KOLUMNA METAMUZIKA KOLUMNE

ANTIPHONUS I MOANTOVSKI CONCERTO DELLE DONNE

7. travnja, 2017.

Piše: Igor Koruga

Život je oduvijek bio zanimljiv i privlačan, prije svega zbog toga jer u osnovi nije imao nekog dubljeg smisla. Čovjek je, stoga, sebi pronašao plići smisao – na polju rata, razvrata, znanosti, duhovnosti i umjetnosti – temeljen uglavnom na sumnji, nihilizmu, pokornosti i vjeri. Bivao je kruti vladar, savršeni skeptik i u bilo kojem kontekstu zaređeni kandidat: neranjiv, samosvjestan, nadmoćan i siguran. Izuzev ljubavi, u pravilu neočekivane, nerazumne i naivne, gotovo da nije bilo pojave koja bi ga pomaknula sa ¨zasluženog mjesta¨ na društvenoj ljestvici. Uz ljubav, svatko je rado prihvaćao neospornu sreću i neodoljivu životnu draž, ali jednako nerado i patnju, bol i tugu. Svjetovnu se ljubav slavilo i prihvaćalo kao temeljno opredjeljenje, životno proturječje i posvemašnju inspiraciju. Njoj su se kroz povijest najviše posvetili veliki umjetnici (ili su samo o tome ostavili pisane tragove), poput primjerice onih iz Mantove, Ferrare i Sorrenta, krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća. Ondje su, naime, na mantovskome dvoru, pod širokogrudnim pokroviteljstvom vladara i velikog ljubitelja umjetnosti, Vincenza I Gonzage (1562-1612), revno djelovali skladatelji poput Carla Gesualda, princa od Venose (oko 1560-1613), Giachesa de Werta (1535-1596), Luce Marenzia (1553-1599) i Claudia Monteverdija (1567-1643).

Čovjek ekscesa

To je vrijeme bilo zapamćeno po značajnom razvoju peteroglasnog madrigala, djelovanju pjesnika poput Pietra Bemba (1470-1547), Giovannija Battiste Guarinija (1538-1612), Livia Celiana (1557-1629) i Torquata Tassa (1544-1595), ali i po jednom od najzloglasnijih skandala u povijesti glazbe (ne samo šesnaestog stoljeća) u kojem je melankolični, temperamentni i ekscentrični Gesualdo umorio vlastitu suprugu i njezina ljubavnika. Međutim, osim što je bio čovjek ekscesa, Gesualdo je bio i član visokog napuljskog plemstva i istaknuti skladatelj. Uostalom, njegov je madrigal, temeljen na (pre)slobodnim disonancama, (pre)fragmentiranim teksturama i predimenzioniranim izražajnostima, ipak snažno utjecao na glazbene krugove u Ferrari, kao i na tamošnjeg pjevača-madrigalista i violista u dvorskome orkestru, Claudia Monteverdija. Nadareni Monteverdi tada je još bio u sjeni dvorskog glazbenika Giachesa de Werta, no nije mu dugo trebalo da iz nje izađe i razvije najzahtjevniju madrigalsku formu, s tehničkog i estetskog stajališta. Od devet dovršenih svezaka, njegova se Treća knjiga madrigala za pet glasova svakako istaknula kao jedna od najpopularnijih. Naime, zapisani podatak o tridesetgodišnjem tiskanju i izvođenju zbirke graniči sa čudom, posebno ako se uzme u obzir tadašnja nestalnost glazbenog ukusa prosječnog mantovanskog dvorjanina.

U društvu nepogrešive altistice

Treću knjigu Monteverdijevih madrigala protumačili su i odabrani pjevači Antiphonusa na svom posljednjem koncertu iz ovogodišnjeg ciklusa Triade, i to 4. travnja u 20 sati u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Nastup je, nakon solističkog uvoda zapaženog gostujućeg lutnjista Srđana Berdovića (koji je zamijenio arhilutnjista Izidora Erazema Grafenauera), počeo suzdržanim madrigalom La giovinetta pianta u manje suzdržanoj izvedbi Antiphonusa. U slijedu briljantnih (troglasnih) virtuoznih uglazbljenja, najvjerojatnije napisanih za izvedbu čuvenih mantovanskih concerto delle donne, briljirale su sopranistice Anabela Barić i Monika Cerovčec, u društvu nepogrešive altistice Martine Borse. Složena polifonija, gusta kromatika, brojne disonance i promjene tempa svakako su utjecale na oživotvorenje dramatičnog teksta, no i na mjestimičnu nesigurnost pjevačica, što se doista može smatrati iznimnom pojavom kada je riječ o našem najboljem vokalnom ansamblu. Stoga je zasluženi pljesak na kraju priredbe bio više nego opravdan, posebno nakon ponovo izvedenog, više nego prigodnog madrigala O primavera gioventù de l’anno. T