Infatino je jednostavno znao s kim ima posla, ne samo u političkom smislu, zvao ga je najmoćniji čovjek na svijetu, nego i po pitanju američkog razmišljanja o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, podjednako kao i o američkom stavu tko treba u nogometu biti glavni. Seppa Blatera i Michaela Platinija su upravo sredili Amerikanci
Napisao: Dražen Stjepandić
Nogomet je jedina od deset najvažnijih stvari na svijetu, a u čemu Amerikanci nisu glavni. Vladari su financijske, duhanske, filmske, medijske, farmaceutske, vojne, naftne, računalne, zabavne, sportske, kockarske… industrije. Imaju Coca i Pepsi colu, viski, atomske centrale, velike gradove, luke i aerodrome, brojne svjetski poznate brendove na mnogim drugim područjima, ali u nogometu nisu neka sila kako na reprezentativnom tako niti na klupskom nivou. Za razliku od Južne Amerike i Meksika u SAD-u nogomet se nije tako dobro primio.
No, kako se smatra najpopularnijim igrom na svijetu Amerikanci se ne predaju, znaju da je to više od igre, pa stalno pokušavaju imati značajniju ulogu u svijetu nogometa. Bilo je nekoliko valova podizanja popularnosti, drugi put su domaćini Mundijala, ali nogomet u Americi još nije ni među prvih pet najpopularnijih sportova. Ne znam hoće li to ikada biti jer pravi fetivi Amerikanci nogomet ne razumiju pa tako niti vole. Ipak, zbog globalnog utjecaja nogometa na razne segmente života ne samo da stalno jednim okom prate što se događa nego nogometom žele dominirati.
U Bijeloj kući
Zasad su velike rezultate postigli u ženskom i misle da to mogu i muškom nogometu. Prošle godine kad je u SAD-u održano Svjetsko klupsko nogometno prvenstvo momčad Juventusa, čiji je trener tada bio Igor Tudor, u svome uredu ugostio je u Bijeloj kući aktualni američki predsjednik Donald Trump i zamislite pitao je igrače i vodstvo Juventusa mogu li oni igrati protiv njihove ženske nogometne reprezentacije? Juventini su bili pristojni i nisu dali direktan odgovor, a pravo stanje stvari je da ponajbolje ženske ekipe teško mogu igrati protiv ozbiljnijih juniorskih muških momčadi, a kamoli se suprotstaviti profesionalnoj seniorskoj muškoj formaciji. Amerikanke su trostruke svjetske prvakinje i zamislite čak su sudskim putem zatražile da budu plaćene jednako kao muškarci u toj igri. Sudski spor su izgubile, jer je dokazano da su čak bolje plaćene od kolega nogometaša što samo govori koliko su Amerikanci još daleko od poimanja vrhunskog nogometa. Ženski i muški nogomet osim u Americi su jednostavno neusporedive kategorije, posebice ako bi došlo do međusobnih susreta što jako dobro znaju natjecateljice u tenisu ili borilačkim sportovima.
Stoga mene uopće ne čudi Trumpova intervencija kod Giannija Infatina, već je on imao i sjajnijih bisera ne samo po pitanju nogometa, jednako kao ni reakcija predsjednika FIFA-e. Infatino je jednostavno znao s kim ima posla, ne samo u političkom smislu, zvao ga je najmoćniji čovjek na svijetu, nego i po pitanju američkog razmišljanja o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, podjednako kao i o američkom stavu tko treba u nogometu biti glavni. Seppa Blatera i Michaela Platinija su upravo sredili Amerikanci. Proveli su istrage o korupcijama u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji i ono što su otkrili objelodanili su i prijavili. Otada počinje njihov uspon, imaju lovu, sve prate i nadgledaju, jedino u igri još nisu ni blizu onim vodećim nogometnim reprezentacijama. I da još jedna bitna stavka, ako ne i najvažnija, koliko god se nogomet u SAD-u podiže, stalno napreduje, većini Amerikanaca nije privlačan kao američki nogomet, bejzbol, košarka, hokej, boks ili rodeo.
