GLAVNE TEME PRIČA

ANTIFE U SISKU STRAŠE PUK

27. kolovoza, 2016.

Antife svih ljiga i dokumenti, jugofronti i usmjerenja, u suradnji s velikosrpskom četničkom politikom družbe pupavaca (prezimenjak ptice što se izmetom uneređuje u vlastitom gnijezdu – op.p.), iza proslave blagdana Velike Gospe grafitima su zasuli zaštitnu ceradu negdašnjega kina u obnovi. Uza zlokobnu (zašto uz ZDS ne i zabranjenu?) petokraku zvijezdu, zna se, ispisan je tik biskupijskoga Ordinarijata i neslužbeni pozdrav gradonačelnice Ikić Baniček i antifa “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, isti onaj kojim su završavala rješenja prijekih partizanskih sudova

Napisao: Josip Frković

Kao grom iz vedra neba, u ponedjeljak je Hrvatskom odjeknula vijest: Srbijanski predsjednik vlade Aleksandar Vučić dolazi na dubrovački gospodarski Forum! Ubrzo potom, iz prekodunavske “prestonice” stiže i odgovor: “Naduvani” četnički govornik i verbalni osvajač iz okupirane Gline 1995. još će malo porazmisliti! Valjda dok bizantinski prijetvorno sredi velike misli i iščita zaključke što Srbiju ionako ne obvezuju. S hrvatske strane svakako ishitrena susreta na dunavskom mostu kod Batine s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Za hrvatsku javnost taj iznenadni susret šefice države s neimenovanim vojvodom i mirnodopskim ratnim huškačem bio je šokantan. Zašto baš 28. lipnja 1928., nadnevka kada su u beogradskoj skupštini pištoljski hici Puniše Račića smrtno ranili Radiće i Đuru Basaričeka!?. Osam godina ranije, pak, pokušao je isto i sisački veleindustrijalac Petar Teslić. Gdje je nacionalni ponos državnice i očito nedoraslih dužnosnika diplomacije? Nakon još jedne nepotrebne pljuske od agresora i ratnog gubitnika iz 90-ih što lažima i krivotvorinama bezobrazno želi u Europsku Uniju, skandal u Kvirinovu gradu nadomak zavičaja Stjepana i Antuna Radića. U 24 stoljeća starom hrvatskom i kršćanskom gradu, javljaju mediji, probudila se arhaična profiterska antifašistička neman. Antife svih ljiga i dokumenti, jugofronti i usmjerenja, u suradnji s velikosrpskom četničkom politikom družbe pupavaca (prezimenjak ptice što se izmetom uneređuje u vlastitom gnijezdu – op.p.), iza proslave blagdana Velike Gospe grafitima su zasuli zaštitnu ceradu negdašnjega kina u obnovi. Uza zlokobnu (zašto uz ZDS ne i zabranjenu?) petokraku zvijezdu, zna se, ispisan je tik biskupijskoga Ordinarijata i neslužbeni pozdrav gradonačelnice Ikić Baniček i antifa “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, isti onaj kojim su završavala rješenja prijekih partizanskih sudova o smrtnim presudama Hrvatimana.

