GLAVNE TEME PRIČA

BIJELI KRIŽ ISTINE U CEROVLJANIMA

13. studenoga, 2018.

Pounjsko naselje Baćin, poznato u suvremenoj svjetskoj javnosti po drugoj po veličini masovnoj grobnici iz 1991. počinitelja srpskih zločinaca s 56 umorenih civila tijekom okupacije Banovine i Pounja na Skelištu lijeve obale Une. Za druge 83 žrtve stradalnička se sudbina do danas ne zna. U razdoblju uspostave zločinačkoga komunističkoga režima i diktatora JBT-a prije 73 godine Baćin je imao 108 hrvatskih žrtava, teško je u oba rata platio partizansku osvetu – bila ona četnička i velikosrpska ili pak partizanska komunistička. Već na prvoj (196.) stranici „Žrtvoslova kostajničkog i dubičkoga kraja“, zabilježeno je stradavanje Leskovaca, zvao se Antun (1907.). Slijede potom Leskovci, Ivan (1911.), Petar (1907.), Ivan (1913.) i Ilija (1904.). Svi su bili hrvatski vojnici, branitelji NDH, a nestali su u najvećem hrvatskom groblju, Sloveniji. I Baćinjani prezimena Ordanić, rođeni od 1906.do 1923. pogibali su na ratištima Bihaća ili na križnim putovima, a slična je i nesretna sudbina pratila Taukovićeve

Napisao: Josip Frković, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnoga društva

Pod jugokomunističkom, zločinačkom vlašću do 1951., katolički je puk Hrvatske Dubice i okolnih pounjsko-banovinskih naselja pretrpio velika ljudska i materijalna stradanja. Na užasavajućim križnim putovima od Bleiburga i Slovenije do juga Makedonije, te na ratištima diljem BiH, razasute su kosti 398 pripadnika hrvatskoga domobranstva i njemačkih legionarskih postrojbi. Stotine civilnih domoljuba ubijene su u likvidacijama agenata Ozne/Udbe. Najviše je poginulih i nestalih bilo na području mjesta Hrvatske Dubice, 227, Baćina 108, Slabinje 10 i Bosanske Dubice 7. Od 46 žrtava sela Cerovljana, prezimena poginulih i nestalih su Blažević, Filipović, Kramarić, Likić, Dragočajac, Blinja, Barišić, Nauković, Jandrić, Krznar, Zaočević, Petrović, Ciprić, Lucić, Kolić, Gavran i Cvitković. Najstariji civili ubijeni u Sisku i Cerovljanima, bili su bračni par Nikola (1893.) i Veronika Blažević (1895.), Ignjat Blinja (1889.) i Blaž Barišić (1897.). U spomen žrtvama dubičkoga kraja i Cerovljana, bijeli „Križ istine“ blagoslovit će koncem studenoga i misom zadušnicom u obnovljenoj kapeli sv. Petra i Pavla predslaviti mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački. Dodajmo ovom, kako je zabilježila komisija autora „Žrtvoslova kostajničkoga i dubičkoga kraja“ pok. Stipe Radića, 17 je vojnika NDH i civila iz Cerovljana bilo mlađe životne dobi. Godine 1920. bio je rođen Mijo Blažević, Jakob Kramarić (1921.), Josip Barišić (1922.), Ivan Neuković, Ilija Zaočević, Ivan Petrović i Stjepan Lucić (1923.), Juraj Blažević (1924.), a Milan Dragočajac, Mijo Dragočajac, Stjepan Neuković, Ivan Krznar, Antun Jandrić i Matija Petrović bili su 1925. godište.

