Po uzoru na Hitlera i njegove zlotvore, Tito je s Kardeljom, Kidričom i još dvojicom Slovenaca i jednim Srbinom dogovarao kako se riješiti zarobljenih hrvatskih vojnika, pa je odlučio i to je usmeno naredio svojim drugovima i drugaricama, da pobiju zarobljenika na sve moguće načine, kako već znaju i umiju i kako su već radili to u ratu i da im mrtva tijela bace u jame, u napuštene rudnike i tenkovske rovove, a one koje pojedinačno usput pobiju, neka zavali bilo gdje i neka nijedan grob ne označe. Stvar vrla jednostavna i praktična kako se riješiti stotinu, a možda i više stotina tisuća mrtvih tijela hrvatskih zarobljenih vojnika i civila
Napisao: Ante Matić
Zabrana koncerta hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona u Mariboru ima dublje korijenje no što mnogi misle. Razlozi zabrane su posljedica trajnih loših, katkad gotovo neprijateljskih odnosa Hrvata i Slovenaca.
U slovenskim jamama, napuštenim rudnicima i tenkovskih rovovima zemni su ostaci tisuća pobijenih hrvatskih vojnika i civila, ustaša i domobrana. Tako me pomogo svemogući Bog, kažem i ne lažem, hrvatskih vojnika zarobljenika, koji su na zvjerske načine pobili drugovi partizani po završetku rata i bacili u jame, napuštene rudnike i tenkovske rovove i ponegdje u pojedinačne grobnice za koje se ne zna. Maceljska šuma, Kočevski rog, jama Jazovka, Huda jama, napušteni rudnici Tezno i Pečovnik… Sve su to masovne grobnice za koje kao nismo znali pola stoljeća i o kojima nismo smjeli ni zucnuti.
Strah i užas
Nadomak tih jama i iznad masovnih grobnica živjeli su Slovenci, obrađivali svoje njive i livade, kosili travu izraslu iz hrvatske krvi, kosili žito izraslo iz hrvatske krvi, jeli kruh zamjesen hrvatskom krvlju i suzama i nikad nije im pala na pamet da pozovu svoje susjede Hrvate i pokažu gdje su te jame, rudnici i tenkovski rovovi, bezimeni hrvatski grobovi. Živjeli su u zabludama i zabranama i oni i mi u odnosu na pobijene hrvatske vojnike, zarobljenike, poslije rata na teritoriju Slovenije. Ta strašna stvarnost trajala je gotovo pola stoljeća; od 1945. godine do višestranačkih izbora i referenduma u Hrvatskoj 1990. godine. Većina Slovenaca nije znala za te jame, ni za hrvatske grobove skrivene u slovenskoj zemlji. Oni koji su znali za tu strašnu tragediju, šutjeli su kao grobovi, a oni koji su se drznuli reći javno da postoje neke jame u Sloveniji u kojima su kosti hrvatskih pobijenih zarbljenika ustaša i domobrana, završavali su na robiji, a oni neki koji su to rekli odmah poslije rata, progutala je noć. Taj strah i taj užas trajao je gotovo pola vijeka.
Konačno rješenje u Sloveniji
Kako je nastala tragedija hrvatskih zarobljnika?
Kad je Hitler htio riješiti židovsko pitanje, zbrisati s lica zemlje jedan od najstarih naroda na planetu, Židove, nametnuo se problem kako se riješiti tijela pobijenih. Možete li zamisliti grobnicu za 10, 20, 30 ili 50 tisuća ljudski mrtvih tijelesa, pa su se njegovi zlotvori dosjetili, (na satanku u nekom dvorcu), ugušiti ih u plinskim komorama i spaliti u pećima. Nisu imali puno jama u koje bi pobacali te mrtve ljude. Dakle, prakltična stvar je bila ugušiti plinom i spaliti, ljudsko mrtvo tijelo pretvoriti u pepeo. Kao što je bila jako praktična stvar ubiti zarobljenog ustašu i baciti ga u jamu. Da zbilja bude užasnija, kad su otvorili Hudu jamu u njoj su našli i kosture djece. Da stvar bude groznija jednom od krvnika i egzekutora, Slovenci su nedavno podigli spomenik kod otvora jama.