Grafiti “zastrašuju” Siščane i biskupa Košića

Nije daleko od istine i pravaška pretpostavka kako se tom porukom prijeti integritetu i osobnoj sigurnosti sisačkoga biskupa mons.dr. Vlade Košića. Zbog njegovih poruka iz homilije u Marijanskom svetištu Majke naših stradanja u petrinjskoj Gori. I dok prvi duhovni autoritet ostaje savršeno miran, jer poruke urbi et orbi razašilje visokom sviješću i savješću hrvatskoga pastira i domoljuba, među sisačkim uličarskim huliganima što se diče “revolucionarnošću” Stpe Mesića, Ive Josipovića, Urše Raukar, Vesne Teršelič i braće Pusić, vođe Kapovića i tzv. Radničke fronte kruži priča kako u cik zore navodno isluženi rafinerac na komadiću papira nosi pisana upozorenja do Trga bana Jelačića. Ukratko, “komunizma će uvijek biti!”, valjda i panike i kaosa. Nimalo slučajno, maštoviti “eresovci” naziv Radničke fronte – da vide prolaznici i putnici iz vlakova i automobila – velikim su crvenim slovima ispisali na južnoj fasadi Žepićeve zgrade, kraj tri godine razvaljena kolodvora bivše SDP-ove barunice MLM i ministra štetočine Hajdaša Dončića. Antife bi stalno o trošku Hrvata prosvjedovali i “manifestovali”, slavili znameniti dan ustanka srpskoga naroda u Hrvatskoj, premda je 300.000 Hrvata u NOB-u dalo 52 partizanske brigade, 17 divizija i 6 od ukupno 11 korpusa. Svoj obol antifašizmu zapadnoga tipa dali su u potpunosti i bez ostatka, ali pustim verbalizmom profiterstvo nisu nastavili. Štoviše, podnosili su i dalje užasan velikosrpski teror i majorizaciju. Za podsjećanje, 23./24. srpnja 1941. četnički vojvode i kasniji narodni heroji maršalovi Vasilj Gaćeša i Nikola Demonja u Banskom su Grabovcu zapalili željezničku postaju i ubili četvoricu nesrba. Zauzvrat, zloćudna ustaška vlast čini veliki zločin, uhićuje i drakonski smrću kažnjava 1280 pretežno nedužnih hrvatskih seljaka pravoslavaca. Onih koji su po želji Garašanina, ćopava Vuka Stefanovića Karadžića i pravoslavne crkve i na Banovini od martoloških posrbica alkemijom postali najmnogoljudniji Srbi.

Srbijanski kanibali Đoke Jovanića pekli svećenika

Tako je i inače Srbima mrska NDH vlast – zbog gubitka i propasti srbijanske kraljevine – prokazana kao nacistička u službi Trećega Reicha. Ali, 27. srpnja 1941. četnici Đoke Jovanića i kompanije zatrli više naselja većinskoga hrvatskoga sastava u okolici Donjega Lapca i Srba i istrijebili cijelu obitelj Ivezića, pobili i raselili Boričevčane i Španovičane, organizirali parastose i dodavali nule davno objektivno utvrđenu broju jasenovačkih žrtava. Novi viktimološki i statistički srbijanski zavod istine Save Štrpca i Milorada Dodika utemeljili su u Donjoj Gradini, odakle, silno ojađen, predsjednik vlade Srbije, abolirani četnik Aleksandar Vučić bugojansko-glinski, poručuje kako mirotvorna Srbija nikad više neće dozvoliti “Oluju”. Ne reče, međutim, što će se dogoditi ako se primorani napadom Hrvati ponovo dohvate oružja. A domišljati Velimir Bujanec u “Bujici” predlaže, ne više srebreničku operetu ogorčena muslimanskoga puka, nego mogućnost četnikova dubrovačkog uhićenja. Istodobno, Toma Grobar Nikolić, mirotvorac radikalnoga četništva i “oslobodilac” istočne Slavonije, zadovoljno konstatira “kako SAD i Srbija dele iste vrednosti…” Bit će, valjda, civilizacijske, etičke, moralne i kulturne. Sve one bitne za pristup Srbije europskim integracijama. Svim kvalitetama srbijanske nacije, nastale idejom svetosavskog pravoslavlja i uz potporu majčice Rusije. Objektivni Nikolić ipak nije dodao žrtvu Hrvata i katoličkoga svećenika vlč. Gospodnetića pri povratku iz Bosanskoga Grahova s proslave blagdana sv. Ane. Njega su Grobarovi kanibali i krvožedni naprednjaci iz 1941. nabili na ražanj i pred nesretnom majkom sadistčki pekli?! Doista se radi o svjetskom civilizacijskom dostignuću srpskoga divljaštva. Najveći dio permanentne nervoze koju antife i kroatomrsci neprestano proizvode naciji, reflektira se posvud.

