DINKO ŠAKIĆ JE U HRVATSKOJ BIO OSUĐEN JOŠ PRIJE SUĐENJA I NIJE SAHRANJEN UZ NAJVIŠE DRŽAVNE POČASTI
10/09/2026Pripremam novu knjigu s autentičnim dokumentima o suđenju Dinku Šakiću. Cenzorska mašinerija vjerojatno ponovno sprema svoje tihe blokade. No, i ovaj put suočit će se sa zidom koji ne mogu srušiti, s originalnim dokumentima koji govore sami za sebe, crno na bijelo. Dokumenti nemaju ideologiju. Oni su transkripti stvarnih događaja i dokazi o tome kako se i pod čijim pritiscima krojila pravda
Napisao: Mladen Pavković
Hrvatskoj se sustavno i neumoljivo nameće kolektivna krivnja za povijesne grijehe. Pitanje pravednosti za hrvatske žrtve ostaje visjeti u zraku kao bolan podsjetnik na dvostruka mjerila. Istodobno se u samoj zemlji uvođenjem tihe cenzure i verbalnog delikta pokušava sakriti povijesna istina.
No neosporno je da se o partizanskim i komunističkim logorima iz Drugog svjetskog rata moralo šutjeti. Desetljećima je trajao muk o stravičnim stratištima na kojima su nakon završetka rata bez suđenja likvidirani desetci tisuća političkih protivnika. U devedesetima je ta šutnja konačno prekinuta. Nakon toga Hrvatska se morala osoviti i suočiti s novom, krvavom agresijom. U obrambenom Domovinskom ratu ponovio se stravičan scenarij. Osnivani su brojni sabirni i koncentracijski logori pod srbijanskom kontrolom. Mnogi od njih nalazili su se na samom teritoriju Republike Srbije, poput Stajićeva, Begejaca, Sremske Mitrovice i Niša.
Srpski zločinci su zaštićeni
Srpski se agresori tretiraju potpuno drugačije. Zaštićeni su državnim vrhom Srbije, amnestirani od odgovornosti i skriveni od lica pravde. Postavlja se ključno i bolno pitanje: koji je zapovjednik tih logora u Srbiji ikada uhićen, osuđen i priveden pravdi? Odgovor je poražavajući. Organizirani sustav državne torture srbijanskog režima ostao je pravno potpuno netaknut. Krvnici koji su mučili, silovali i ubijali Hrvate danas uživaju u slobodi i prolaze nekažnjeno. O tim logorima službena Srbija i njezina javnost nisu i neće govoriti. Tamo nema moralnih niti pravnih potresa u tužiteljskim redovima, niti se vodi ijedan postupak koji bi prikazao njihovu vlastitu odgovornost.
Način na koji Srbi štite svoje najočitije se ogleda u slavljenju njihovih zločinaca. Najbolji je primjer nedavna sahrana ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu. Umjesto osude za genocid i masovna ubojstva, srbijansko društvo, politički vrh i Srpska pravoslavna crkva priredili su mu ispraćaj uz najviše počasti. Klicalo se ubojici kao nacionalnom heroju, skidala se odgovornost s njegovih nedjela, a državni i crkveni dužnosnici otvoreno su stali u obranu njegova lika. To je jasna poruka njihove službene politike jer njihovi krvnici za njih ostaju nedodirljive svetinje, dok se žrtvama agresije javno rugaju.
S druge strane, svjedočili smo povijesnom procesu protiv Dinka Šakića, zapovjednika ustaških logora Jasenovac i Stara Gradiška. On je dopremljen iz Argentine i u Zagrebu osuđen na najvišu zatvorsku kaznu. Za osiguranje dolaska svjedoka, od kojih je najveći broj dopremljen iz Srbije, tadašnje se Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, predvođeno jednim današnjim hrvatskim generalom, pobrinulo za njihovu maksimalnu sigurnost. Ti su svjedoci bili smješteni u zagrebačkom hotelu visoke kategorije Palace, a svi su im troškovi bili u potpunosti plaćeni. Može se slobodno reći da je Šakić bio osuđen i prije samoga suđenja. Sahranjen je na Mirogoju, ali ne uz najveće državne počasti. Aleksandar Vučić i srbijanska je politika taj proces bezobzirno iskoristila kako bi Hrvatsku pred očima svjetske javnosti još jednom prikazala kao “fašističku” i genocidnu državu.
Slučaj Lora
Apsurd hrvatskog pravosuđa otišao je i korak dalje, što se jasno vidjelo na primjeru Splita. Tamo je održano suđenje hrvatskim zapovjednicima splitske Lore. Glavni akter te pravosudne farse bio je Mladen Bajić. On je te ljude, kao zamjenik vojnog tužitelja 1992., slao u Loru i pravno stajao iza tih postupaka, da bi ih deset godina kasnije s pozicije županijskog državnog odvjetnika nemilosrdno gonio i optuživao. Čovjek koji je te ljude prvo branio i legitimizirao njihovo djelovanje, naknadno je postao njihov najveći progonitelj. Ima li u Srbiji sličan slučaj? Naravno da nema. U Srbiji se nikada nije dogodilo da državni tužitelj ili visoki pravosudni dužnosnik okrene ploču, progoni vlastite zapovjednike i od heroja stvara zločince kako bi ugodio stranim centrima moći. Tamo vlada konsenzus o zaštiti vlastitih krvnika, dok hrvatsko pravosuđe guta vlastitu djecu.
Srpski zločinci se skrivaju. U Hrvatskoj se postupa drugačije i pod povećalom gleda svaki povijesni zarez. Trideset i nešto više godina nakon rata svjedočimo sramotnim pokušajima uvođenja tihe cenzure nad povijesnim istraživanjima. Slučaj sa zagrebačkog Interlibera od prije nekoliko godina, kada nam je rigidno i kukavički zabranjeno predstavljanje knjige o Andriji Artukoviću, jasno pokazuje da u ovoj državi i dalje postoje dežurni cenzori. To su strukture koje se panično boje sučeljavanja s činjenicama. One bi najradije dekretom određivale što narod smije čitati, misliti i znati.
Sada pripremam novu knjigu s autentičnim dokumentima o suđenju Dinku Šakiću. Cenzorska mašinerija vjerojatno ponovno sprema svoje tihe blokade. No, i ovaj put suočit će se sa zidom koji ne mogu srušiti, s originalnim dokumentima koji govore sami za sebe, crno na bijelo. Dokumenti nemaju ideologiju. Oni su transkripti stvarnih događaja i dokazi o tome kako se i pod čijim pritiscima krojila pravda.
Zabraniti nečije mišljenje je jadno, ali pokušati zabraniti povijesni dokument je suludo i unaprijed osuđeno na propast. Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. neće šutjeti pred ovakvim manifestacijama straha i totalitarizma. Borba za slobodu govora i slobodu izdavaštva jednako je važna kao što je bila i borba na bojišnici. Narod koji dopusti da mu drugi pišu, kroje i cenzuriraju povijest, gubi svoju budućnost. T
