Piše: Igor Koruga
U prvih dvadesetak godina života, Johannes Brahms (1833-1897) je napravio zadivljujući skok. Od jadnog djetinjstva u potlačenom, lučkom, hamburškom području dogurao je do eminentnog položaja istaknutog mladog njemačkog skladatelja. U dvanaestoj godini davao je klavirsku poduku za svega nekoliko novčića, u trinaestoj svirao u lučkim barovima, u šesnaestoj javno izvodio Beethovena, a neposredno prije dvadesete krenuo na svoju prvu, skromnu koncertnu turneju, putujući uglavnom pješice.
Samoinicijativno, bez majke
Obećavajući put u (is)tim je godinama imao i naš Zlatko Madžar (1955-2023), kasnije ugledni glazbeni pisac, urednik, voditelj, novinar, nastavnik, korepetitor te jedan od najvećih i najiskrenijih ljubitelja i promotora klasične glazbe na ovim prostorima. Rođen u Kninu, rastao je s ocem, bez prerano preminule majke. Samoinicijativno se zainteresirao za klasičnu glazbu, klavir, učenje, Zagreb, srednje i akademsko obrazovanje, koje mu, kao talentiranom studentu na današnjem petom odsjeku za klavir, orgulje i čembalo, nažalost, nije bilo suđeno. Nakon svega, ostao je najpoznatiji po legendarnoj višesatnoj radio emisiji Klasična noć zagrebačkih šišmiša, od 1992. do 2023. godine emitiranoj na Radiju 101, Radiju Velika Gorica, Trećem programu Hrvatskoga radija i Radiju Sljeme. Sporadično se bavio i organiziranjem i opremanjem koncerata, utemeljenjem i vođenjem koncertnih ciklusa (Palača Gvozdanović, Molto Cantabile), audio-video izdavaštvom (Astarta) te poticanjem mladih umjetnika na najsvrsishodnije načine.
Moglo se i unatrag
Stoga je malo koga začudio posljednji koncert iz ciklusa Glazbeni dijalozi, nazvan ¨Volite li Brahmsa?¨, koji se na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji održao u srijedu 31. svibnja od 19:30 sati, u koncertnoj dvorani Svetislav Stančić, u spomen na Zlatka Madžara. Ondje su, Madžaru drago, Brahmsovo komorno stvaralaštvo, većinom temeljeno na Pjesmi kiši (Regenlied), op. 59, br. 3, u svakom smislu uključenoj publici na najiznimniji način protumačili glazbenici poput mezzosopranistice Emilije Rukavine (1995), violinistice Aline Gubajdulline (1986), klarinetista Davora Rebe (1975), violončelistice Monike Leskovar (1981) i klaviristice Julije Gubajdulline, i to u dva dijela, navodno zbog zagušljivosti unutar omanjeg koncertnog prostora. Možda najlirskiju od svih Brahmsovih instrumentalnih skladbi, Prvu sonatu za violinu i klavir u G-duru, op. 78, iznijele su moldavske sestre, Alina i Julia, s vodećim glasom violine i klavirskim pismom, predočenim toliko jasno i transparentno da se ni u kojem trenutku nije dovela u pitanje instrumentalna (ne)ravnoteža. Kao u mnogim Brahmsovim djelima, i tu su, u svojevrsnom ¨rezigniranom pomirenju¨ (E. Hanslick), stavci bili blisko povezani. Ugođaj dražesne nježnosti i plemenitosti određivao je ton prvog stavka (Vivace ma non troppo), ali i cijele sonate kroz koju su se nizale književne i glazbene aluzije na kišu, spokoj i razmišljanje. Cijelo vrijeme istaknuta ¨trohejska¨ ritmička figura, zapravo se u potpunosti razvila tek u finalu (Allegro molto moderato), tako da se cijela sonata mogla proživjeti i unatrag. Međutim, prava čarolija koja je naposljetku uspjela pomiriti himnu, tromu kromatsku melodiju, nostalgični kavanski valcer i neskrivenu melankoliju, zbila se ipak u sporome Adagiu.
Darovita Emilia Rukavina
Nakon prozračivanja dvorane, uhu je bio ugodan i Trio za klarinet, violončelo i klavir u a-molu, op. 114, odnosno romansa koja je započela sa solo violončelističkom frazom i naglašenijim klarinetom u tri različita registra; violinskom sopranu, punom i pomalo tajanstvenom srednjem tonu te mračnom, muklom i dubokom chalumeau. Naizmjenično taman i zlatan, bio je to klasično-romantični ep s obiljem tema, raspoloženja, razvoja, dramatičnih narativa i uravnoteženih tekstura, postavljenih poput finih reljefa iz kojih su, u skladu s partiturom, svoje značajnije lirske uloge redom preuzimali sjajan klarinetist i besprijekorna violončelistica. Mrak i melankoliju općenito su projicirali rubni stavci (Allegro, Allegro), dok su unutrašnji (Adagio, Andantino), nijansirani u smislu (Brahmsove vještine) notiranja, tematskih varijacija, lirske invencije i formalne elegancije, pozivali na vedrinu i pjesmu. Ili možda pjesme, koje su se, pojedinačno pak, izvodile prije, između i poslije dvaju opsežnih Brahmsovih komornih uradaka. Spomenutoj Pjesmi kiši pridružile su se, dakle, i Moja ljubav je zelena (Meine Liebe ist grün), op. 63, br. 5, te Sve tiša moja je snenost (Immer leiser wird mein Schlummer), op. 105, br. 2. Vokalno i scenski, u svem tom, briljirala je Emilia Rukavina, jednako dojmljiva i u pridodanoj obradi pjesme Šetnje do voljene (Der Gang zum Liebchen), op. 31, br. 3, iz zbirke vokalnih kvarteta, koja je bila kao napisana (i) za našeg zagrebačkog Šišmiša čiji je posljednji let bio emitiran u nedjeljnoj radio emisiji, 5. veljače 2023. godine. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.