TV KATEDRALA

BEDŽ ZA PREMIJERKU

2. kolovoza, 2011.

Piše: Lucija Koviljka Rašelj

Mladež SDP-a je pokazala svu raskoš političke invencije. I poletnost koja hrvatskoj tmurnoj sadašnjosti obećava bolju, svijetlu budućnost. Kad oni odrastu. Na Rabu su dočekali aktualnu premijerku s poklonom. Bedžom. Na kojem je ona sa voljenim Ivom. U zagrljaju. Da je podsjete na njezinu sreću koja je prošla. Na ljubav u koju se zaklinjala. Tvoja sam dok nas smrt ne rastavi. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Naročito u dobru. I u zdravlju. A Ivo ima bolesnu nogu. S kojom je nekada znao šutnuti balun. I nepoćudne stranačke suradnike. I agencije koje su se izvoljele natjecati u tržišnoj marketinškoj utakmici. Protiv Fi-Mi medie. Nema šanse, drekne šuter Ivo i opali nogom neposlušne i drske agencije u neposlušnu tržišnu stražnjicu. Istom tom nogom je šutao i čelne ljude državnih poduzeća koji su se opirali pravilima po kojima državna poduzeća u Ivinoj državi trebaju raditi.

Sad ga ta noga boli. Možda od prečestog šutiranja raznih njemu nepoćudnih Hrvata. I Mađara. I Austrijanaca.

Premijerka je primila dar i nimalo zbunjena održala kratak govor. Ako je i bila zbunjena, vješto je to skrila. Govor je bio intoniran optimistično. O budućnosti Golog otoka. Koji treba, po njezinu mišljenju, pametno iskoristiti. Privesti opet svrsi. Recimo, zatvoriti na neko vrijeme mladež SDP-a na otok. Pa nek pjevaju borbene pjesme. Kao što su nekada u ona dobra vremena pjevali njihovi roditelji na ORA-ma. Ili na Kumrovečkom koledžu. Gdje su školovani tadašnji najbolji kadrovi Lijepe naše. Elita čiji su potomci vodili državu. A njihovi mladi potomci čekaju svoje prilike.

 Potom je premijerka otputovala na Brijune. Zatražila je smještaj po cijeni od sedam kuna.  Drugarice, rekli su Jaci, nema po sedam kuna. Sve je zauzeto. Kako, molim, nema, ljubazno je uzvratila premijerka. Nema drugarice. Tu je drugarica Milanka, drug Dragovan i drug Nenad Stazić, tu su još neki drugovi i njihove drugarice. Sve je popunjeno. Do kraja septembra. A drug Šerbedžija je strogo naredio da pazimo da nam se neki unutrašnji neprijatelj ne provuče na otok a da nije registrovan kao glumac njegova kazališta. Nema bre u njegovo pozorište ulaska bez članske iskaznice. Koja služi kao dokaz da lice koje zatraži smještaj po sedam kuna zna i glumiti.

 Premijerka, svjesna redateljske snage glumca Šerbedžije, čiji neopisivi šarm drži službu bezbednosti otočja Brijuni u neizlječivoj ovisnosti i bezpogovornoj poslušnosti, izvadi člansku iskaznicu HDZ-a i mahne službeniku otočke unutarnje bezbednosti pred nosom. Uplašeni se čovjek nije snašao u prvi trenutak. No sve je ipak trajalo kratko. Na njegovo se iskusno bezbjednosno preplanulo lice vrati osmijeh. Ozarena lica, zadovoljan svojom krimi vještinom i ne bez zluradosti, upozori upornu došljakinju Jacu. Vaša članska iskaznica je nevažeća.  Drugarice, kako ste ono već rekli da se zovete, ovdje vam takve iskaznice izazivaju želučane tegobe kod naših gostiju a napose kod autohtonih otočana. Kad jednom nabavite pravu iskaznicu javite nam se. Doviđenja drugarice, kako ste već rekli da se zovete.

Premijerka si je obećala da joj se ovakvo što više neće dogoditi. Nikada. Ako je mogla nabaviti važeće članske iskaznice za ostala regionalna pozorišta, može valjda i za Šerbedžijino. Zar nisu na intenzivnu morsko plavu boju njezine iskaznice pali i nepobjedivi neprijatelji u Deželi?

