Piše: Igor Koruga
Cijenjeni ansambl Zagrebačkog kvarteta ovih je dana, na svom četvrtom koncertu u Grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda, ušao u drugi krug koncertne sezone 2025/2026. I dalje na putu zanimljivih i nimalo jednostavnih žanrovskih ostvarenja, njegovi su gudači i ovoga puta odabrali sjajna djela našeg orguljaša i skladatelja opsežnog i vrlo raznolikog opusa, Ante Knešaureka (1978), austrijskog klasičnog skladatelja i ¨oca gudačkih kvarteta¨, Josepha Haydna (1732-1809), i mađarskog skladatelja, etnomuzikologa i pijanista Béle Bartóka (1881-1945).
Knešaurekov L’Essor
Priredba je započela u utorak, 3. ožujka 2026. godine od 20 sati, tumačenjem Knešaurekovog gudačkog kvarteta L’Essor, napisanog 2022. godine i inspiriranog, prema riječima skladatelja, stalnim propitivanjima pojma slobode. Sloboda je naime i bila predočena, ali u detaljno stiliziranoj formi. Stoga je skladbu obilježila strukturna jasnoća, emocionalna i estetska dubina te maštovitost glede šire, suvremene izražajnosti gudačkog sloga. Ravnotežu i transparentnost Knešaurek je koristio kad god bi interaktivna zvukovna veza bila prenapeta i/li blizu nepotrebnog eksperimenta, kako bi potom nesmetano gradio ritmičke i tonske igre u čijim su tumačenjima umjetnici svojski uživali.
Obilje ciganskih asocijacija
S podjednakim žarom Zagrebački je kvartet izveo i Haydnov Gudački kvartet u D-duru, op. 20, br. 4, Hob. III:34, četvrti iz nenadmašne, šesterodijelne ¨sunčane serije¨ kvarteta, obilježen početnom ritmičkom figurom, lažnom rekapitulacijom i u skorom nastavku tematskim varijacijama u srži drugoga stavka (Un poco adagio a affettuoso). Te ljupke varijacije, na svome kraju suglasno prorijeđene i utišane, kretale su se od motoričnih sinkopiranih dijelova do temeljito razrađenih obrazaca, u cijelosti skladanih u (d) molu. Sljedeći Allegretto alla zingarese donio je pak duhovitu notu u ciganskom raspoloženju s izrazitim i neobičnim naglascima u Menuetu i dirljivom violončelističkom pratnjom u Triju, no ne predugu, jer je već za nekoliko trenutaka nastupilo finale, Presto e scherzando. Obilje ciganskih asocijacija bilo je i u tom završnom plesu u kojem je prevladavala virtuozna energija prve violine, često podržana ritmičkim teksturama u nižim glasovima. Glazbeni napredak bio je doduše prožet i prekidima, lažnim izmjenama i provokativnim unisonim molskim izjavama, samo da bi se istaknula šaljiva glavna dionica, u konačnici ipak vraćena na spuštene registre s početka kvarteta.
Sinteza osjećaja
Cikličku formu imao je i peterostavačni Četvrti gudački kvartet, Sz. 91, Béle Bartóka, samo što se dodatno radilo i o zrcalnom oblikovanju. Drugim riječima, treći je stavak (Non troppo lento) bio ishodište, dok su drugi (Prestissimo, con sordino) i četvrti (Allegretto pizzicato) te prvi (Allegro) i peti (Allegro molto), približnog trajanja, bili u propis(a)noj tematskoj vezi. Bartók je priznao da je u svom vjerojatno najdublje promišljenom kvartetu pokušao sintetizirati Debussyjev osjećaj za harmoniju, Beethovenov za progresivnu formu i Bachov za transendenciju kontrapunkta, u čemu je, valja priznati, umnogome i uspio. Sve to nipošto nije bilo lako za pratiti i razumijeti, pa je pasivniji dio publike najvjerojatnije imao osjećaj obrtanja u kaosu uzbudljivog, ali i zbunjujućeg zvukovlja. Dakle, kao kod Bacha, slušatelji su bili uvučeni u nestvarni dijalog u kojem nije bilo suvišnih nota, kao kod Beethovena, glazba se organski razvijala kroz guste i kompaktne motive, a kao kod Debussyja, sonornosti su bile prožete ekspresivnim i nimalo udžbeničkim značenjima. Usred svega toga našli su se još slobodoumni zvuci mađarske, rumunjske i bugarske narodne glazbe, odnosno dojmovi koje je skladatelj upijao tijekom vlastitih mladenačkih putovanja, a poslije iskoristio kao izvor nadahnuća. Najzad, ukupan učinak odlične izvedbe mogao se promotriti i kao putovanje; svaki je stavak nudio svoje impresije, slušno se uzlazilo i silazilo, s većim ili manjim razumijevanjem, ali uvijek je bilo nekako drugačije. Ovacije, naravno, nisu izostale. T