U dva rata teško stradali Baćin

Pounjsko naselje Baćin, poznato u suvremenoj svjetskoj javnosti po drugoj po veličini masovnoj grobnici iz 1991. počinitelja srpskih zločinaca s 56 umorenih civila tijekom okupacije Banovine i Pounja na Skelištu lijeve obale Une. Za druge 83 žrtve stradalnička se sudbina do danas ne zna. U razdoblju uspostave zločinačkoga komunističkoga režima i diktatora JBT-a prije 73 godine Baćin je imao 108 hrvatskih žrtava, teško je u oba rata platio partizansku osvetu – bila ona četnička i velikosrpska ili pak partizanska komunistička. Već na prvoj (196.) stranici „Žrtvoslova kostajničkog i dubičkoga kraja“, zabilježeno je stradavanje Leskovaca, zvao se Antun (1907.). Slijede potom Leskovci, Ivan (1911.), Petar (1907.), Ivan (1913.) i Ilija (1904.). Svi su bili hrvatski vojnici, branitelji NDH, a nestali su u najvećem hrvatskom groblju, Sloveniji. I Baćinjani prezimena Ordanić, rođeni od 1906.do 1923. pogibali su na ratištima Bihaća ili na križnim putovima, a slična je i nesretna sudbina pratila Taukovićeve. Martin (1922.) je u odori njemačkoga legionara nestao na križnom putu, kao i Ignacije (1910.). Od sedmoro Barunovića, Mijo (1915.) bio je hrvatski vojnik, a Matija (1920.), kao i Nikola istoga godišta njemački legionar stradao 1945. u Sloveniji. Hrvatskoga vojnika Iliju Vrpoljca (1905.), oca petoro djece, ubili su četnici susjedne Živaje, a civila Tomu 1946. partizanski udbaši. Juraj Josipović (1911.) nestao je u Sloveniji, dok je Matija (1905.) u hrvatskoj odori ubijen u Bajića jamama kod Hrvatske Kostajnice. Jedanaest je Baćinjana prezimena Karagić na popisu predsjednika komisije Stipe Radića autora „Žrtvoslova kostajničkoga i dubičkoga kraja“. Najstariji, Petar zvani Akalo (1894.), otac četvero djece, uhićen je od Udbe u odori hrvatskoga vojnika i strijeljan 3. kolovoza 1945.

Smrt Drage Karagića na baćinskom Skelišću

Nikola Karagić (1927.) kao hrvatski vojnik poginuo je u borbama za Kupres 14. kolovoza 1942., a brat mu njemački legionar Antun (1927.) nestao je kod Varaždina 1945. (Dravska šuma?). Dragutin Karagić (1906.), otac sedmoro potomaka i suprug Marike Kulišić iz Velešnje ubijen je na baćinskom Skelišću kao pripadnik seoske straže 1941. I Ivan (1919.) istoga prezimena smrtno je stradao 3. listopada 1946. U Baćinu. Matija Karagić (1920.) je kao hrvatski oružnik nestao 1943. Godine. Juraj (1899.) imao je šestoro djece, a poginuo je kao seoski stražar 17. kolovoza 1944. Ilija Ćorić ( 1898.) prvi je na popisu baćinskih stradalnika od četničko-partizanske zločinačke ruke, imao je sedmoro potomaka, a gine kod Petrinje 1945., Luka (1919.) smrtno je stradao kod Karlovca, a Matija (1919.) kao vojnik NDH u šumi Volarski Ivik od udbaša 1946., kao i Juraj Ćorić (1929.). Njemački legionar Nikola nestao je u Sloveniji, a tako i Petar (1909.), dok je hrvatskoga vojnika Matiju (1919.) i Jurja (1929.) ubila tajna komunistička policija Udba 1946. Njemački vojnik Ilija (1922.) i vršnjak mu Roko (1922.) poginuli su 25. lipnja 1943. u Zenici, Josip Ćorić (1898.) u Bajića jamama kod Hrvatske Kostajnice 1945. Sestre Jela (1908.) i Manda Ćorić (1923.) smrtno su stradale kod Bosanske Dubice. Njemački legionari Ilija (1921.) i Matija ( 1913.) poginuli su 25. lipnja 1943., odnosno pri povlačenju gubitničkih ratnih formacija u Sloveniji. Od četvorice Bunjevaca, hrvatski vojnik Stjepan (1909.) poginuo je 1944. u Sloveniji, drugi vojnik NDH Stjepan (1909.) godinu dana kasnije također u Sloveniji. Petar Ćorić (1918.) poginuo je kod Bleiburga, prilikom izdaje vjerolomnih Britanaca 1945.i predaje domoviski branitelja krvožednim partizanima velikosrbima. Mladi hrvatski domobran Stjepan Ciprić (1926.) poginuo je u Sloveniji, a Katica (1929.) kod Bosanske Dubice 1943. Od petoro Baćinjana prezimena Abaza Mato (1908.) i Matija u odori NDH poginuli su u Bleiburgu i Sloveniji. Dvojica Ivana, rođenih 1924. i 1927., vojnik i civil ubijeni su u Krečanama kod Baćina, a Nikola (123.) kod Bosanske Krupe. Od stradalih Bašića, braća Petar (1913.) i Ilija (1921.) poginuli su kao vojnici NDH na Kozari 1943., odnosno u Slovenji 1945. Od osmero Felbabićevih, njemački legionar Ivan (1924.) podinuo je u Ogulinu 1945. Julijana Felbabić (1897.), rođena u Donjoj Velešnji, majka troje djece, usmrćena je 1946. u Bajića jamama, a Juraj, Ilija, Tomo i Antun nestali su u ratnom vihoru