S tom umirujućom mišlju krene dalje. Gdje sam ono trebala još održati govor, upita ministra Bajsa. Ali taj je odlepršao među turistkinje iz Slovačke i počeo njihati kukovima. Otkad je bio na Zrču kao da je postao druga osoba. Samo bi plesao.

Dok se premijerka borila s hrpom papira na kojima su joj napisani govori što ih još mora održati, i s papirima na kojima su skicirane upravljačke ploče postrojenja novoizrađenih gospodarskih giganata koja mora još danas pustiti u pogon, na neutralnom i nikad okupiranom otočju Brioni počela je proslava članstva Šerbedžijina pozorišta. Odnekud se na stolovima začas našlo šljivovice, Milanka je iz torbe izvadila sušena rebarca ličke bravetine, Stazić je otklopio lonac pasulja koji ih je dodatno razgalio i pesma je počela.

I dok su slobodarskom neokupiranom regijom Brioni odzvanjali nježni akordi pjesme „od Vardara pa do Triglava“, Jaca je mozgala koje bi industrijske gigante još tog dana mogla svečano otvoriti. I zbog općeg ekonomskog napretka postaviti temeljno kamenje za nove objekte koji će zaokružiti hrvatsko privredno čudo. Da prisjedne pjevanje raspoloženoj i raspjevanoj družini na otočju i šire.

 Kad je zabava na otočju razgalila mnoga odabrana glumačka srca, Šerbedžija je na uho nježno šaputao drugarici Milanki „Imam pjesmu za tebe“. Ne benavi Radoje, neumoljiva  je bila stroga Milanka, šta će mi tvoja pjesma. Vidiš li, crni Radoje, da ovim prekrasnim ljudima ne treba nikakva nova pjesma. Od Vardara pa do Triglava-Briona je genijalno glazbeno dostignuće. Ima da u njoj i tvoje lirsko srce nađe nešto za svoje umjetničke prohtjeve. I nastavi tercirati lirski zanesenom baritonu Nenada Stazića i opčinjenom trećem glasu Arsenija Bauka.

 Premijerka Jaca nije mogla zaspati dugo u noć. Mozgala je kako uzvratiti genijalnom i nadasve inventivnom nastupu mladeži SDP-a. Dugo u noć se pitala otkud im onaj bedž. I ima li lijeka protiv propale ljubavi s Ivom. Svjesna da joj mladež SDP-a nikada neće zaboraviti zakletve i obećanja koja  je mlada i neiskusna dala voljenom Ivi. Dok je još naivno vjerovala u vječnu ljubav.

 Negdje iza ponoći premijerka uoči ministra turizma kako laganim korakom dolazi u predvorje hotela. Bože dragi, pomisli pospana premijerka, u ovoj se državi čovjek nema na koga osloniti. Šeks joj se cijelu večer ne javlja, Kalmetu muči alergija, Dujomir Marasović  bez najave napustio odjel na Firulama ostavljajući pacijente da sami spavaju, barba Luka mora ležati dok liječnici ne shvate da nije u pitanju infarkt već obična poveća porcija brudeta od jegulja, u mladeži HDZ-a nikoga nema. Da bar nisam postavila onog Popovca na Televiziju, sad bi u mladeži netko barem dizao telefon. Čovjek griješi dok je živ, rezignirano je zaključila premijerka.

 Negdje oko tri po ponoći začuje ispred hotela gajdaša i razigranu harmoniku triestinu. Pogleda kroz prozor i skoro vrisne od sreće. Ima Boga, pomisli sad već razbuđena premijerka. Iz taverne u blizini izašlo je veselo društvo noseći u rukama pladnjeve istarskog pršuta i zdjele morskih plodova. Mladi konobar vozio je kolica s vinom. Premijerka siđe u predvorje. Nije više bilo vremena skinuti bedž koji je zaboravila ranije baciti. Nasmijana i sretna izljubi se s nasmijanim i sretnim Jakovčićem a društvo im zaplješće.

