GLAVNE TEME

BILIĆ JOŠ NIJE OTIŠAO A NE ZNA SE KAD ĆE

16. kolovoza, 2011.

U igri Vatrenih postoje žice koje izbornik ne zna spojiti

Piše: Zoran Milanović

Čini mi se da je Slaven Bilić  na stadionu  Ernst Happel u Beču 20. lipnja 2008. godine prokockao priliku da s mjesta trenera kockastih ode kao legenda. Ili, da se malo našalim, bar kao prvi do legende, jer mjesto istinske legende rezervirano je za nenadmašnog trenera svih trenera Miroslava Ćiru Blaževića. Da podsjetim, toga je dana, odnosno noći, trener naše nogometne repezentacije Slaven Bilić, već jednom nogom zakoračio u predvorje nogometnog raja, nakon što je Klasnić  u 120-toj minuti drugog produžetka Turskoj kod rezultata 0:0 zabio f enomenalan gol  i širom nam otvori  vrata  za plasman u polufinale Eura 2008. godine. Svi su, pa vjerojatno  i Turci,  u tom trenutku vjerovali da Hrvatska ide dalje, da se treneru Biliću otvaraju vrata zvjezdanih nogometnih prilika i mogućnosti a da naši Vatreni jurišaju sustići Ćirinu zlatnu broncu iz Francuske. No, samo zahvaljujući Bilićevu neiskustvu, koji je neodgovorno  započeo pobjedničko slavlje prije  nego  li su odigrane i posljednje  sekunde te, nesumnjivo infarktne utakmice, dogodio se takav obrat od kojeg se naš nogometni trener sve do danas nije oporavio. Naime, dok je Bilić s igračima bio u pobjedničkom transu, Turci su  na nevjerojatan način izjednačili preko Semiha  u 122. minuti, tri sekunde nakon isteka dodatnog vremena drugog produžetka.  Bilićev očaj je  u tom  trenutku slomio sve naše nade da bi u izvođenju  kaznenih udaraca mogli ipak izboriti polufinale. I dok su naši očajavali, Turci su na  krilima izjednačujućeg pogotka iz sebe emanirali takav pobjednčki naboj koji je gotovo odsjekao noge Bilićevim, do toga trenutka, neustrašivima dečkima. Ostalo je sve poznato. Modrić, Rakitić i Petrić su promašili udarce s jedanaest metara a Turci su sve zabijali.

NOGOMETNI OČAJ

Dakle, te večeri dvije kardinalne pogreške našeg su Slavena Bilića bacile u predvorje nogometnog očaja. Prva je, što je nakon Klasnićevog gola dozvolio  prekomjerno  opuštanje igrača, umjesto da i svojim tijelom ako treba, zaustavi  nadiranje grogiranih turskih nogometaša na našu polovicu igrališta. Kada to već nije učinio, onda je morao, pa valjda je nešto naučio i od svog nenadmašnog šefa Ćire Blaževića, nakon njihovog izjednačujućeg gola, motivirati igrače do te mjere da s 11 metara naprosto izbuše turski gol. Naravno, ništa od toga se nije dogodilo pa je Bilić, umjesto da te večeri, prije nešto više od tri godine, sa stadiona u Beču zakorači u predvorje nogometnog raja, golom Semiha, kao čeličnim refleksom izbačen došao do samog predvorja nogmetnog pakla. Jer gotovo sve što se od tada događalo, a pogotovo u posljednje dvije godine, kao i nedavni sukob s Danijelom Pranjićem, ne nagoviještava nimalo sretan završetak nogometnog braka između izbornika Bilića i hrvatske reprezentacije. Slikovitije rečeno, od tada, Bilićevo opstajanje u reprezentaciji sve više podsjeća na zbivanja u nekada popularnoj humorističnoj seriji bivše države egzotičnog naziva ‘Džekna još nije otišla  a ne zna se ni kad će’, samo što bi  u Bilićevu slučaju naziv mogao biti sljedeći: ‘Bilić još nije otišao iz  reprezentacije a ne zna se ni kad će’! Jer iz sadašnje perspektive se čini da je njegov  boravak na čelu reprezentacije, od te kobne noći u Beču 2008.,  pogotovu u zadnje dvije godine  čisti gubitak vremena  I nogometnom laiku, kao što sam i sam, je već sasvim jasno da već dugo nešto ne štima u kockastoj svlačionici, da je odavno nestalo onoga vatrenog sjaja, a da  Bilićeva karizma, svakom novom, sve blijeđom i blijeđom utakmicom naše reprezentacije, nestaje  kao snijeg zaostao u nekoj  grabi u proljeće. Zahvaljujući ponajviše tome danas se u nogometnom smislu bojimo i Izraela  i Letonije, Grčku da i ne spominjem, a pokatkad se doima da se plašimo čak i vlastite sjene, jer odavno je iščezao onaj pobjednički duh koji je krasio naše Vatrene još od Ćirina zlatnog doba.A kada je sve štimalo s Bilićem i njegovim igračima  nismo se bojali ni moćnih Engleza, Nijemce smo upravo te 2008. na Euru  u Beču bacilli na koljena, i već tada su neki prognozirali da će učenik Bilić uskoro nadmašiti učitelja Ćiru.  A onda se  sve stubokom promijenilo

