GLAVNE TEME

BH MIROVNJACI NISU IMALI NI JEDNAKE UNOFORME

19. siječnja, 2014.

Opremu za misiju u Južnom Sudanu policajci sami nabavljali

Napisao: Bakhtyar Aljaf, direktor IFIMES-a iz Ljubljane

(siječansko izvješće o sigurnosnoj situaciji u BiH donosimo u nešto skraćenom izdanju)

Krajem prošle godine medijski prostor u Bosni i Hercegovini bio je okupiran

informacijama o „bijegu“ i „dezerterstvu“ policajca Edvina Kutlovca iz UN misije iz

Južnog Sudana. Sve ukazuje da je ovaj događaj dočekan apsolutno nespremno, pa je

trebalo učiniti nešto kako bi se sakrila nesposobnost Ministarstva sigurnosti BiH i

osobe na njegovom čelu, kojoj bi negativan imidž mogao naštetiti pred predstojeće

opće izbore. Medijski napad na glavnog aktera događaja bio je idealan način za to.

Nosiocima medijskog linča se „posrećilo“ jer se u sve uključio i Enes Gačanin,

zamjenik direktora Granične policije (GP), agencije u kojoj je Kutlovac bio zaposlen.

Prema saznanjima, Gačanin je pokušao da situaciju sagleda sa ljudskog i

profesionalnog aspekta, ali je i sam očigledno upao u davno pripremljenu zamku koja

bi ga trebala onemogućiti da u aktualnom procesu (re)izbora za rukovodioca neke od

policijskih agencija na nivou Bosne i Hercegovine ne bude izabran. Zašto? Sigurnosni

eksperti smatraju, da Gačanin spada u danas rijetku kategoriju policijskih

rukovodilaca u BiH, koji „ne zavijaju sa vukovima“, te je i ranije u više navrata

upozoravao ministra Radončića o ozbiljnim nezakonitostima u radu rukovodstava

policijskih agencija. Očito je, da se ministar Radončić nije želio ili se nije znao boriti s

tim, a Gačanin se usudio da mu poremeti idiličnu sliku o stanju u sigurnosnom

sektoru, plasiranu od saradnika među kojima ima i onih koji se terete za

krijumčarenje oružja, uzimanje mita pri zapošljavanju i dr. Nastala je idealna

situacija (kombinacija) za eliminaciju Gačanina, jer je Kutlovac „dezertirao“, a

Gačanin ga pokušao „zaštititi“ i „prikriti“ taj čin, pa je u interpretaciji Ministarstva

sigurnosti BiH prepoznata „organizirana kriminalna grupa“ sa kojom se Radončić,

kao „dokazani“ borac protiv korupcije i organiziranog kriminala, u zanosu

najavljenog „antikorupcijskog cunamija“, trebao obračunati. Prema saznanjima,

Radončić je od Vinka Dumančića, aktualnog direktora Granične policije,

zahtijevao da odmah suspendira Kutlovca i Gačanina, pri čemu je zaboravio da nije

na čelu svoje nekadašnje novine „Dnevnog avaza“, već Ministarstva sigurnosti BiH

gdje vrijede neka druga pravila, posebno kada je Gačanin u pitanju, kao imenovana

osoba. Ono što je Radončić pri tome previdio jeste činjenica, da se stavovi

Ministarstva sigurnosti BiH moraju zasnivati na istini, a ne na konstrukciji i zamjeni

teza. Primjetno je, da je Radončić zaslijepljen i opsjednut popularnošću prvog

potpredsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića, pri čemu se pokušava sa njim

identificirati i imitirati ga, a da pri tome zanemaruje, pored ostalog, više nego

očiglednu razliku u njihovom imovinskom stanju. Uz to zaboravlja, da javnosti u

Srbiji nikada nije prezentirana Vučićeva slika ili kontakt sa Darkom Šarićem ili sa

nekim njemu sličnim, dok mnogi posjeduju slike i druge dokumente o druženju

Radončića sa Naserom Kelmendijem i biznismenima sličnog profila.