Ivo, Ivane, što ti radiš u ovo doba noći?, upita Jakovčića. Šarmantno razbarušeni župan istarski šeretski namigne svojoj pratnji i pokaže prstom na bedž koji je premijerka smjestila na rever nasuprot  svoga ucviljenog srca. Poštovana premijerko, nadaleko se zna da sam ja istarski grdelin, kojeg su trenutno nastojali zaključati u kokošinjac. Umijem ja i kukuriknuti, to je istina. Ali ljetne istarske noći su preduge da netko kao ja mora čekati zoru i po nalogu glavnog kokota početi kukurikati. Do zore ti se napjevam kao grdelin, a kukurijekanje mi dođe kao odušak od mamurluka. Nego, reci mi, poštovana premijerko, hoćemo li potpisivati onaj ugovor za Rivijeru? Naravno da hoćemo, uzvratila je premijerka.

Gajdaš i harmonikaš udare tuš i osoblje i pratnja zaplješću.

 Gradonačelnica Fažane ljutito napusti veselo društvo i nazove Milanovića. On joj kaže nekoliko važnih političkih uputa veoma kulturnim stilom koji je teško kopirati. Vidjelo se to na licu gradonačelnice Fažane, koja je nešto pokušala rastumačiti šefu Milanoviću oko općih ekonomskih interesa koje ima i njezina općina, i to, i ono, ne smijemo ostat bez rivijere, pa izgubit ćemo značajnu investiciju, zaostati u razvoju… Zaludu su bila gradonačelničina uvjeravanja. Milanović je strog i neumoljiv. Kaže joj svoj uplakanoj, ma jebeš ekonomske interese kome je do toga, taj konj Jakovčić treba štititi moje interese, kakva vas je sad briga za ekonomski razvoj udarila, kako ću s ovakvima na izbore, ja želim odlučivati o svemu, ja bdijem dok se on vucara s jebenim hadezeovcima, pijana svinja istarska…

 Zatim Milanović nazove Jakovčića i upozori ga da je on jedva tek četvrti ortak u kukuriku koaliciji i da ne zajebava. Da si ne daje previše važnosti. Kako tek četvrti, zamišljeno ga upita Jakovčić. Na licu mu se pojavio blagi grč. Ispruži ruku i onako u mraku na prste prebroji članove koalicije. Kad ih je prebrojao upita: Zar je i onaj penzić Silvano ispred mene? Znaš li, Zoki, koliko godina ja radim na tom projektu? Deset godinica. A ti me stavljaš na jebeno zadnje četvrto mjesto. E pa, dragi šefe, koalicije sad ćeš vidjeti tko je gazda u Istri. Bilo je i do sada raznih faca koje su me htjele stavljati na zadnje mjesto. E neće moći tako.

 Nakon tih nekoliko ugodnih trenutaka provedenih u razgovoru s Zoranom Milanovićem pristupi šarmantno razbarušeni Jakovčić premijerki i ne tražeći dopuštenje skine bedž iz njezina zapučka i baci ga u sinje more. U tvom srcu ima mjesta za još jednog Ivana, poštovana premijerko, reče svečano i poljubi ruku premijerke pred začuđenim sviračima. Zaboravi Ivu i sve ocvale stare ljubavi. Imaš novog Ivu. Ivu Jakovčića. Idemo mi napraviti posao. Neka se Zoki bavi politikom, mi idemo raditi biznis. Kao i ostala normalna Europa.

 Ujutro je premijerka rekla ministru zdravstva da počne misliti timski a ne svojom glavom. Taj je istog trena odriješio kesu i dao pare za Pulsku bolnicu. Za nagradu županu Jakovčiću koji je bio toliko hrabar odbiti poslušnost velikom socijaldemokratskom vođi. Kome je dobrobit države i građana hrvatske evidentno ispred osobnih ciljeva i nadaleko poznate sinjske viteške sujete.

 Popodne je i premijerka uspjela obići Brijune, maskirana u delegaciji koja se bavi turizmom i biznisom.  Uspjela se uvući na Brijune samo zato jer je nakon sinoćnje terevenka budnost Šerbedžijinih čuvara glumaca opasno oslabila. U prepoznavanju nevažećih članskih iskaznica. Podlegla Stazićevu pikantnom okusu pasulja i nenadmašnim blago sušenim Milankinim rebarcima. Šljivovicu ne treba ni spominjati. Eto, tako je premijerka, bez obzira što ima samo hadeze iskaznicu (nevažeću za Brione), napokon vidjela gdje predsjednik Josipović ugošćuje predsjednika Srbije Tadića i ostale prijatelje hrvatskog naroda.

