KOLUMNA METAMUZIKA

ANTIPHONUS VOLI BRAHMSA

20. siječnja, 2017.

Piše: Igor Koruga

U ojađenom svijetu, punom uvreda rođenih iz predrasuda, združenih zavisti, usvojenih klišeja i neutemeljenih generaliziranja, sve je veća potreba za umjetnošću, odnosno za eskapizmom bilo koje vrste, napose onim povezanim s nostalgijom sjećanja na stvarnu prošlost i fantastične životne priče. Ima, dakako, čemernih ljudi, isključivih, koji vole ¨ružna¨ umjetnička djela, s pojačanom idejnom, moralnom i životnom dimenzijom, u kojima otužne kreature o mnogočemu govore isključivo negativno. Međutim, ima i onih koji su priklonjeni intimnijem stvaralačkom iskazivanju, punom spontanosti, nesputanosti i igara imaginacije u kojima je do kraja moguće sazdati idealan svijet.

Vezan uz tradiciju

Intimniju stranu često su iskazivali poznati romantičari poput njemačkog skladatelja i pijanističkog virtuoza Johannesa Brahmsa (1833-1897) čija je slava započela 1853. godine Schumannovim entuzijastično-anticipacijskim člankom Neue Bahnen (Novi putovi). U kontekstu komorne glazbe Brahms se, za razliku od Wagnera (1813-1883), Liszta (1811-1886) i Berlioza (1803-1869), držao njemačkih konzervativaca koji su se grčevito vezivali uz tradiciju, jer ih je novo zbunjivalo. Između ostalog napisao je i neponovljive Popijevke, među kojima se mogu istaknuti dvije iz Šest kvarteta, op. 112, te iz Dvije pjesme iz op. 91, potom one iz Ljubavnih valcera, op. 52, iz Pet pjesama a capella, op. 104, i iz Ciganskih pjesama, op. 103. Naime, upravo je te popijevke u svoj nastupni izbornik uvrstio, a onda i kompetentno protumačio, naš ugledni vokalni ansambl Antiphonus na svom drugom koncertu iz tradicionalnog svjetovnog ciklusa Triade, u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, u utorak 17. siječnja u 20 sati.

U koncertnom intermecu

Zahvaljujući pjesnički ugođenim prijevodima umjetničkog voditelja Antiphonusa, dirigenta i basa, Tomislava Fačinija (1975), stješnjena je publika mogla uživati u opojnim Brahmsovim mislima: o mladosti i kraju života u opusu 112, o neutaživoj ljubavi i žudnji u opusu 52, o drveću, pticama, vjetru, patnji, boli i blagoslovu u opusu 91, o noćnom bdijenju u opusu 104, te o prirodi, Bogu i putenosti u opusu 103. Sklad zlatnoga reza na kozmičkih 432 Hz i Brahmsov omiljeni Bechsteinov fortepiano (iz zbirke obitelji Gašparović) na najbolji su način djelovali i na našeg ponajboljeg pijanista, Danijela Detonija (1983), koji se, uz pomoć svoje besprijekorne tehnike i odgovarajuće muzikalnosti, uspio istaknuti čak i u pratećoj ulozi. Detoniju je pripao i mali koncertni intermeco u kojem je s odlično raspoloženim violončelistom Pavlom Zajcevom (1976) majstorski protumačio trostavačni Fantasiestücke (izvorno Soireestücke, za klarinet i glasovir), op. 73, jednog od najvećih romantičarskih skladatelja i utjecajnog glazbenog kritičara svoga doba, Roberta Schumanna (1810-1856). Unutar kratke, slobodne i karakterne dvoglasne studije glazbenici su primjerno istaknuli Schumannove ¨trenutne¨ improvizacije te, gledajući čak i u minijaturnim razmjerima, spontane mjene raspoloženja i pokreta.

Dvije pjesme

Izvrsno je bio prihvaćen i solistički nastup našeg proslavljenog bas-baritona i baštinika pjevačke škole profesorice Dunje Vejzović te škole Lieda profesora Cornelisa Witthoeftta, Krešimira Stražanca (1983), koji je dirljivo otpjevao Dvije Brahmsove pjesme, op. 91, posvećene sinu bliskih skladateljevih prijatelja: violinista Josepha Joachima i mezzo-sopranistice Amalie Schneeweiss. Bliskošću i karakterističnim žarom odisale su i Ciganske pjesme, idealno postavljene na koncu nastupa. Burnim odobravanjem publike i ovoga se puta došlo do kratkog vokalno-instrumentalnog dodatka, ili možda utjehe do slijedećeg nastupa Antiphonusa koji bi se trebao zbiti već 21. veljače. Za tada se planira integralna izvedba zbirke renesansnih spiritualnih madrigala, Lagrime di San Pietro, Orlanda di Lassa (1532-1594). T