REDAJU SE  BLIJEDA IZDANJA

Zadnje blijedo izdanje naše nogometne vrste u prijateljskom srazu sa simpatičnim Ircima, i nemila događanja u svlačionici s Danijelom Pranjćen ne bi bila toliko alarmantna da se tu ne radi o negativnom nizu kojem se ne nazire kraj, ukoliko se, naravno, u skorom međuvremenu nešto  drastično ne promijeni. Opet ću se pozvati na Ćiru i na njegov, rekao bih ‘kult ličnosti’ koji je na čudesan frendovski način  izgradio  u reprezentaciji Vatrenih. Danas, Slaven Bilić nekadašnji Ćirin učenik, ne pokušava izgraditi čak ni ‘kulut sličnosti’ sa svojim bivšim šefom. Kao da je naprasno zaboravio kako je to Ćiro radio. Naprimjer, kod Ćire se   znalo  da kada se trenira – trenira, kada se ruča nitko ne smije početi jesti prije nego li šef dođe, a kada se šef pojavi u restoranu svi ustaju na noge i čekaju da im Ćiro kaže da sjednu i počnu jesti. A ako bi netko pokušao i započeti neku šalu na Ćirin račun, kao što je to svojedobno pokušao tadašnji zlatni lakat Vatrenih  Aljoša Asanović, Čiro bi i njemu i ostalima odlučno dao do znanja, da im je ‘uzaludan trud svirači’. Po noći je znao upadati u hotelske sobe i provjravati je li njegovi igrači spavaju, je li netko otišao djevojci, ili na narodnjake , no, taj film se u to doba nije mogao gledati.  A kada je na pripremama nogometne reprezentacije u Poreču pred odlazak na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. Ćiro nakon jednog treninga bio nezadovoljan Cvitanovićevim učinkom ali i njegovim ponašanjem jer  je odbio optrčati još dva  kruga oko stadiona, Tuđmanov ljubimac odmah je morao  spakirati kofere i napustiti pripreme. I tako je umjesto dva Ćirina kaznena  kruga  Cvitanović  opotrčao ‘samo  počasni  krug’ i Francuskoj rekao  ‘zbogom’. Nisu pomogla ni uvjeravanja Cvitinih suigrača, ni suze kapetana Bobana, a ni poglavarovi telefonski pozivi s Pantovčaka Ćiri Blaževiću. Ćiro je bio neprikosnoveni autoritet, to su dobro znali svi igrači, pa i nesretni Cvita, koji je ipak, do zadnjeg  vjerovao, da samo Tuđmanov autoritet na koncu može slomiti Ćirin ‘kult ličnosti’. Zbog toga Cvitinog  uvjerenja  na  njemu su se slomila kola. Ćiro je na takav način  vodio svoje Vatrene u Francuskoj do brončanog zlata, jer su svi igrači disali samo jednim pobjedničkim plućima. Prisjetili se kad Slaven Bilić toga doba i svojih fenomenalnih igara, praktički bez jednog kuka.  Sjeća li se da  je pred svaku novu utakmicu,  gotovo slomljenog kuka, molio  šefa Ćiru da ga ne izostavi iz reprezentacije. I Ćiro je uvijek, unatoč liječničkim dramatičnim upozorenjima, uslišavao Bilićeve želje, jer je, kako je tada otprilike govorio, znao da mu na terenu može stradati kuk, ali da bi mu izvan terena srce prepuklo od tuge, zbog neigranja. Možda bi danas, nakon svega, Bilić trebao uslišti želje mnogih zaljubljenika nogometa pa bar za novi kvalifikacijski ciklus za SP u Brazilu, za godinu dana, gdje se Hrvatska nalazi u najtežoj skupini do sada u kojoj je, za nas, uvijek neugodna Srbija, napusti reprezentativno kormilo. Jer samo novi jaki izbornik može srediti nemirnu kockastu svlačionicu te kročiti novim nogometnim uspjesima, kakvim smo nekada bili svjedoci u zlatno doba Vatrenih. Takav rasplet zasigurno negdje u dubini svoje duše priželjkuje i sam Bilić, jer bi u nekoj novoj sredini i bez ogromnog tereta na leđima koji ga pritišće sve ove godine mogao pokazati svoj veliki nogometni talenat i zauvijek  ući u krug onih europskih trenera na koje oko bacaju svi veliki klubovi današnjice.