 Sljedeće si je popodne premijerka uzela slobodno. Usput  je svečano otvorila još neke značajne privredne objekte i postavila tek desetak kamena temeljaca. Znala je, Jakovčić slavi svoj veliki uspjeh koji je postigao nakon desetogodišnjeg napornog razmišljanja, pa je i taj maleni broj novih budućih važnih objekata sasvim dovoljan za ostatak koalicije kukuriku. Jer Milanović kao zakleti socijaldemokrat ne drži previše do ekonomije, a Radimir Čačić je predizbornu kampanju već završio. Šef umirovljenika nema volju postavljati kamen temeljac za novo groblje iz psiholoških razloga. Razumljivo.

 Nakon dva dana premijerki se javio Vlado Šeks. U pozadini njegova mobitela još se čula tamburaška izvedba prekrasne pjesme „Viruj mi dado“. Premijerki se učinilo da jedan glas malčice kvari izvedbu. Šeks je proročanski pogodio što o izvedbi misli premijerka i glasno izda naredbu da se svirači stišaju. A ti, Uvodiću, prestani tuliti! Svi već znaju da ti nemaš sluha, dodao je Šeks. Na mobitelima su najprije pljuštale obostrane pohvale o uspjesima koje je premijerka polučila u Istri. Razmijenjene su nježnosti i dogovoreni slijedeći strateški potezi.

 Šeks je nešto tumačio premijerki o jezičnim finesama koje će kroz neugodna pitanja postavljati novinari skloniji kukurikanju. Jaco „ex ilium“ je izgnanik, „profughi“ je izbjeglica, „optare“ znači izabrati. Premijerka je klimala glavom. Znači, shvatila je . Ako su sami izabrali, to je njihov problem. Činilo se jednostavno. Ali zašto onda Benediktinci traže natrag te samostane i te milijune, zar to nije riješeno onim sporazumima?, upitala je Šeksa. Ma prepusti to meni ja ću razgovarati o toj temi. Ja poznajem ljude koji znaju neke ljude koji će ljudima koji su bliski kardinalu Bozaniću prenijeti našu poruku. A i kardinal ima svoje ljude koji poznaju neke ljude koji su bliski s ljudima oko Pape i stvar će se jednostavno opet naći na stolu. Vratit ćemo lopticu na njihov teren. Neka oni unutar crkvenih krugova to između sebe rješavaju. Bog im pomogao. A onog Porečkog biskupa neka preuzme  tvoj novi „Ivo“Jakovčić. Oni već imaju deal. Dobro, Vlado. Sreća je imati tebe koji poznaješ ljude koji znaju neke ljude koji mogu nekim ljudima bliskim s ljudima iz… Tu premijerka zastane i napokon odahne od te komplicirane procedure koju jedino Šeks poznaje. Dobro je imati Šeksa, još jednom pomisli premijerka.

Premijerka je prije spavanja nazvala ministra turizma da joj referira što se to događa s bosanskim turistima u Makarskoj. Rasplesani Bajs umiri svoju koalicijsku šeficu ne otkrivajući joj iskreno stavove stranačke šefice gospođe Petir. Sve je pod kontrolom, premijerko, vjerujte. To se neki domaći novinar malko zaigrao, ali to je nevažan lokalni novinar nevažnog lokalnog lista. Evo ja sam živi svjedok, tu je na plaži jedna gospođa s troje djece i svi se kupaju. Djeca su u kupaćim kostimčićima i uče plivati. Imaju plastični čamac u kojemu je hrana. I majka se kupa. Ima na sebi duge gaće, crnu pregaču, prsluk od nepromočivog platna i bijelu burku. Ljudi je samo gledaju. Nema nikakvih ekscesa. Samo se jedan belgijski i jedan francuski bračni par pokupio i otišao s plaže. Ali to je u turističkim postocima mali gubitak. Neće bitno pokvariti bilancu. Stvarno nema problema, šefice.

 Premijerka se napokon opustila. Uzet će pol dana slobodno. Šeks će srediti to s Crkvom. Milošević će valjda napokon uspjeti privući neku stranu investiciju. Stvari idu nabolje, zaključi i ode u krevet. Prekriži se i pomoli Bogu. Koji će valjda sačuvati Ameriku od bankrota. Ko je toliko lud da bez veze bankrotira, pomisli premijerka Kosor i blaženo zaspi.