KOLUMNA METAMUZIKA

JAZZ.HR/ PROLJEĆE

19. travnja, 2016.

Piše: Igor Koruga

Što se tiče Zagreba i zbivanja u njemu protekli je tjedan bio prožet duhom jazza. Zahvaljujući suorganizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Dvorane Lisinski i ove se godine uspjelo u sprovedbi još jednog, dvadeset i šestog izdanja festivala Jazz.hr/proljeće 2016. na kojem su od 13. do 16. travnja u Maloj dvorani, osim neafirmiranih hrvatskih umjetnika predstavljenih u okviru tradicionalne smotre Nove nade jazza Marjan Marjanović, od 20 sati nadalje nastupile domaće i strane glazbene zvijezde, vjerujem po ukusu umjetničkog ravnatelja, jazz novinara i aktivista, Davora Hrvoja.

Muziciranje u Sahari

Odličan početak festivala bio je vezan uz nastup vremešne njemačke (i svjetske) jazz ikone, Joachima Kühna (1944), progresivnog pijanista koji je, kao vrhunski glazbenik, osebujna osjećaja za dimenziju i oblik glasovirskog zvuka, ostavio upečatljive tragove na području klasične glazbe, tradicionalnog i suvremenog džeza, fusiona te world musica. U isto vrijeme vehementan i osjećajan, formalan i imaginaran, radoznao, otvoren i sklon eksperimentiranju, Kühn je od šezdesetih naovamo bio omiljeni suradnik predstavnika jazz avangarde poput Michela Portala, Ornettea Colemana, Archiea Sheppa, Dona Cherryja, Jeana-Franҫoisa Jenny-Clarka, Daniela Humaira, Joea Hendersona, Michaela Breckera, ali i sjevernoafričkih etno glazbenika poput Rabiha-Aboua Khalila, Majida Bekkasa i Španjolca Ramona Lopeza te marokanskih Berbera s kojima je prije osam godina proveo mjesec dana muzicirajući u omanjoj oazi u centralnom dijelu Sahare. Sva svoja iskustva, uključujući i ono vezano uz Bach Project, temeljen na suradnji sa Zborom dječaka iz lajpciške crkve Svetoga Tome, Kühn je doslovno izbacio pred publiku zagrebačkog proljetnog festivala unutar jednoipolsatnog recitala, odnosno zbroja protumačenih jazz i rock standarda poput Beauty And Truth (O. Coleman), Blues For Pablo (Gil Evans), The End (The Doors) te autorskih kompozicija Intim i Machineria, sa svog posljednjeg albuma, izdanog u ožujku ove godine (ACT 9816-2). Šteta je bila jedino u tome što je publici ostao uskraćen melodičniji improvizacijski pristup njemačkog umjetnika, prvenstveno zbog jasnoće, a možda i estetike. No ipak, takav je pristup već iduće večeri ponudio američki (kontra)basist Charnett Moffett, član glasovitog trija NETTwork koji je nekako bljedunjavo promovirao svoju glavnu zvijezdu, gitarističkog two-tapping virtuoza Stanleya Jordana. Ako ćemo iskreno, nešto se u tom smislu moglo i očekivati s obzirom na činjenicu da se radilo o publici navikloj na Riječanina Darka Jurkovića (Charliea), doista svjetski priznatog two-tapping jazzera, na dvije gitare.

Vizija budućnosti

Najposjećeniji koncert bio je onaj finalni na kojem je nastupio jedan od najkreativnijih jazz improvizatora, kontrabasista, skladatelja i vođa sastava, Čeh, Miroslav Vitous. On se naime po prvi put, uz pomoć Jazz orkestra HRT-a i dirigenta Saše Nestorovića, latio tumačenja skladbi hrvatskih autora, među inima čak trojice iz legendarnog Zagreb Jazz Quarteta; Boška Petrovića, Miljenka Prohaske i Silvija Golojnarića. No, ako se može gradirati osobitost tumačenja i komunikacija s publikom, onda je festivalski vrhunac dosegao takozvani zločesti dečko hrvatske glazbe, a zapravo iznimno nadareni basklarinetist i multiinstrumentalist, Ratko Vojtek, koji se u posljednje vrijeme više istaknuo promocijom vlastitog pijanističkog albuma, Jazz And Beyond (Aquarius Records, CD 554-15), nego muziciranjem u redovima drvenih puhača Zagrebačke filharmonije. Vojtek je, dakle, tijekom predzadnje večeri a uoči već spomenute smotre mladih talenata, ispričao priču – rječju i tonom – osmišljenu oko ideje muzikologinje Vjere Katalinić vezane uz budućnost eventualne katedre za zabavnu (ili pop) glazbu pri novosagrađenoj Muzičkoj akademiji. U zbijanju šala glede vjekovnih žanrovskih podjela svega i svačega, pa i same glazbe, uspio je prisutnima dokazati da je dobra skladba jednako vrijedna i atraktivna neovisno o tome dolazi li iz glazbenog pera Milivoja Körblera, Abdullaha Ibrahima, Stanlyja Clarka, Zez Confrey, Carle Bley, Chicka Coreae ili Wayna Jaeckela. Teoriju o modi, ukusu i (pri)povijesti završio je svođenjem smisla na dojmljiv udaraljkaški broj, One Man Plays The Drum, ukorak s vizijom Milesa Davisa glede budućnosti glazbene umjetnosti, s kojom se, ako je suditi po vjernosti tumačenja, u potpunosti i sam složio. T