Interesantno je, da su se mediji, zahvaljujući „ugledu“ generatora takvih informacija

(Ministarstva sigurnosti BiH na čelu sa Fahrudinom Radončićem) utrkivali da

prenesu vijesti o događaju, a da se malo koji od njih, čast izuzecima (portal

www.tacno.net, nešto kasnije „Oslobođenje“ i neki drugi) zainteresirao da dođe do

podataka o tome šta se stvarno dogodilo. Zato se u sjenci našlo obilje drugih,

neusporedivo značajnijih informacija o pitanjima od značaja za budućnost i razvoj

Bosne i Hercegovine. Neki mediji su se utrkivali da prenesu saopštenja Ministarstva

sigurnosti BiH, te da ih „obogate“ sočnim detaljima.

MINISTAR RADONČIĆ ŽELJAN SLAVE

Radončića može se nedvojbeno zaključiti da je u ovom slučaju politika objektivnog

informiranja javnosti zamijenjena politikom spektakla i senzacije usmjerene na

samopromociju. Pri tome je Fahrudin Radončić u zanosu ponovno napravio grubu

grešku, slučajno ili namjerno, i zaboravio da se ne nalazi na čelu „Dnevnog avaza“,

već na čelu Ministarstva sigurnosti BiH pod čijim okriljem se pripadnici bh.

policijskih snaga upućuju u mirovne misije i koji je odgovoran za uspjeh te misije.

Tako je filozofija žute štampe, svojstvena ministru Radončiću, ugrađena u sigurnosni

sektor čime su informacije upitnog kvaliteta „oprane“ i postale su nešto čemu se

vjeruje, jer iza njih stoji Ministarstvo sigurnosti BiH kao institucija. Ovaj proces bi se

mogao nazvati „institucionalizacija insinuacija“.

Postupak Edvina Kutlovca nije ništa neuobičajeno u kriznim situacijama, ali je

neobičan način na koji se pristupilo njegovom stavljanju pod kontrolu. Oštrina i

agresivnost reakcije Ministarstva sigurnosti BiH, „okupacija“ medijskog prostora,

nepodijeljena osuda tog „kukavičkog čina“, a posebno zabrana izlaska u javnost

Edvinu Kutlovcu, glavnom akteru događaja, bez dileme ukazuje na to da Ministarstvo

sigurnosti BiH monopolom na informacije koje se plasiraju u javnost, u cijeloj stvari

nešto krije. Šta? To će biti mnogo jasnije onda kada se Kutlovcu bude dozvolilo da se

obrati javnosti i objasni šta ga je natjeralo na potez koji je učinio. Do tada, na

površinu lagano isplivavaju nesporne činjenice koje bi mogle poslužiti za objektivno

sagledavanje situacije i valoriziranje uloge svih uključenih u ovaj događaj:

Ujedinjenih naroda, Ministarstva sigurnosti BiH, ministra Fahrudina Radončića,

Vinka Dumančića, Enesa Gačanina, Edvina Kutlovca i drugih. Već površna analiza

cijele situacije nedvojbeno ukazuje da je u Ministarstvu sigurnosti BiH, na čelu sa

ministrom Radončićem, umjesto profesionalizma na cijeni amaterizam koji je

ponekad na ivici političkog i sigurnosnog diletantizma, što će biti argumentirano u

nastavku istraživanja.