Slabinja i Bosanska Kostajnica bez Hrvata

Do partizanima „osloboditeljske“, a Hrvatima tragične 1945., Hrvata katolika bilo je i na desnoj obali Une, u Bosanskoj Kostajnici. Ilija Štefanac (1911.) i Antun Luketić (1914.) i Josip Štefanec (1928.) zadnji su puta viđeni u Sunji prilikom zbjega vojske i naroda pred komunističkim ubojicama pod petokrakama. Hrvatski vojnik Antun Dunđer (1916.) i brat mu Matija (1911.) iz bosanskodubičkoga Jošika nestali su na križnom putu kroz Sloveniju, a Milan Zafran (1913.), otac šestoro djece, nestao je na nekom od brojnih ratišta. Ivan Hodak (1917,), svakako ličkoga podrijetla, službovao je kao domobranski poručnik u Sunji, bio je otac četvero djece, ali mu se ne zna za grob. U osvetničkom pohodu naspram Hrvata katolika srpski četnici i partizani potpuno su prorijedili hrvatske obitelji banovinske Slabinje, na lijevoj obali Une. Kao jako četničko uporište, Slabinja je bila i pola stoljeća kasnije, za velikosrpske pobune i agresije na neovisnu Republiku Hrvatsku. Za Drugoga svjetskog rata i u poraću, bivši pripadnici domovinske vojske bili su na meti četnika beogradskoga dvora Karađorđevića. Mijo Antolović (1893.), suprug Ane Blažević i otac Mije i Ane, kao civil nestao je na križnom putu. Hrvatskoga vojnika Andriju Antolovića ( 1914.) i braću mu Antuna (1921.), njemačkoga legionara, i Josipa, hrvatskoga vojnika, ubili su srpski suseljani u Slabinji. I Matu Jukića i Miju Jukića , ubili su susjedi, srpski partizani. Za okolnosti nestanka, pogibije i grob Petra Jukića (1919.) i Miju Jukića (1924.), te Agatu Jukić ne znaju se pojedinosti. Slično je život završio i Petar Karagić (1914.).

Glavinići, Pavići, Perkovići, Švrake, Zlogleđe…

Među 18 žrtava jugokomunizma i JBT-a iz Baćina, na križnim putovima i pojedinačnim zločinačkim egzekucijama, ubijeno je troje Glavinića, od kojih mladi Nikola (1926.) kao pripadnik njemačkoga Wehrmachta život izgubio u Sloveniji. Petoro smrtno stradalih Pavića, ginulo je u odori NDH kao Matija (1919.) kod Bleiburga, Ivan (1925,) 13. studenoga pogina kod Gospića, dok je Mijo (1923.) nakon ranjavanja i pokopan u Lici. Petar Peak (1899.) poginuo je 14. listopada 1944. Antun Perković (1921.) stradava u Sloveniji 1945., a Nikola (1925.) 10. veljače godinu dana ranije. Hrvatski vojnik Ivan Herceg (1919.) ubijen je u Baćinu na Uni, jedan od četvero Švraka, oružnik Stjepan (1918.) gine 1943. kod Gline, a civilna osoba Ana Švraka rođ Ordanić (1898.) i Ana (1897.), ubijene su u Utolici, odnosno u Baćinu 15. kolovoza za partizanskoga napada i paljevine sela. I Antun Švraka (1898.) smaknut je u Utolici. Na kraju crnoga baćinskoga popisa, Karlo (1914.) i Nikola Zlogleđa (1923.) nestali su u Drugom svjetskom ratu, pa im se ne zna mjesto smrti i groba. T