Po uzoru na Hitlera i njegove zlotvore, Tito je s Kardeljom, Kidričom i još dvojicom Slovenaca i jednim Srbinom dogovarao kako se riješiti zarobljenih hrvatskih vojnika, pa je odlučio i to je usmeno naredio svojim drugovima i drugaricama, da pobiju zarobljenika na sve moguće načine, kako već znaju i umiju i kako su već radili to u ratu i da im mrtva tijela bace u jame, u napuštene rudnike i tenkovske rovove, a one koje pojedinačno usput pobiju, neka zavali bilo gdje i neka nijedan grob ne označe. Stvar vrla jednostavna i praktična kako se riješiti stotinu, a možda i više stotina tisuća mrtvih tijela hrvatskih zarobljenih vojnika i civila.
Dakle, Hitler je sa svojim glavešinama riješio židovsko pitanje u Dahau i Auschvizu…, Tito sa svojim drugovima riješio hrvatsko pitanje u Sloveniji. Da se pobiju hrvatski zarobljenici i bace u jame, dogovorili su i odlučili četiri Slovenca, jedan Srbin i jedan Hrvat, čija je majka bila Slovenka i koju je spominjao, a oca nikada i nigdje, kao da nije postojao. Neki kažu da je ta paklena ideja pala na pamet uči, boljševiku Kardelju, najbližem Titovom sudrugu u zlu, s kojim se upoznao u Moskvi. Ako se tomu doda slovensko posezanje za hrvatskim zemljom, za kopnom i za morem, onda biva jasnim do nejasnoće i upitnim do nedgovora, zašto hrvatski pjevač nije dobro došao pjevati u Mariboru. Možda bi kvario njihovu mladež kao što je Sokrat atensku davno, pa je radi toga morao ispiti kukutu.
Bilo bi zanimljivo vidjeti bili Mađari, Bugari, Rumunji, Rusi, Ukrajinci, Slovaci…bili tamo naš kantautor bio persona non grata. Thompsonov problem je u nekim nama neprijateljskim narodima persona non grata upravo zbog toga što opjevava povijest Hrvata. Njegove pjesme govore o nedavnom hrvatskom obrambebnom i oslobodilačkom ratu, o osvajačima i zapojevačima u prošlosti; Perković pjeva o našoj slavi i našem jadu, o ljepotama i strahotama hrvatskog žića i bića.
Njegov nadimak je oružje iz kojeg se puca, puška na engleskom jeziku. Marko Perković je dobrovoljac hrvatske vojske 1991. Njegovo pjevanje počinje u ratu, njegov pjevački uspjeh iz rata prerastao je u poraće. Njegove pjesmu su domoljubne i rodoljubne. Neke su budnice. Negovi koncerti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su masovni kao svojedobno Bijelog dugmeta. On je recimo tako, dobro došao pjevati u mojemu rodnom Duvnu, ali nije u Puli. Što tek reći za naše okruženje, za naše “dobre” i plemenite susjede i neke naše petokolonaše, udbaše…
Pjesme Marka Perkovića Thompsona bude u meni najdublje ljudske, nacionalne, vjerske i ljubavne osjećaje. Nadam se da to bude u svakom normalnu čovjeku. Upravo to smeta našim “dobrim” i dragim susjedima Slovencima, koje neki naši koji ih bolje poznaju zovu – hudići!
Na kraju svega, treba znati, da su Tito i Kardelj kružili Slovenijom u svibnju i lipnju 1945. i pratili provedbu njihovu odluku u likvidaciji “ustaške” bande”.
Sad bauk komunizma i zloduh drugova kruži Slovenijom. T
