GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: BESKOMPROMISNA EVA GEVORGYAN NA PRESTIŽNOM KLAVIRU C. BECHSTEIN CONCERT D 282

12. srpnja, 2023.

Piše: Igor Koruga

Sredinu aktualnog zagrebačkog dvotjednog festivala, 42. Večeri na Griču, obilježila su dva posve različita koncerta. Zoran primjer atraktivnog španjolskog melosa u obliku vokalno-instrumentalnih impresija, pod imenom Romancero gitano (Ciganska romantika), ponudili su pjevači Antiphonusa udruženi s domaćim gitaristom Petritom Çekuom (1985), dok je izuzetnu raskoš ruskog klavirskog repertoara pred publiku iznijela rusko-armenska pijanistica najmlađe generacije Eva Gevorgyan (2004). Iznimna posjećenost pozitivno je iznenadila sve one koji su svjedočili neobjašnjivoj pustoši na otvorenju festivala prije desetak dana, a koji su bili zainteresirani za zanimljiv pogled domaćih umjetnika na španjolsku glazbenu povijest, u Atriju Galerije Klovićevih dvora, u petak 7. srpnja od 21 sat.

Vrhunac predstave

Program je započeo s vokalnim oktetom Antiphonus koji je skriven u galerijskom foajeu kroz otvorena staklena vrata otpjevao po mom mišljenju jedini broj koji ih je dolično predstavio. A radilo se o skladbi El chant dels ocells, katalonskog skladatelja Bernata Vivancosa (1973), jednoj od najomiljenijih katalonskih popularnih (božićnih) pjesama s neobičnom harmonizacijom i melodikom podijeljenom između sopranske solistice i linearno postavljenih glasova, koji su se u završnici sjedinili u punom, pomalo ¨sivom¨ trozvuku. Potom se predstavio i gitarist, Çeku, uz kojeg su tijekom iznošenja ritma, tonaliteta, melodijskih intervala i izvornih lokalnih karakteristika – unutar sedam pjesama iz tradicionalnog španjolskog ciklusa Siete canciones populares españolas, Manuela de Falle (1876-1946) u obradi Darka Petrinjaka (1954) – postupno na pozornicu izašli svi pjevači. Savršeni sklad u nastavku, bez najmanjeg zvučnog izgreda povezanog sa složenim gitarskim tumačenjem jedva petominutne Cataluñe iz Suite españole, op. 47, Isaaca Albéniza (1860-1909) u obradi Manuela Barrueca (1952), vjerojatno nije bio zamišljen kao vrhunac predstave, što je bio, već samo kao solistički intermeco uoči La bombe, ensalade (vrste burlesknog madrigala) katalonskog skladatelja Matea Fleche el Vieje (1481-1553), ili srednjovjekovnog kvodlibeta, sastavljenog od nekoliko pjesmica, nedvojbeno zabavnih i živopisnih, s mnogo plača, jauka, straha i očaja (uplašenih mornara usred olujnog mora), ali i nedovoljno vokalno dorađenih. Cigansku romantiku zaokružilo je istoimeno djelo Marija Castelnuovo-Tedesca (1895-1968), Romancero gitano, op. 152, koje je također u sedam pjesama povezalo skladatelja iz obitelji španjolskih židovskih bankara s Granadom i tekstopiscem, pjesnikom i dramatičarom Fredericom Garcíom Lorcom (1898-1936).

Od Rahmanjinova do Ellingtona

Sasma drugačije ozračje bilo je dva dana kasnije, 9. srpnja, u istom prostoru i u isto vrijeme, na očekivano savršenom klavirskom recitalu gore spomenute klavirske umjetnice, inače učenice znamenite ruske pijanistice i pedagoginje Nataliye Trull (1956). Za nju, Evu Gevorgyan, je dobrotom i angažmanom obitelji Gašparović iz Beča bio dopremljen prestižni koncertni klavir C. Bechstein D 282, krunski primjerak 170 godina stare tvrtke utemeljene na postulatima promocije klavira, kulture, glazbe i filozofije graditelja glazbala, Friedricha Wilhelma Carla Bechsteina (1826-1900). Počašćena time, u prvome dijelu nastupa odlučila se samo za djela Sergeja Rahmanjinova (1873-1943), od kojih je najprije odsvirala prvu u c-molu, drugu u a-molu, treću u fis-molu i šestu u a-molu, dakle odabrane četiri od devet Etudes-tableaux, op. 39 (Studijskih slika). Bile su to istinske zvučne slike, ali ne one iz skladateljeve glave, već iz njegove kajdanke koju je, sudeći po interpretacijama, Gevorgyan slojevito proučila i prilagodila svom pijanističkom stilu. Ona sama, niti preekscentrična, niti preosobna, uvijek je pronašla uvjerljiv način u kojem se, vrlo subjektivno, mogao iščitati, primjerice, morski krajolik sugeriran elementom učestale monotonije (br. 2), ili motiv Crvenkapice i vuka u virtuoznoj drami završnog presta (br. 6), ali i, vrlo objektivno, jasno čitljiv rukopis svojstven spretnom, učenom i maštovitom Rahmanjinovu. Slikovita je bila i predstava Rahmanjinovljeve Sonate u b-molu, br. 2, op. 36, u kojoj je već bilo teško za povjerovati da će sva tri raznorodna stavka biti lišena bilo kakvih (opravdanih) umjetničkih ukrašavanja, odnosno pribjegavanja spretnostima i rijetkim vještinama koje dakako pomažu, a koje publika u osnovi voli i očekuje. Međutim, Gevorgyan je i sljedeću, najveću i najburniju Sonatu u A-duru, br. 6, op. 82, Sergeja Prokofjeva (1891-1953), djelomično teško prohodnu i prekonstruiranu, odsvirala tehnički uzorno: čvrsto, konkretno, dojmljivo i moćno, tek ponegdje s nježnim, pastelnim prizvukom. Aristokratska klavirska poezija srećom se nastavila i u tri dodatka. Dva ruska, Skrjabinov Preludij u e-molu, br. 4, iz zbirke 24 preludija, op 11, i Rahmanjinovljev Maestoso u C-duru, br. 6, iz zbirke Moments musicaux, op. 16, te, iznenadno, jedan američki, odnosan na savršenu improvizaciju i džez standard, Caravan, trombonista Juana Tizola (1900-1984) i klavirista i skladatelja Edwarda Kennedyja ¨Dukea¨ Ellingtona (1899-1926). T