GLAVNE TEME PRIČA

TAJNE SISAČKOG MIRILOVIĆ BRDA 1945.

8. srpnja, 2016.

Sjećanje Josipa Repaša zabilježio Adam Zahirović, časnik hrvatskoga domobranstva i autor “Sisačkoga žrtvoslova”, a ono Ivana Turka iz Petrinjske, Rudolf Matolnik. Ponovivši kako je život Hrvata iza preokreta 1945. vrlo malo vrijedio, naš sugrađanin iz Brnadove ulice u Vrbini konstatira kako su iza krvoprolića na austrijskom Bleiburškom polju raznim smjerovima druge Jugoslavije krenule kolone mučenika, kolone ratnih gubitnika

Napisao: Josip Frković

Svibnja 1945. bilo mi je tek deset godina. Čuvao sam našu hraniteljicu na tzv. Mirilovićevu brdu što se spušta prema desnoj kupskoj obali. Ondje je ranije bilo i vježbalište domobranske vojske s brojnim obrambenim rovovima. Pet ili šest dana iza dolaska partizana 45. srpske udarne divizije, Milan Šarić, Franjo Medved, ja i drugi dječaci pastiri osjetili smo nekakav neugodan zadah, izjavio je lipnja 1999. godine Josip Repaš.

– Unutar kasnijega zaštićenog područja vodocrpilišta “Sisačkoga vodovoda”, jedan je dugi obrambeni rov bio potpuno zatrpan. Ustanovili smo da je to obavljeno poprilično površno. Baš iz njega širio se užasan smrad, premda je bio zalijevan gašenim vapnom, odnosno krečom. Po povratku doma, sve sam ispričao ocu, a on mi je zaprijetio da o svemu šutim. Među susjedima širile su se različite verzije stradavanja nepoznatih žrtava, od zatočenika zloglasnoga logora “Viktorovca” do ranjenika OSNDH iz gradske bolnice (bijegom ispred pištoljskih i puščanih cijevi spasili su se poštovani krojač-majstor Lojzek Knežević iz Školske i Franjo Rupčić, kasniji poznati vatrogasac Siska i regije – op. a.). Ovo je sjećanje Josipa Repaša zabilježio Adam Zahirović, časnik hrvatskoga domobranstva i autor “Sisačkoga žrtvoslova”, a ono Ivana Turka iz Petrinjske, Rudolf Matolnik. Ponovivši kako je život Hrvata iza preokreta 1945. vrlo malo vrijedio, naš sugrađanin iz Brnadove ulice u Vrbini konstatira kako su iza krvoprolića na austrijskom Bleiburškom polju raznim smjerovima druge Jugoslavije krenule kolone mučenika, kolone ratnih gubitnika. Budući da se nisu poštovali međunarodno pravo i vrijedeće konvencije, gladni i premoreni, potpuno obespravljeni Hrvati, molili su Boga da ih uzme k sebi. Spasa, pogotovo onoga brzoga, nije bilo, jer su završavali u stotinama logora diljem nove komunističke države. Jedan od njih bio je i onaj viktorovački, u kojem je kao gospodar života i smrti, partizanski komandat grada Siska, spriječavao predaju hrane uznicima (poznati kasniji sisački pedagog, atletičar i pjesnik doneseni paket trudne supruge nije nikad primio, svjedoči 70-godišnji potomak s Bakačeve obale – op. a.).

Najviše domobrana

Između različitih uniformi ratnih gubitnika, najviše je bilo hrvatskih domobrana, pripadnika regularne vojske NDH. Njihov svakodnevni, osjetno skraćeni život znatiželjno su promatrali osnovci u dobi 12 do 14 godina. Među njima bio je i Ivan Turk (1931.) iz Petrinjske 160. Nekolicina Turkovih vršnjaka promatrala je u lipnju 1945. odvođenje dvanaestorice domobrana pod naoružanom pratnjom partizana. U općoj poratnoj neimaštini, majka mi je hlače sašila od nječakih vreća, na kojima je bio otisnut i kukasti križ tzv. Svastike. Spazivši nacistički simbol na mojim “čakširama”, jedan me drug partizan poveo s ostalim uhićenicima, želeći i mene lišiti života. Bilo je u tom trenutku i mnogo sreće, pa me je spomenuti egzekutor ubrzo izdvojio. Iza staje u dvorištu Petrinjske 176 nesretni su domobrani bili vezani bodljikavom žicom, a potom prošavši kroz voćnjak nizbrdo odvedeni do spomenutoga rova. Jedan među njima pokušao je pobjeći od smrti, ali ga je sustigao rafal partizanskoga šmajsera. Nakon ubojstva, zatočenici su ostavljeni nepokriveni iskopanom zemljom. Dječaci i naši odrasli susjedi, obavili su kršćansku obvezu. Ondje se i danas (1999.) bez imena i križa nalaze njihove kosti. Tko su, odakle su i zašto su pogubljeni, nikada nismo doznali.

Noge i ruke ubijenih virile iz grobnice

Nekoliko dana kasnije, na red je došlo pogubljenje nove skupine od 20 nesretnih domobrana. Bili su površno i nehajno prekriveni zemljom, pa su mjestimično iz grobnice virile noge i ruke ubijenih žrtava zločina. I dok komunističko-velikosrpski zločinci iz Domovinskoga rata na užas građana šeću našim mjestima i gradovima, hrvatski domobrani su i sada bez označena groba i imena na obali Kupe. Kasniji radnik željezare u Capragu Ivan Turk spomenuo je zapisivaču Matolniku kako su 1954. metalci počeli graditi otvoreni olimpijski bazen. Bilo je to na lokaciji “staroga bunara” u tadašnjoj Capraškoj šumi ili Lasinji (uskoro će prema autonomnoj odluci SDP-ove gradonačelnice Ikić Baniček početi rekonstrukcija bazena – op.a.). Tada je pronađeno 19 lubanja i kostura komunističkih žrtava, nesretnih Siščana pogubljenih od Ozne/Udbe bez sudskoga pravorijeka i ikakve krivnje. Nakon toga užasnoga otkrića, prema jednoj verziji, kosti su zajedno s iskopanom zemljom odvožene na odlagališta. Turk, međutim, tvrdi da su zemni ostaci Titovim genocidom ubijenih Hrvata, prema nalogu “narodne milicije” zatrpani zemljom i zabetonirani. Autora našega serijala, dodajmo i to, poznati je čitatelj obavijestio i o nemilu događaju iz Podjarka, odnosno Školske ulice ličkih doseljenika Uzelaca, Pavičića, Kneževića, Krpana i drugih. Prolazak četničko-partizanske formacije 45. srpske udarne divizije iz svoga je dvorišta, svibnja 1945., promatrao invalid iz Prvoga svjetskoga rata Grga Krpan. Ubijen je tek jednim rafalom mržnje. Potomci nesretnoga čovjeka u svetoj Godini milosrđa zasigurno su spremni na praštanje primitivcima željnima tuđe imovine i zemlje. T