Gledajući televizijski prijenos, (29. srpnja 2026.), ovogodišnjeg spektakla iz Vele Luke, nemoguće je bilo ne primijetiti svojevrsni estradni paradoks. U čast čovjeka koji je svojom dosljednošću postao simbol jednog vremena, pjesme su uglavnom izvodili glazbenici koji u praksi ne dijele njegove ideale
Napisao: Mladen Pavković
Svake godine krajem srpnja, Vela Luka postaje središte hrvatske glazbene scene. Tradicionalni koncert u čast rođendana i godišnjice smrti Olivera Dragojevića, koji redovito prenosi Hrvatska radiotelevizija (HRT), okuplja tisuće obožavatelja i kremu domaće estrade. No, dok se s pozornice šire emocije i bezvremenski stihovi, u pozadini ove manifestacije ostaje jedno važno, pomalo gorko pitanje morala, dosljednosti i nasljeđa.
Bolna pitanja iz prošlosti
Poznato je da je Oliver Dragojević, nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, čvrsto odlučio da nikada više neće nastupiti u Beogradu niti bilo gdje u Srbiji. Unatoč golemoj popularnosti s obje strane granice i astronomskim novčanim iznosima koje su mu tamošnji menadžeri nudili, legendarni je glazbenik ostao nepokolebljiv.
Njegov stav bio je jasan i principijelan, sličan onome koji je u to vrijeme dijelio i Mišo Kovač. Poruka je bila jasna. Nastupa u Srbiji nema dok se ne riješe bolna pitanja iz prošlosti – dok se ne vrati opljačkano kulturno i materijalno blago, dok se ne sazna sudbina nestalih i dok se u potpunosti ne uklone mine posijane tijekom agresije. Oliver se tog obećanja držao do svog posljednjeg dana.
Gledajući televizijski prijenos, (29. srpnja 2026.), ovogodišnjeg spektakla iz Vele Luke, nemoguće je bilo ne primijetiti svojevrsni estradni paradoks. U čast čovjeka koji je svojom dosljednošću postao simbol jednog vremena, pjesme su uglavnom izvodili glazbenici koji u praksi ne dijele njegove ideale.
Na pozornici su se tako izmjenjivala imena poput Petra Graše, Matije Cveka, Marka Tolje i Nine Badrić, kao i mlade zvijezde, „izrasle“ na srpskoj estradnoj sceni, kao što je Jakov Jozinović, koji redovito puni srpske dvorane i daje intervjue, upravo u toj državi u koju Oliver, iz dubokog poštovanja prema hrvatskim žrtvama rata, nikada nije htio kročiti. Taj Jozinović je besramno nastupao i u Novom Sadu, u dvorani gdje su srpski okupatori mučili nevine Hrvate!
Čovjek od riječi
Stoga, ovaj kontrast otvara dublju raspravu o tome koliko današnji izvođači doista poštuju lik i djelo čovjeka u čiju čast nastupaju. Dok mlađe generacije i dio javnosti smatraju da glazba ne bi trebala poznavati granice te da je tzv. regija danas jedinstveno tržište, kritičari opravdano ukazuju na nedostatak dosljednosti.
Slaviti Olivera, a ignorirati njegove najčvršće životne i moralne stavove radi profita i karijere u susjedstvu, u najmanju ruku djeluje dvolično. Vela Luka bi trebala biti mjesto gdje se slavi cijeli Oliver – i kao glazbeni genij i kao čovjek od riječi.
Pisma o pismama
Je l’ ti lipo Olivere
na oblaku bilom ležat’,
na osami s anđelima
Velu Luku svoju gledat’?
Vidi li se Olivere
sa nebesa otok Šolta?
Zapivaš li s anđelima
šoto vôče ispo’ volta?
Je l’ ti žâ’ moj Olivere
zašto nisi ženske jubi?
Zašto nisi ka’ i pape,
na kartama šôldi gubi?
1 Sotto voce ( šoto voče) tal. prigušeno, ispod glasa.
2 soldi ( šôldi ) novac; za Austro- Ugarske stoti dio forinte (sitniš).
T
