire strategija izlaska iz krize. Budućnost Hrvatske će biti jako tužna priča. Događa se nerealno i neprihvatljivo kretanje. Selo je navalilo na asfalt. Proizvodnje nema, zemlja se ne ore. Raste korov, nestaje stoke. Uz to još imamo lažnu socijalu, oni koji su bili nekoliko dana u jedinicama dobili su penzije. Tko će to hraniti? A imat ćemo još veću pseudosocijalu jer proizvodnje nema. Dugo nisam čuo da se kod nas otvorio neki proizvodni pogon.

VANJA ŠPILJAK TREBAO JE DOĆI NA ČELO INE

Izgubili smo samostalnost i zato ćemo dobiti nešto novaca. Perkovića ćemo morati izručiti. Vjerujem da će njegovo svjedočenje za mnoge biti dosta neugodno. U vrijeme ubojstva Đurekovića Mika Špiljak je bio predsjednik vlade Socijalističke Republike Hrvatske i član Predsjedništva Jugoslavije. Njegov sin Vanja trebao je doći na čelo Ine, a nije bio dorastao za tu funkciju ni po godinama ni po znanju i zato je Špiljak sudjelovao u zbivanjima oko Đurekovića. Mika Špiljak nije toliko bio ukopčan u zbivanja u Hrvatskoj, više je bio u Beogradu. Obnašao je razne dužnosti u Hrvatskoj, ali za sve su pitali Bakarića. Mene je poštivao i više puta mi je rekao: ”Idite u Karlovac i vidite kako se radi.”

ODSUTNOST IZ OBITELJI

Nekoć je Duga Resa imala više radnika nego danas Karlovac. Tito je dva puta posjetio Duga Resu.

Gradonačelnici Karlovca su se mijenjali, ali ni jedan nije ništa napravio. Zadnji gradonačelnik koji je uspio nešto izgraditi bio sam ja. Stalno sam putovao i bio sam odsutan iz obitelji zbog čega se danas malo kajem. Sin Matija mi je završio ekonomiju, a kći Tanja je radila u prosvjeti. Od nedavno je u mirovini. Muž joj je liječnik, godinama je bio zamjenik ravnateljice. Zetov otac, ekonomist Kovačić iz Splita, svojedobno je bio zamjenik Borisa Kidriča u Beogradu.

IVICI PAVLAKOVIĆU PALIM SVIJEĆU

Činjenica je da mene optužuju za zločine 1945. nakon završetka rata. Nestali 17-godišnji Ivica Pavlaković zajedno s Ivicom Boljkovcem trebao je doći k meni. Ivica Boljkovac ostao je živ, a Ivicu Pavlakovića njegova je majka odvela u Karlovac, gdje su mu pod pritiskom Marije Čon obukli ustašku uniformu. Marija Čon nosila je ustašku uniformu i imala čin ustaškog poručnika. Mladić je ušao u kolonu i nestao negdje u Sloveniji. Spomenik sa slikom je na groblju u Vukovoj Gorici, ali gdje je tijelo, to se nikad nije doznalo. Svaki put kad odem na groblje zapalim mu svijeću. Mene optužuju da sam sudjelovao u likvidaciji Ivice Pavlakovića, a s tim nisam imao nikakve veze. U Opunomoćstvo Ozne za grad i kotar Karlovac primljen sam tek 5. srpnja 1947., do tada je opunomoćenik uobičajeno bio sekretar komiteta Josip Benić. Imao sam i kartu iz Beograda sa svojom slikom, na toj karti pisalo je kad sam postao opunomoćenik, ali to mi je policija odnijela kad su me prije dvije godine hapsili i nisu mi nikad vratili.

MITRALJEZ I VRH MRAVINJAKA

Nisam očekivao da ću doživjeti toliko godina. Više puta sam trebao poginuti još u ratu dok sam bio u partizanima. Prvi put 1942., kad smo htjeli spriječiti da žandari i ustaše sprovedu jednog čovjeka iz Gornjih Dubrava u ogulinski zatvor. Kad je došlo do pucnjave, zalegao sam iza mravinjaka, a mitraljez je iznad moje glave odnio vrh tog mravinjaka, otkotrljao sam se dalje dok su meci iz mitraljeza fijukali iznad mene.  Već sam tu trebao poginuti. Nedugo zatim, dok smo ručali kod Ogulina, Talijani, četnici i ustaše su nas zajedno napali. Ostavili smo ručak s puškama u rukama. Prenoćili smo u jednoj jarugi i ujutro se razdvojili, jedni drugovi su otišli u Sloveniju. Početkom 90-ih  nekoliko puta su me htjeli ubiti. Zna Mesić. Kad smo se vraćali s jednog sastanka s tadašnjim ministrom obrane u Sloveniji, hrvatska delegacija je išla svojim putem, a “Joža će svojim putem”, govorio je Mesić. Mijenjao sam smjerove kretanja i tako sam preživio.

