Piše: Saša Radović
Uz jutarnju kavu, otvaram nekoliko naših portala i dva strana. Korumpirani i cenzurirani hrvatski tisak odavno ne čitam.
Na display se pojavljuje vijest: Financijska policija 7. studenog 2013. godine zaplijenila je imovinu jednog građanina vrijednu više od 300 milijuna eura. Imovina, između ostalog obuhvaća devet tvrtki, 235 hektara zemljišta na više lokacija, osamnaest nekretnina i sedam automobila. “Životni standard našeg građanina i njegove supruge nije odgovarao njihovim prijavljenim dohotcima”, izjavio je službenik zadužen za taj slučaj.
Jutro je i još se nisam sasvim probudio. Što se to događa u Lijepoj našoj? Je li moguće da su konačno Mladena Bajića strpali u Remetinec, pa je neki novi Državni odvjetnik zaista počeo raditi. Kome su to zaplijenili imovinu? Zaboravio sam kako se zovu oni stari tajkuni iz devedesetih osim Todorića, ali njegova imovina je dva puta veća od tih 300 milijuna eura, pa to nije on. Na pamet mi padaju aktualni „mali“ multimilijunaši, oni iz tiska ovih dana; Vidošević, Kalmeta, Šuica, pa simpatična županica Marina s dva prezimena… Ali ne, spomenuti građanin je muškarac koji ima suprugu, dakle, nije ni Šuica ni Marina.
Ispijam šalicu kave do kraja i zbunjeno gledam display. A, onda sa žaljenjem konstatiram da to nije naš portal – nego talijanski on-line portal „La nuova Bussola Qutidiana“. Za AFP Francesco De Giacomo, policijski časnik zadužen za taj slučaj, objasnio je da multimilijunašu Giovanniju Montresoru iz Verone imovno stanje i standard nisu sukladni prijavljenim zaradama. Drugim riječima signore Montesor nije mogao opravdati imovno stanje – što znači da je milijune pokrao ili opljačkao. I zato mu oduzimaju više od dvije milijarde kuna.
OBRAMBENI BAJIĆ
Čudni su ti Talijani. Pa, što ako netko drpi koju stotinu milijuna! To je u Hrvatskoj normalno, u trendu! Kako su mogli; Kalmeta, Sanader, Kerum, Rajić, Jakovčić ili stotine drugih uz mjesečne plaće manje od milijun kuna – steći ovo što imaju? Kako je Vidošević izgradio bajkovitu kneževinu Krašograd po kojoj slobodno skakuću srne i jeleni? Jednostavno, lako, bez problema! Hrvatski tajkuni imaju fenomenalan obrambeni zid – Mladena Bajića, po mnogima najveće zlo Republike Hrvatske.
2002. godine Račanova Vlada pokrenula je reviziju pretvorbe i privatizacije. Učinjen je jedan od najvećih promašaja u novoj državi; iz Splita je u Gajevu ulicu povučen Bajić. Već u prvom izvješću u Saboru 2004., u 80 posto slučajeva nađene su velike ili manje nepravilnosti, ali volju da se to raščišćava anulirao je svojim programiranim nedjelovanjem upravo Mladen Bajić. Umjesto konfiskacije nezakonito stečene imovine nastavljena je privatizacijska pljačka jer je bilo još kapitala, još se nešto moglo naći i napuniti inozemne tajne račune. Otvorena je Pandorina kutija, krađa je postala trend. Tek nakon potpune „isisanosti“ kapitalnih resursa Hrvatska se počela zaduživati i danas smo tu gdje jesmo.
DORH s Bajićem na čelu u 11 godina do danas, od cca 30 milijarda opljačkanih dolara nije svojoj Domovini vratio ni jedan jedini cent. Što više, uz apsolutnu zaštitu visokog kriminala (97% pretvorbe je nezakonito) DORH fanatično progoni svakog prijavitelja korupcije i kriminalnih djela. Nije se promijenilo ništa ni kada je prije dvije i pol godine donesen Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Bacanjem kaznenih prijava u koš, nedjelovanjem i selektivnim djelovanjem stvoren je „novi hrvatski moral“ (čitaj; nemoral). Danas je nepojmljivo prebogate tajkune ispitivati kako su „zaradili“ milijune. Da je Giovanni Montresor iz Verone građanin Hrvatske, nitko ga nikada ništa ne bi upitao, a ponajmanje bi mu oduzeo imovinu.
Finese i marginalni segmenti na portalima sve nas više uvjeravaju da Bajićev „novi hrvatski moral“ i norme EU neće moći jedinstveno funkcionirati. Taj signore Montresor iz Verone i na primjer prebogata županica Marina Lovrić Merzel, ili na primjer Nadan Vidošević – nikako ne mogu ići ruku pod ruku. Svi mi koji smo naučili u osnovnoj školi tablicu množenja znamo da ni Marina ni Nadan (kao ni Montresor) nisu zaradili to što imaju nego su to „zaradili“. Iskrivljena moralna vertikala u Hrvatskoj reflektira se u takoreći svakom potezu vlasti. Županica Marina nikako ne može shvatiti da ništa nije uštedila kupnjom automobila koji je za hrvatske prilike basnoslovno skup – nego da je pokrala svoj narod. Zoran Milanović ni jednom riječju nije prigovorio bezobrazluk rastrošne dotične dame iako mu je to bila dužnost. Nije joj prigovorio ni njezin kum Slavko Linić – Harač, strah i trepet gladnih Hrvata. Miloradu Pupovcu također nitko nije prigovorio kupnju bezobrazno skupog „službenog“ terenca. I taj je terenac proklet, otet s praznih stolova gladnog hrvatskog puka. Tolerancija na tisuće pokradenih eura – lako eskalira na toleranciju opljačkanih milijarda.
ZAŠTIĆENI KAO MEDVJEDIĆI
Dok Giovanniju Montresoru iz Verone uzimaju sve – županica Marina i Nadan smiju nam se s TV, zaštićeni kao mladi medvjedići iz utočišta u Kuterevu. EU i Hrvatska! Kažnjeni zločini – i nekažnjeni zločini!
Pa ako iz sitnog krenemo u krupno – užasan je i nemoralan čin što je u saborskoj proceduri Izvješće o radu DORH-a za 2012. jednoglasno podržao Odbor za pravosuđe. Je li taj Odbor gluh i slijep? Razmišljaju li saborski zastupnici o Božjoj zapovijedi: „Ne ukradi!“?
Užasno je i to što se najveća pljačka Hrvatske u povijesti na sve načine pokušava razvodniti i gurnuti u Bajićeve podrume zaborava. U političkoj, medijskoj i stručnoj javnosti pojavljuju se teze da je od pretvorbe i privatizacije prošlo previše vremena i da je stoga teško istražiti kriminal, te da su mnoge pljačke bile zakonski “pokrivene”. Lukavo se guraju teze da je u zakonu o nezastarijevanju, s obzirom na različite datume iz saborskih odluka i deklaracija, ostalo nejasno koje je to razdoblje Domovinskog rata i mirne reintegracije. I tako dalje… Umjesto tih spinova – lopove treba upitati za porijeklo imovine, i kad ne odgovore – treba im sve oduzeti!
Vrč ide na vodu dok se ne razbije. Nekad je bolje da se što prije razbije.
Anno Domini MMXIII. 