I Muljanović pronašao ustaškoga djeda

Bilo je tako uoči i 22. lipnja, navodnoga nadnevka osnutka sisačkog partizanskoga odreda. Novi čelnik stare družbe antifašista grada Siska, Zvonko Rastovac, upriličio je s Tvrtkom Jakovinom i Hrvojem Klasićem tribinu, na kojoj je Siščanin, čuvar nevinosti JBT-a, hrabro ustvrdio kako su masovna poratna ubojstva Hrvata od strane komunističkoga režima trajna tamna mrlja partizanske vlasti. U krvave udbaške i kosovske poslove, koje je zajedno sa zločinačkom državom Jugoslavijom procesuiralo njemačko pravosuđe, sisački se povjesnik nije pačao. Čak ni u slučaj brutalno smaknutoga emigranta Stjepana Đurekovića, premda je narudžba likvidacije posredstvom zapuhane mješine Dolanca stigla od narodnoga heroja sisačkih korijena. I izvršitelji su poznati: na doživotni zatvor upravo osuđeni Josip Perković i Zdravko Mustač. Okupili su se povjesničari i stari jugofrontovci u dvorani K-21 o trošku hrvatske države, dakako, koja se “Olujom” uz velike žrtve 1995. istrgla iz kandži Srbije. Iz kandži dosljedne sljedbenice ratnoga zločinca đenerala Draže Mihailovića, “koji je zajedno sa svojim ravnogorskim, dinarskim i inim vojvodama i stražama rehabilitovan voljom vasceloga srbijanskoga naroda…”. I baš na dan kninskoga slavlja slobode, spomenuti politički mešetar iz Benkovca i predavač sociologije Pupavac našao se u pomajci Srbiji, uz Vučića, Dodika i dražesnoga Vulina, na antihrvatskom derneku. A mali Ivica, doživotni srbijanski nesretnik zbog hrvatskoga imena što donosi nesreću, prezimenom Dačić, a funkcijom ministar “inostranih dela”, primjećuje kako se Hrvati upravo natječu u otkrivanju bliskih rođaka koji su nosili ustašku odoru. Vjerojatno je to zaključio po podosta zakašnjelim “ustaškim opservacijama” prvoga ljevičara, nasljednika Račanova i avanturista, hvala Bogu bivšega predsjednika vlade Zorana Milanovića Muljanovića. Dotični je autor Lex Perkovića, govoreći o obiteljskoj lozi, uz oca partizana, spomenuo i djeda ustašu…

Rujevački dernek pod šajkačom i kokardom

Bila je to prvorazredna novinska senzacija, uz očekivanje javnosti da se o broju rodbinski povezanih četnika konačno izjasni i potrčko u diskreciji zvan Isprdak ratnoga zločinca, vožda Slobodana Miloševića. U tom će kontekstu građane Sisačke županije zacijelo zanimati što se 19. kolovoza slavilo u partizanskom Rujevcu kod Dvora, gdje je dežmekasta pijana cajka u kratkim hlačicama plesala na stolu uz “Siromak sam, siromak sam”, dok je seoski bećar pokrio glavu slučajno donesenom šajkačom i zlokobnom kokardom. Šef županijskoga SDSS-a zna tek toliko da se toga kolovoškoga petka slavilo pravoslavno Preobraženje. Ukratko, hrvatska policija privela je (veliko)srpskoga junaka na triježnjenje. Možda u istu dvorsku zgradu, na čijem je stubištu kasniji ilegalni SAO-milicajac Gojko Galijaš 1986. nasmrt pretukao željezničara hrvatske nacionalnosti iz Pešćenice, Stjepana Horvata. I Horvatu u čast, međutim, prvaci HSP-a AS – prvi puta otkad je neovisne Hrvatske – položili su vijence i zapalili svijeće za milijunske žrtve JBT-ova totalitarizma i staljinističkoga genocida nad Hrvatima u kripti Kamenoga cvijeta u Jasenovcu. T