ĆEĆO I KRCUN

Najveće uzbuđenje doživio sam kad smo na pošti u Karlovcu otkrili da prisluškuju Tita i kad je zbog toga 1966. sazvan Brijunski plenuma na kojem je bio obračun s Rankovićem. Tita su prisluškivali na svim razinama. Ranković tu nije bio glavni nego Ćećo Stefanović, tadašnji ministar unutarnjih poslova Jugoslavije. Poslije je doživio prometnu nesreću, zabio se u drvo i poginuo. Sumnjam da mu je to namješteno. Poginuo je i Slobodan Penezić Krcun, baš sam bio na sastanku republičkih delegacija u Sloveniji kad su javili da je Krcun poginuo. Srpska delegacija je bila konsternirana, povukili su se  u Srbiju. Krcun im je značio više nego Ranković.

LOLA SE BOJAO ZA TITA

Prije njegove pogibije bio sam s Ivom Lolom Ribarom. On je trebao biti prvi ministar vanjskih poslova, Titov zamjenik i nasljednik. Prije nego što će poginuti u ožujku 1943. bili smo zajedno na večeri kod moje tadašnje  djevojke, kasnije moje supruge u Vukovoj Gorici. Jeli smo pečenu teletinu i palačinke.  Rekao je da nije jeo palačinke od Beograda. Sjećam se da se jako iznenadio i uznemirio kad je doznao da će na večeri biti i Rato Dugonjić. Nije htio da Rato Dugonjić bude s nama na večeri, a ja to nisam znao i pozvao sam i njega. Sutradan smo pili vino u podrumu Subašićeve kuće, došao je i Ivo Rukavina, komandant Glavnog štaba Hrvatske koji je bio smješten u toj kući. U Vukovoj Gorici je još prije rata uvedena struja i u jednom trenutku Ivo Lola i ja samo se odvojili i slušali radio. U Subašićevoj kući je bio mali radio i slušali smo vijesti o Četvrtoj ofenzivi.

– Znaš što me muči – rekao mi je Lola dok smo slušali radio – bojim se za Tita.

Jedinica Princ Eugen tada je bila u Jastrebarskom, a u Krašiću je bila formirana brigada koja je bila  pobočnica te zlogasne njemačke jedinice u njihovim operacijama.

Lola mi je pričao kako će ići u Englesku i Ameriku. I kad je u drugoj polovici te godine sjeo u avion kojim je trebao poletjeti u Englesku, bio je ubijen. Poslije se samo saznalo kako se radilo o izdaji.

POGIBIJA DŽEMALA BIJEDIĆA

Džemal Bijedić sam je izazvao avionsku nesreću u kojoj je poginuo. Sjeo je za upravljač aviona. Onda su Bošnjaci bili jako dobro tretirani i jako su dobro stajali u Jugoslaviji.

TAJNI SASTANCI TITA I JOVANKE

Tito je jako volio Jovanku i jako se oslanjao na nju, ali domaće i strane službe su radile na tome da ih razdvoje. Kad su se razišli, opet su se tajno sastajali. Bio sam u uredu Steve Krajačića kad je primio obavijest o tajnom sastanku Tita i Jovanke na Bledu. Tito je zvao Jovanku na sastanak u Sloveniji. Ni Stevo Krajačić u prvi trenutak nije povjerovao u obavijest koju je dobio. Šest godina je Tito bolovao i to se krilo. Kad bih danas poslije svega sreo Tita, zahvalio bih mu za sve što je učinio, a Tuđmanu bih rekao kako je bio naivan.

POSAO I REZULTATI

Najvažnija stvar u životu je raditi posao koji voliš i imati rezultate.T

 

 

61 komentar

Uskoči u raspravu

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code