Razgovor s književnicom Jasnom Horvat
Razgovarao: Ivan Raos
O romanima Jasne Horvat, dobitnice nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za književnost 2010. godine, piše se u široj akademskoj zajednici, a njezina se djela označuju rijetkima, posebice kada ih se promatra u svjetlu poststrukturizma novog doba. Upravo zbog svojih ne uobičajenih struktura – romani Jasne Horvat svojevrsne su provokacije uvriježenom pogledu na književnost. U razgovoru s autoricom, doznajemo o njezinom pogledu na književnost, o utjecaju digitalnog doba na njezin autorski poststrukturizam kao i o sve brojnijoj znanstvenoj recepciji.
Nedavno ste zagrebačkoj publici predstavili svoj četvrti roman Vilikon. Tom je prigodom književna kritičarka Jagna Pogačnik Vaš opus ocijenila „unikatnim na hrvatskoj književnoj sceni, svojevrsnim sretnim spojem različitih narativnih tehnika u kojima se smjenjuju književne dionice s onima koje pripadaju znanosti“. Kako pristupate izgradnji Vaših romanskih struktura?
-Inspirira me novo, informacijsko doba. Ono je prisutno u našim poslovnim dijelovima dana, ali i na ulicama i u domovima. Kao bića skloni smo gomilanju čak i u domeni informacija. Međutim, u preobilju informacija, nerijetko se se stvara osjećaj izgubljenosti i nesnalaženja. U svojim romanima strukturama stvaram vodič za pretraživanje one informacije koja je krovna tema romana. Tako se u romanu Az glagoljica nameće kroz strukturu, ali je ujedno i vodič za „pretraživanje“ romana. U Auronu je krovna tema ljepote izražena i strukturirana kroz omjere zlatnog reza, u Bizariju su to bizarne osobnosti ugrađene u grad Osijek, a u Vilikonu su kroz strukturu magičnog kvadrata broja dvanaest ponuđene leksikonske natuknice o vilama – nadnaravnim i ne vidljivim ženama iz Kraljevstva Hrvatskog.
VIŠE OD KNJIŽEVNE PRIČE
Nije li takav pristup također „prepunjen“ informativnošću?
-I knjižnice su „prepunjene“ informativnošću, ali u njima postoji određeni red koji dopušta snalaženje. Upravo zbog preobilja informacija u ovodbnici, prije izbora knjige koju kanim čitati, prethodno se informiram i tek potom izabirem ono čemu ću darovati pozornost. Zadnjih godina najradije čitam tekstove čija sadržajnost nudi više od same književne priče. Ova pravila nastojim primijeniti i na tekstove koje sama stvaram.
Koja su to „nova pravila“ koja postavljate u Vašim djelima?
-Književnost je oduvijek bila zrcalo stvarnosti. Kada razmišljam o novom dobu vidim ga određenim nekolicinom odlika, ponajprije mnoštvo informacija digitalnog sučelja, potom konzumerizmom i globalizacijom. Zanimljivo mi je, upravo ove odlike ugraditi u tekst, ali tako da struktura teksta upućuje na temu, jednako snažno i jednako izravno kao što se to oduvijek čini u izravnom pripovijedanju. Izim toga, književnost ima i sve odlike marketinga pa ju koristim kao marketinško sredstvo za promidžbu hrvatske kulture. Oživljavanjem baštinskih vrjednota otvara se stvaralačko polje konstruiranja novog i aktualnog.
ZNANSTVENA RECEPCIJA PROZNIH OSTVARENJA
Na međunarodnom znanstvenom skupu Međumurski filološki dani 2, održanom 26. travnja 2013. u Čakovcu, izloženo je znanstveno viđenje Vašeg književnog rada. Riječ je o znanstvenom radu Romani Jasne Horvat kao (post)oulipovski narativi docentice Andrijana Kos-Lajtman i Ivana Buljubašić. Kako komentirate ovu znanstvenu recepciju Vaših proznih ostvaraja?
-S radom sam upoznata, ali je pristup za mene posve nov. Naime, znanstvenice Kos-Lajtman i Buljubašić navedene romane čitaju kao narative koji nasljeđuju tendencije grupe Oulipo osnovane u Francuskoj 60-ih godina 20 stoljeća. Oulipovci su „regrutirani“ iz redova intelektualaca koji su istodobno bili i matematičari i književnici. U tom smislu, pripadam im u potpunosti.
U radu se navodi kako su Oulipovci matematiku primjenjivali kroz postavljanje određenih ograničenja. Činite li to i sami u svojim romanima?
-Začuđujuće je što sam i sama primijenila ograničenja na svaki od proznih tesktova. Nisam znala da su to činili Oulipovci, ali mi je ova podudarnost intrigantna i sigurno je da otvara prostor novim analizama. Zapravo, sva četiri romana koja sam do sada objavila, jesu konceptualni romani kod kojih su ključne strategije oblikovanja određeni matematički principi kao što su permutacije, palindromi, lipogrami, simetrija i sl.
Znanstvenice Kos-Lajtman i Buljubašić navele su kako je Vaša specifična autorska modifikacija obogatila književnu scenu i pridonijela njezinoj raznovrsnosti proizvodnjom romana hibridnog karaktera, tj. konstrukcijom svojevrsnih romana-projekata ikoničke konceptualizacije. Kanite li ustrajati u ovakvom, (post)oulipovskom pristupu? Je li on prijemčiv širokom auditoriju?
-Ako je točno tad ovakav pristup potiče na promišljanje novog doba kao i našeg mjesta u njemu pa je on i opravdan. Prijemčivosti su dobrim dijelom rezultat navike, a navike su podložne promjenama. Intimno se nadam da su ove strukture doista rezultat novog doba. U tom slučaju, romani koje stvaram pripadali bi budućnosti što bi me uistinu radovalo.
Pripremate li što novo?
U pripremi je roman Alikvot koji bi do kraja godine trebao biti objavljen u nakladničkoj kući Algoritam. I ovaj tekst posjeduje sebi svojstvenu strukturu, a inspiriran je studijom Vladimira Mažuranića o Melek Jaši Dubrovčaninu, potkralju Gudžerata. Ujedno, riječ je o temi posljednjeg, nedovršenog romana Ivane Brlić Mažuranić te se može reći kako se u ovome tekstu susreće više važnih tema i osobnosti iz hrvatske prošlosti. Struktura je, naravno, prilagođena temi. U ovom slučaju, ona je – alikvotska (alikvot je broj koji neki drugi broj dijeli bez ostatka) i za sada bih rekla tek da je namijenjena onim čitateljima koji se svojim osobnim stremljenjima posvećuju u potpunosti te se pri tome „dijele bez ostatka“.