ZAKAZALO MINISTARSTVO SIGURNOSTI BiH

U saopštenju za javnost Ministarstva sigurnosti BiH od 30.12.2013. godine, pod

naslovom: „Radončić dogovorio eventualnu pomoć Turske i podršku bh. kontingentu

navodi se, da je Vlada Republike Turske prihvatila molbu ministra sigurnosti

Fahrudina Radončića za pružanje eventualno potrebne podrške bh. kontingentu u

Mirovnoj misiji UN u Južnom Sudanu, što podrazumijeva stavljanje na raspolaganje

aviona, te drugu logističku podršku u slučaju pogoršanja sigurnosti i eventualnog

donošenja odluke UN o evakuaciji osoblja. Ovaj gest je nesumnjivo značajan za

pripadnike bh. kontingenta koji se nalaze u Južnom Sudanu i bio bi vrijedan pažnje

da nije doslovno iznuđen krizom koja se događala deset dana ranije. Ovim aktom

ministar Radončić faktički priznaje da Ministarstvo sigurnosti BiH nije imalo rješenje

za evakuaciju bh. policajaca u vrijeme kada se Kutlovac odlučio da napusti Misiju.

Rješenje nije imao ni UN, jer u protivnom pomoć Republike Turske ne bi bila

potrebna. Da je evakuaciju trebalo izvršiti 21. ili 22.12.2013. godine bh. policajci bi

doslovno bili ostavljeni na cjedilu, prepušteni na milost sukobljenim plemenima koja

krivca za situaciju vjerojatno vide i u pripadnicima UN. Šta bi se sa njima tada

dogodilo teško je predvidjeti, ali poznavaoci prilika kojima je poznata brutalnost

nekih od sukobljenih plemena nisu optimistični, da bi se drama završila bez tragičnih

posljedica. Ovako je samo zahvaljujući spletu sretnih okolnosti izbjegnuta tragedija u

kojoj su žrtve mogli biti nenaoružani UN mirovnjaci zaduženi za obuku lokalnih

policijskih snaga, koji su se nalazili u ugroženim zonama.

U modernim sigurnosnim sistemima praksa je, da se procjena opasnosti vrši prije

upućivanja u Misiju, te da se nakon stvaranja svih sigurnosnih pretpostavki

sudjelovanje u misiji prihvata i pristupa se slanju ljudstva. Misija u Južnom Sudanu u

kojoj sudjeluju bh. policajci traje već godinama i tek nakon „dezertiranja“ jednog

mirovnjaka, Ministarstvo sigurnosti BiH je pronašlo rješenje za evakuaciju koje je

moralo imati prije nego što je ijedan policajac iz BiH upućen u Južni Sudan.

Nevjerojatno je i nedopustivo, da je Ministarstvo sigurnosti BiH, umjesto

blagovremenog preduzimanja preventivnih sigurnosnih mjera, dozvolilo da sigurnost

pripadnika bh. kontingenta bude prepuštena spletu sretnih okolnosti. Da je dogovor

sa Vladom Republike Turske postignut prije nekoliko godina, to bi bilo hvale

vrijedno. Ovako, to je još jedan propagandni trik kojim aktualni ministar sigurnosti

BiH želi podići sebi cijenu u očima bh. javnosti i međunarodne zajednice, te pokušava

upisati pozitivan poen na početku predizborne trke koja je očigledno već počela, u

kojoj on ima velike ambicije ali i poteškoće.

Kao ilustracija odnosa Ministarstva sigurnosti BiH prema mirovnim misijama može

poslužiti i činjenica da pripadnici bh. policijskog kontingenta u misije odlaze u

uniformama koje nisu jedinstvene, iako je njihovo uniformiranje obaveza

Ministarstva. Pri tome, uz estetski, postoji i funkcionalni problem jer su uniforme

koje se koriste u BiH gotovo neupotrebljive u zonama misija, pa su, prema tvrdnjama

učesnika u misijama, oni bili prinuđeni da samoinicijativno u slobodnoj prodaji

(Army shop) kupuju uniforme i obuću za određeno podneblje. Tako je iluzorno

govoriti o uniformnosti u odijevanju BH policijskog kontingenta, i prepoznatljivom

vizualnom i estetskom imidžu policajaca iz Bosne i Hercegovine.