I najbrže momčadi Amerikancima su spore, a još kad dođu neki veleposjednici lopte u igri, ja tebi-ti meni-pa golmanu i na kraju 0:0 za skupe ulaznice. To za njih nije ništa-ništa nego veliki minus u novcu i vremenu.
Sjećam se Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. nogomet tada u SAD-u nije bio ni približno značajan kao danas. Neki vodeći klubovi kao „Cosmos“ iz New Yorka za koji su igrali Pele i Beckenbauer nešto prije toga su bankrotirali, veliki stadioni kao onaj u Pasadeni, kapaciteta preko sto tisuća mjesta, redom su bili puni. Amerikanci su velika sportska nacija, imaju sportsku kulturu, pratili su sve događaje, ipak kada su malo bolje pogledali to čudo od nogometa do daljnjega ostavili su ga useljnicima iz Europe, Latinosima i sveučilištima.
Amerikanizacija nogometa
Poslije svjetskog prvenstva 1994. kada su bili domaćini interes za nogomet se vratio, redovito su sudjelovali na velikim natjecanjima, još da je bilo većih rezultata, a koliko im je stalo da i u nogometu Amerikanci budu Amerikanci pokazalo se kad su se 2002. u Japanu i Koreji probili do četvrtzavršnice. Vodeće novine svoje sokerse su imale na naslovnicama, bili su velika vijest, zanimanje za utakmicu protiv Njemačke bio je enorman. No, nisu prošli dalje, kao prvo nogomet se u to vrijeme još smatrao igrom u kojoj na kraju pobjeđuju Nijemci.
Narednih godina nastavili su se angažiranije baviti nogometom, imaju oni i neku povijest, Amerikanci su sudjelovali na prvom Mundijalu u Urugvaju, stigli su do polufinala, u Brazilu 1950. ruknuli su 1:0 Engleze. Veliko su tržište, imaju lovu, mogu dovesti koga hoće, brojni igrači ponikli na njihovim terenima odavno igraju u Europi, mogu oni… Mislili su.
Prihvatili su se i onoga u što se bolje razumiju, a to je obavještajni rad. Sredili su Blatera, Platinija i tu ekipu. Podigli su ženski nogomet, ponovno su domaćini SP-a, nogometnu igru su prilagodili svojim navikama, svome tržištu i pogledu na svijet. S američkim vjetrom u leđa razni kreativci su promijenili nogometna pravila. Zahtjev je brže, jače, više golova. Nogomet je vrlo složena, psihički i tjelesno, igra, ali nogometna pravila su bila jednostavna. Znala su ga i djeca. Sada se elver svira za svašta, lopta ima čip, pa možda i preosjetljiv, da bi bio nogometni sudac to je kao da studiraš pravo, ako Ivan Perišić izjavi da više ne zna nogometna pravila kako će ih onda znati Donald Trump.
Zbog zbivanja na i oko terena na ovome SP-u kibici na izrazito nogometnim područjima čupaju kose. Ne sviđa im se ova totalna amerikanizacija nogometa.
No u Sloveniji, jednoj od rijetkih zemalja u Europi gdje do ne tako davno nogomet po popularnosti nije bio ni među prvih pet sportova, kao i Amerikanci klonili su se nogometa, učili su djecu da je to sport za Južnjake i budale, postoji jedna izreka: „Žoga je okrugla, s čipom ili bez, boljega pomaga, dal gubi ili zmaga“.
Na kraju sa svim woter breakovima, WAR i ostalim telefonskim intervencijama u četvrtzavršnici je ostalo sedam europskih reprezentacija i Argentina. Messi je zabio 8, Haaland i Mbappe po 7, Keane je još u igri.
I uz Amerikance u Americi sve je opet došlo na svoje. Europa je barem u nogometu još uvijek vodeća na svijetu. T
