Piše: Mladen Pavković
U ovim danima ponosa i slave, kada se s pravom prisjećamo i odajemo najvišu počast poginulima, stradalima i nestalima u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, javnim prostorom dominiraju službeni protokoli. Međutim, dok se polažu vijenci i pale svijeće za one koji su pali u borbi, jedna velika i bolna tema ostaje u potpunoj sjeni. Gotovo nitko, ili tek rijetko tko, javno spominje umrle hrvatske branitelje. A oni svakoga mjeseca sve više nestaju, tiho i neprimjetno, dok za njih više nitko ne pita.
Posljedica rata
Stvara se prešutni, jezivi osjećaj da u trenutku kada branitelj umre u miru, on na neki način prestaje biti branitelj. Njegovo se ime više ne uklapa u grandiozne obljetničke govore, a njegova se smrt tretira isključivo kao privatna stvar obitelji, a ne kao izravna posljedica rata.
A ljudi umiru. Umiru prerano, u godinama kada bi trebali uživati u plodovima slobode za koju su se borili. Ne umiru od starosti, nego od akumuliranog stresa, proživljenih patnji, teških bolesti i oboljenja koja su izravan rezultat proživljenih trauma. Godine provedene u rovovima, pod paljbom, u logorima ili u stalnom strahu, ostavile su duboke ožiljke na njihovom fizičkom i psihičkom zdravlju. Ti su ožiljci s godinama prerasli u karcinome, srčane udare i druge teške dijagnoze koje danas odnose braniteljsku populaciju dramatičnom brzinom. To su odgođene žrtve rata, ljudi koje neprijateljski metak nije pogodio devedesetih, ali ih je rat stigao i ubio tri desetljeća kasnije.
Odnos države i društva prema ovim ljudima sveden je na suhoparnu vojnu proceduru. Kada umre hrvatski branitelj, na ispraćaju mu opale tri metka, preda se zastava i to je to. Tri počasna plotuna označavaju kraj jedne sudbine, nakon čega nastupa potpuni zaborav. Sustav koji su stvorili prebrzo ih otpisuje, prepuštajući njihove obitelji samoći i tuzi.
Vrijeme je da se prekine ova sramotna šutnja i promjeni svijest društva. Hrvatski branitelj ne prestaje biti branitelj onoga dana kada izgubi bitku s bolešću. Svaki od njih zaslužuje trajno poštovanje, a sustav mora preuzeti odgovornost za očuvanje zdravlja onih koji su još uvijek s nama, kako se njihovi ispraćaji ne bi pretvorili u puku, hladnu statistiku od tri metka.
Gdje su hrvatske zastave
Za hrvatske branitelje zastava Republike Hrvatske nije i nikada neće biti tek usputni ukras na gradskim ulicama, već je to krvlju natopljena svetinja, vrhunski simbol žrtve i teško izborene slobode. Pod tom su se trobojnicom vodile krvave bitke u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, a njezino trijumfalno podizanje označilo je slom agresora i stvaranje neovisne države. Upravo zato braniteljske udruge s ogorčenjem i zgražanjem prate sustavno uklanjanje nacionalnih simbola s ulica glavnoga grada. Ulazi u Zagreb, koji su nekada ponosno dočekivali ljude hrvatskim trobojnicama, danas su bezdušno prepušteni agresivnim komercijalnim reklamama, dok gradske ulice istovremeno preplavljuju ideološka prigodna obilježja poput zastava duginih boja.
Uskoro ćemo obilježiti obljetnicu vojno-redarstvene operacije “Oluja”, te veličanstvene pobjede koja je zapečatila hrvatsku slobodu, a na zagrebačkim ulicama i dalje vlada sablasno sivilo, prekinuto tek ponekom hrvatskom zastavom koja se stidljivo vijori tek tu i tamo. Posebna sramota i gorčina dolaze do izražaja upravo u ovim trenucima, jer bi uoči takvog povijesnog trijumfa cijeli Zagreb morao blistati u crveno-bijelo-plavim bojama. Dok se u državama poput Turske nacionalni ponos ne skriva, već su trgovi, ulice i mostovi trajno preplavljeni državnim zastavama na svakom koraku, u Zagrebu se vlastita zastava gura na margine pod krinkom zakonskih okvira i profita. Gradske vlasti opravdavaju micanje zastava tvrdnjama da su stupovi javne rasvjete zakupljeni komercijalni prostori koji pune proračun, dok se privremeno isticanje zastava raznih udruga i manifestacija proglašava suvremenim pluralizmom.
Ovakav sramotan izostanak državnih zastava na ključnim prometnicama uoči najvećeg hrvatskog praznika branitelji doživljavaju kao namjerno zatiranje nacionalnog identiteta i pljusku u lice svima koji su dali živote za ovu zemlju. Za one koji su krvarili za stvaranje Hrvatske, državna trobojnica mora imati apsolutni i beskompromisni prioritet na ulicama glavnoga grada, bez obzira na interese oglašivača ili političke agende. Branitelji oštro poručuju da se jeftinim komercijalnim interesima i partikularnim društvenim simbolima ne smije i ne može potiskivati obilježje pod kojim je stvorena država. Dopuštanje da zastava pod kojom se ginulo postane sporedna stvar na zagrebačkim ulicama, dok se slavi trijumf poput “Oluje”, predstavlja opasan čin povijesnog zaborava i neoprostivu uvredu za dostojanstvo Domovinskog rata. T
