Piše: Mladen Pavković
Prolazite li svakodnevno zagrebačkim trgom? Velika je vjerojatnost da ste barem jednom zastali pod najslavnijim konjem u državi. Tamo se nalazimo. Tamo posjetitelji bjesomučno snimaju aparatima. Tamo se slavi i prosvjeduje. Ovih dana ponovno reda radi obilježavamo i banov rođendan. Ali maknete li tu kulisu, ostat će vam samo porazna spoznaja. Masovno se fotografiramo pokraj spomenika o kojemu većina prolaznika zapravo ne zna apsolutno ništa.
Informativna ploča
Hrvati se vole kleti u svoju tisućljetnu povijest i kulturu. Naša je stvarnost ipak površna. Zagrebački trg, tobožnje srce nacije, pati od zajedničkog zaborava. Na tom velebnome spomeniku i dan-danas bolno nedostaje obična informativna ploča. Spomenik je rad austrijskog kipara Antona Dominika Fernkorna. Na trgu nam treba ploča (prevedena i na engleski) koja bi u tri rečenice sasjekla neznanje. Ona mora objasniti tko je taj čovjek na konju i zašto je tu. Mora prikazati kroz kakvu je političku nevolju ta bronca prošla.
A drama tog spomenika bolja je od bilo kojeg uzbudljivog filma. Za sve je zaslužan jedan čovjek. To je prof. dr. Antun Bauer (Vukovar, 8. kolovoza 1911.- Zagreb, 8. travnja 2000.). Da nije bilo njegove vizije, građanske hrabrosti i tvrdoglavosti, taj velebni spomenik danas uopće ne bi postojao. Vjerojatno bi i sada bio tek bezlična, rastavljena hrpa metala. Trunuo bi na dnu nekakvoga mračnog, zaboravljenog podruma. Ili još gore, završio bi pretopljen u tadašnje matice i vijke.
Podsjetimo se onoga što nam je očito ispod časti naučiti. U noći s 20. na 21. srpnja 1947. godine, tadašnje su vlasti barbarski demontirale spomenik. Proglasile su ga simbolom tlačitelja. Osudile su ga na uništenje u ljevaonici. Tada na scenu stupa profesor Bauer. Bio je to ugledni muzeolog koji je odbio pognuti glavu pred ideološkim sljepilom. On je doslovno te iste 1947. godine prokrijumčario i sakrio teške brončane dijelove bana i njegova konja. Sakrio ih je u podrume Gliptoteke HAZU. Tamo su, pod njegovom zaštitom, desetljećima ležali skriveni od očiju partijskih moćnika. Tek 11. listopada 1990. godine ban se vratio kući. To se dogodilo nakon peticije koju je potpisalo 70.000 prkosnih građana.
Da u strukturama koje upravljaju ovim gradom ima imalo svijesti, na tom bi trgu već sutra osvanula metalna ploča. Na njoj ne trebaju stajati romani. Potrebne su kratke, jasne činjenice. One bi morale glasiti ovako:
Ovaj spomenik podignut je u čast banu Josipu Jelačiću. Rođen je 16. listopada 1801. u Petrovaradinu, a umro 20. svibnja 1859. u Zagrebu. Bio je to hrvatski državnik. On je 1848. godine ukinuo kmetstvo. Ujedinio je hrvatske zemlje i utemeljio težnju za samostalnošću. Spomenik je rad austrijskog kipara Antona Dominika Fernkorna. Svečano je otkriven 1866. godine. U srpnju 1947. godine tadašnji ga je režim iz političkih razloga preko noći uklonio. Osudio ga je na uništenje. Od potpunog taljenja i zaborava spomenik je herojskim činom spasio povjesničar umjetnosti prof. dr. Antun Bauer. On je njegove dijelove 1947. godine tajno sakrio u podrum Gliptoteke. Tamo su čuvani desetljećima. Nakon 43 godine izgnanstva spomenik je vraćen na ovaj trg. To je učinjeno na zahtjev 70.000 građana 11. listopada 1990. godine.
Ukras za društvene mreže
I što smo učinili od tog trijumfa povijesti nad zaboravom? Pretvorili smo ga u običan orijentir za kavu. Čovjek koji je ukinuo kmetstvo danas nam služi kao estetski ukras za društvene mreže. On je postavio temelje Hrvatske. Vrijeme je da se ta sramota prekine. Postavite tu informativnu ploču pokraj spomenika. Ispričajte priču o banu. Ispričajte i priču o profesoru Baueru koji ga je spasio. U protivnom, prekinimo s licemjerjem. Nemamo ni pet minuta poštovanja da naučimo vlastitu povijest. Zato pod Jelačićem i dalje glasno demonstriramo kako znamo sve, a zapravo ne znamo ništa. T
