Neki od njih, kao, primjerice, Petrov, ponaša se tako da se stječe utisak, kako se on umislio da su svi Hrvati njegovi pacijenti, da su razni ovisnici koje od treba izliječiti, (Medice, cura te ipsum – Liječniče, izliječi sam sebe), pa stalno trubi o nekakvim reformama i, kažem i ne lažem, tom političkom čudaku i vlastohlepnom bolesniku je stalo samo do vlasti i ništa više
Napisao: Ante Matić
Taj fenomen liječnika političara i liječnika visokih državnih dužnosnika, nije odavno i nadam se da nije duga vijeka. Zapravo, on datira od uspostave slobodne i neovisne države Hrvatske. Točnije, od predizborne kampanje 1989. i poslije prvih višestranačkih izbora 1990. godine. Odjednom se pojaviše razne vrste liječnika, spcijalista, kirurga, neurologa, radiloga…, i zauzeše važna mjesta u strankama prije izbora i u vlasti poslije izbora. Bili su i jesu ministri, konzuli, ambasarori, savjetnici, časnici, razni državni dužnosnici. Najdrastičniji i apsurdan primjer bio je kad je Marijan Mlinarić, jedan kirurg bio šef hrvatske policije. Čovjek kirurški skalpel (nožić za operacije) zamjenio pendrekom!
Nabrojat ću tek neke: Hebrang, Granić, Pašalić, Golem, Lang, Rašković, Ostojić, Bagarić, Rajner, Borozan, Varga, Dodig, Nakić, Vlahušić, Mrsić, Petrov, Milinović, Prgomet, Kujundžić…
Psihijatar i bolesni narod
Neki od njih, kao, primjerice, Petrov, ponaša se tako da se stječe utisak, kako se on umislio da su svi Hrvati njegovi pacijenti, da su razni ovisnici koje od treba izliječiti, (Medice, cura te ipsum – Liječniče, izliječi sam sebe), pa stalno trubi o nekakvim reformama i, kažem i ne lažem, tom političkom čudaku i vlastohlepnom bolesniku je stalo samo do vlasti i ništa više. Za njega i njemu slične važi ona Barišina, koja kaže: “od kad sam sebe uhvatio u laži nikome živu ne virujem.” Takva vresta političara zaboravlja onu narodnu, da su u laži kratke noge i da se nitko nije udavio od laži. On i njemu slični, politički diletanti obmanama vični, stalno trube o nekim reformama i nekoj suludoj ideji, da oni moraju sve promijeniti; baš sve i svakoga, samo ne sebe same. Osim njih. Svi su grešni.
Nepravedni izborni zakon
Sve je to posljedica lošeg i nepravednog izbornog zakona. Da nema koalicija prije izbora, stvar bi bila posve druga. Nebi mogli mediokriteti doći na vlast. Koalcija poslije izbora: DA, prije izbora: NE!
Da je takav zakon donešen nikad Pusićka nebi bila ministrica i još neki, neuspjeli primjerci ljudske i političke vrste. Ako se ikada donese takav zakon, hrvatski političari bit će ozbiljniji i odgovorniji i sposobniji ljudi. Dok se god ne promjeni ovaj izborni zakon dolazit će na vlast liječnici i njihovi pacijenti, razne vrste bolesnika i ovisnika.
Umjesto da liječe ljude zašto su i učili i što im je životni poziv i posao, oni navalili u politiku i na vlast. Još ću jednom ponoviti, da se zna i da se ne zabortavi, da je pokojni Marijan Mlinarić, liječnik, bio ministar MUP-a. Čovjek zamjenio kirurški nožić za pendrek. Bilo je buno tih zamjena i pretvorba. Kad sam već kod pendreka, pa sadašnji šef policije svojedobno je bio dogurao do zastavnika u JNA, a da je ostala Juga, drug zastavnik Orepić bi ostao drug zastavnik do penzije. Neki podoficiri vodnici i zastavnici JNA, postadoše hrvatski časnici, pukovnici, brigadiri, generali, a bogme i neki naši legionari postadoše hrvatski junaci u hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, kojeg su službeno neki mudrijaši nazvali – Domovinski rat. Kad se na engleski prevede Domovinski rat, ispadne nešto posve drugo (građanski rat) od obrambenoga i opće narodnoga oslobodilčkoga rata jednog naroda.
To je ta hrvatska pomirba i pretvorba. U vrijeme Titove „dikature proleterijata“, bila je deviza; snađi se druže, a sada je prilagodi se i pretvori u gospona!
Ušto? U veliko, bezglavo – ništa! T