Jedina pozitivna strana događaja vezanog za policajca Edvina Kutlovca je možda u

tome što bi trebao skrenuti pažnju na pitanja koja su nadležni u Ministarstvu

sigurnosti BiH već odavno trebali riješiti. Dokaz za to je i odnos prema Edvinu

Kutlovcu nakon samovoljnog napuštanja UN misije. Postupak prema njemu kao

čovjeku i policajcu, u stvari, simbolizira i odnos prema svim ostalim pripadnicima bh.

policijskih kontingenata bez obzira gdje se oni nalazili.

BH. DRŽAVLJANI – BOJOVNICI AL-QAEDA-e U SIRIJI

Prije nekoliko godina u medijima su se povremeno, gotovo stidljivo, pojavljivale

informacije o odlasku poneke osobe iz Bosne i Hercegovine na ratišta u Afganistan,

prikaspijske zemlje i na još neka krizna žarišta. Djelovale su gotovo nevjerojatno, uz

redovno pitanje: „Pa kojoj budali je potreban odlazak u rat, zar nije bilo dosta

ratovanja u ne tako davnoj prošlosti?“ Naivni građani takve informacije su

doživljavali čak i kao pokušaj podmetanja stranih tajnih službi Bosni i Hercegovini

kako bi je diskreditirali na njenom putu ka EU. Takve informacije su praćene kroz

institucije sigurnosnog sistema, ali se nije stjecao dojam pretjerane zabrinutosti.

Pojavile su se i informacije o prvim žrtvama na stranim ratištima, a u vremeplovu ka

vremenu sadašnjem odlazak i stradanje građana BiH na stranim ratištima bio je sve

češći, da bi u posljednjih par mjeseci informacije o tome postale gotovo svakodnevne.

Sigurnosni sektor, na čelu sa Ministarstvom sigurnosti BiH, sudeći prema reakcijama

na ovu pojavu ponovo je bio zatečen i nespreman. Od nastanka pojave do danas

proteklo je mnogo vremena i propuštene su mnoge prilike a da nisu preduzete mjere

koje bi dovele, ako ne do njenog potpunog prekidanja, onda bar do suzbijanja. Dok je

sigurnosni sektor bio zabavljen vlastitim problemima i u ovoj oblasti imao skromnu

učinkovitost – ONI (svi koji vrbuju bh. građane za odlazak na ratišta) su radili,

nažalost – vrlo uspješno.

Sa suzbijanjem ove pojave se veoma zakasnilo, međutim iluzija je da će je bilo ko

drugi, osim nadležnih institucija Bosne i Hercegovine, moći riješiti te je bitno shvatiti

sigurnosno okruženje u kojem se ona odvija i hitno ali smisleno djelovati.

Tema terorizma i njegovih generatora u Bosni i Hercegovini je prisutna u

sigurnosnom sektoru, poduzimaju se određene aktivnosti, ali se objektivan promatrač

ne može oteti utisku da u toj oblasti bh. institucijama, a posebno Ministarstvu

sigurnosti BiH, nedostaje znanja, ideja i inventivnosti na rješavanju tog pitanja, pa

samim tim izostaju i rezultati. Prateći djelovanje subjekata sigurnosnog sistema može

se zaključiti da je način rada, bez obzira na primjenu najmodernije tehnike, u

konceptualnom smislu staromodan i neprilagođen izazovu kojem se suprotstavlja.

Potvrda tome nalazi se u činjenici da teroristička prijetnja ne samo da nije otklonjena

već se rapidno uvećava kroz učestale odlaske i stradanja državljana BiH na kriznim

područjima, u konkretnom slučaju u Siriji.

Djelovanje sigurnosnog sistema se dominantno bazira na primjeni represivnih

policijskih metoda, aktivnostima sudova i tužilaštava, te obavještajnog rada. Takve

metode upornom i dosljednom primjenom mogu dati rezultat u borbi protiv

organiziranog kriminala ali mogu postići samo djelomičan uspjeh u borbi protiv

terorizma. Ovdje greška u pristupu postaje očigledna. Naime, u proteklih par mjeseci

Ministarstvo sigurnosti BiH na čelu sa ministrom Radončićem se ponosilo time što je

pokrenulo proceduru za donošenje zakonskih propisa kojim će svi oni koji budu

dobrovoljno odlazili na strana ratišta biti sankcionirani, sudski gonjeni i kažnjavani.

