Stoga, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, s obzirom da smo mi oduvijek znali da je blaženi Stepinac imao nepošteno suđenje i da je već odavno trebalo donijeti ovakvu odluku, pitamo vas: Kada će ista ili slična suđenja biti održana za desetine tisuća nevinih Hrvata, koje je Titov sud sudio i osudio bez dokaza, čak i bez suđenja? I ne samo njih, već i čitave njihove obitelji! S obzirom da smo sada „saznali“ je da je blaženi Stepinac nevin, kad ćemo saznati tko su bili njegovi progonitelji
Napisao: Mladen Pavković
Hrvatski mučenik i zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac ponovno se našao na sudu. Naime, nakon 70. godina Županijski sud u Zagrebu oslobodio ga je, odnosno rehabilitirao, od montiranog komunističkog procesa u kojem je u listopadu 1946. osuđen na 16 godina tamnice, prisilni rad i petogodišnji gubitak građanskih prava za „protunarodni i protudržavni rad“, ali i za suradnju s okupatorom. To manje-više svi ističu, iako je prava istina da nije želio surađivati s tadašnjom (Titovom) komunističkom vlašću, što mu nisu htjeli i mogli oprostiti.
Hrvatski redatelj Jakov Sedlar, ali i drugi, snimili su i prikazali odlične dokumentarne filmove na ovu temu, ali prije svih, Hrvatska radiotelevizija (HRT) nije ih htjela prikazati ni u kasnim noćnim satima.
Dakle, ova rehabilitacija, koja je izazvala izniman bijes među Srbima, za Hrvate je nešto normalno, ništa senzacionalistički i ništa neočekivano. S njom ili bez nje Stepinac bi ionako za gotovo sve katolike u našoj državi i dalje ostao to što je i bio – svetac.
Županijski sud u Zagrebu rehabilitirao je Stepinca što nije imao pošteno suđenje. Srbi su rehabilitirali četnika, krvoloka Dražu Mihailovića također zbog toga.
Međutim, sad kad se krenulo „u 1946-tu“, onda se na tome ne treba zaustavljati, jer bi to bilo „mazanje očiju“ hrvatskom narodu i to pred – izbore.
Nepošteno suđenje
Stoga, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, s obzirom da smo mi oduvijek znali da je blaženi Stepinac imao nepošteno suđenje i da je već odavno trebalo donijeti ovakvu odluku, pitamo vas: Kada će ista ili slična suđenja biti održana za desetine tisuća nevinih Hrvata, koje je Titov sud sudio i osudio bez dokaza, čak i bez suđenja? I ne samo njih, već i čitave njihove obitelji! S obzirom da smo sada „saznali“ je da je blaženi Stepinac nevin, kad ćemo saznati tko su bili njegovi progonitelji, odnosno hoće li ruka pravde stići komunističke zločince ala Jakov Blažević i slični, hoće li se na optuženičkoj klupi napokon način pripadnici zloglasne OZNE, KOS-a, Udbe a poglavito istaknuti članovi Centralnih komiteta SK koji su i odlučivali u ime suda i sudaca?
Ako je Stepinac bio nevino osuđeni, tko je za to bio kriv? Nitko!?
Isto pitanje može se postaviti i danas: Kad će početi suđenja agresorima na Republiku Hrvatsku u Domovinskome ratu, od Vukovara, Škabrnje, Voćina, Pakraca, Lipika, pa do Saborskoga?
Očito je da je lako reći da je Stepinac nevin, ali je iznimno teško i gotovo „nemoguće“ uprti prstom imenom i prezimenom u krivce za sva zla hrvatskog naroda u vrijeme komunizma, ali i u Domovinskome ratu!
Josipović i Tadić
Bivši žalosni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji bi se na predstojećim izborima zadovoljio i jednom foteljom u Hrvatskom saboru, a koju, srećom, može samo sanjati, ponovno je ispao smiješan i neozbiljan kad je izjavio da je svojedobno već predložio svojem beogradskom drugu Tadiću inicijativu da se problem „univerzalne jurisdikcije“ sa Srbijom može riješiti na način da svatko „sudi svojima“, jer da u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata „ni Hrvatska tu nije čista“!
Samo na temelju ovih riječi, može se zaključiti, prije svega, da ovakvog predsjednika i ovakvog pravnika Hrvatska nije imala od stoljeća sedmog!
Dakle, nije bilo dovoljno, što svi znaju osim tog i takvog Josipovića, da je Srbija uz Crnu Goru i JNA te domaće izdajice bila agresor na Republiku Hrvatsku, što se rat vodio isključivo na teritoriju naše države, što je Srbija razrušila i zapalila brojne gradove i mjesta, od Vukovara, Škabrnje, pa do Dubrovnika, što Hrvatska nije osudila ni jednog visokorangiranog četničkog ratnog zločinca, već sada bi trebali i morali suditi i one koji su branili i obranili hrvatsku državu!
Gdje toga ima?
Život i smrt
Josipoviću bi bolje bilo da se ne petlja u Domovinski rat, u kojem je sudjelovao kao „frulaš“, (seoski muzičar), već da se više pozabavi osudama bivših članova Centralnih i inih komiteta SK, gdje može naći i ime svojeg „tatice“, koji su sve do 1990. odlučivali o životu i smrti brojnih Hrvata. Također, vjerujemo, da mu nisu strani ni Udbaši (od kojih su neki bili uz njega čak i u predsjedničkim dvorima!), pa bi bilo itekako poželjno da progovori i na tu temu, koja mu je uistinu bliska.
No, sva je sreća što će se taj i takav bivši žalosni predsjednik ponovno kandidirati na predstojećim izborima, jer oni će pokazati i dokazati da nije i da nikada nije bio za političara, već za političkog mutikašu, kakvog malo gdje postoji ne u Hrvatskoj, već i u svijetu. T