Prosto je neshvatljivo da Ministarstvo sigurnosti BiH na takav način tretira problem.

Zar je moguće da neko u Ministarstvu misli da će onoga ko namjerava otići, u ovom

slučaju u Siriju, svjesnog da ima vjerojatno manje od 50% šanse da preživi,

donošenjem zakona i uz prijetnju zatvorskom kaznom u Bosni i Hercegovini odvratiti

od njegove namjere. Pa na taj način delirij „svetih ratnika“ se samo pojačava jer im se

omogućuje da, ukoliko kojim slučajem prežive, svoju ideologiju, način života i borbe

za koju su oni očigledno uvjereni da je pravedna i na „božjem putu“, moći nastaviti u

Bosni i Hercegovini ili negdje u Evropi. Ima li „veće nagrade“ u njihovom poimanju

života i smrti? Definitivno, još jedan grub previd i greška Ministarstva na čijem čelu

je Fahrudin Radončić, koji se na ovaj način pokušao predstaviti javnosti kao

beskompromisni borac protiv terorizma, pa su mu zbog toga „upućivane i prijetnje“.

Nesporno, propise je u ovoj oblasti potrebno unaprijediti, ali značajnija pozitivna

promjena stanja se neće dogoditi. Ono što ministar Radončić još uvijek očigledno nije

shvatio, jeste činjenica da suzbijanje pojave kao što je terorizam zahtjeva mnogo više

upornosti, iskustva i znanja nego što to traži jeftin politički marketing u državi u kojoj

nezavisni i slobodni mediji egzistiraju u tragovima.

Šta dalje? Za razliku od organiziranog kriminala, u čijoj suštini se nalazi financijski

interes, u osnovi terorizma se nalazi ideja, ma koliko ona bila anakrona, iskrivljena,

iskarikirana, zla, bezobzirna, nedorečena itd. Ideja se može suzbiti i razobličiti samo

akcijama na platformi druge humanije ideje, instrumentalizirane kroz mehanizme

koji se nalaze u sferi religije, nauke, kulture, institucija države na čelu sa sigurnosnim

sektorom, uključujući i funkcioniranje pravosudnog sistema (redoslijed nabrajanja

pojmova nije slučajan). Propisivanju prave terapije prethodi uspostava tačne

dijagnoze, za što Ministarstvo sigurnosti BiH po svojoj prirodi nema kapaciteta. U

ovom slučaju, Ministar sigurnosti mora biti svjestan da je institucija na čijem je čelu,

bez obzira na resurse kojima raspolaže, superiorna samo u jednom i to možda

najjednostavnijem segmentu, a to je represija. Ministarstvo sigurnosti mora stanje

promatrača, u kojem se nalazi, promijeniti u stanje pokretača ili inicijatora.

VIZNI REŽIM NA ISPITU

Konačno, građani Bosne i Hercegovine moraju biti svjesni, da je teško dostignuta

liberalizacija viznog režima na velikom ispitu i da će, vrlo vjerojatno, uslijediti ono što

oni najmanje žele, a to je suspenzija. Ministar sigurnosti BiH i njegovi saradnici,

namjerno ili iz neznanja, građane uvjeravaju da vizni režim nije ugrožen, pri tome

plasirajući (ne)istinite podatke o smanjenju broja lažnih azilanata iz Bosne i

Hercegovine i krijumčarenih osoba koje preko BiH dolaze na teritoriju EU. U pitanju

je ponovo zamjena teza i nepoznavanje stvarnog stanja, preciznije obmana javnosti,

kako bi se sakrila prava istina i time popravio imidž Fahrudina Radončića, kao

(ne)sposobnog i nekompetentnog ministra, u vrijeme kad je već počela predizborna

kampanja u kojoj on ima velike ambicije i velike hipoteke prošlosti ali i sadašnjosti.