Po Zagrebu viđam brojne srbijanske registracije, na auto cesti ih je još više. U centru često čujem srbijansku ekavicu, ima tu i mladih obitelji s malom djecom, dakle ne ustručavaju se šetati Zagrebom i pričati kako pričaju u svome kraju. Prije par dana i ja sam bio u Beogradu i za toga kratkog boravka nitko me nije ni krivo pogledao, a po govoru su me mogli lako provaliti jednako kao ja njih u Zagrebu. Doček Nove godine u Beogradu je vrlo česta destinacija za mnoge mlade Hrvate. Nažalost, ako se čitaju beogradski tabloidi kao da smo još u devedesetima. Poslije moga nastupa pred kamerama sjeo sam ispred prostora odakle se odvija program i to pored Save Štrpca. U Sava centru i Savo Štrbac. Kulturno sam pozdravio :“Dobar dan.“
Napisao: Dražen Stjepandić
„Za Beograd, za Beograd“, ali ne firmom Krstić nego jednom drugom. Zbog problema nastalih nakon povratka iz Beča s koncerta „AC/DC“ neću navesti ime tog cestovnog prijevoznika. Nije „Čazmatrans“.
Vlak za Beograd više ne vozi. Ima samo autobus dva puta dnevno, krenuo sam onim nešto iza deset navečer i od puta se sjećam samo izlaska na jednom, pa na drugom graničnom prijelazu. Doputovao sam pred zoru.
„Za tebe kao Bed Blue Boysa 20 eura“, zatražio je taksist pošto me upitao odakle sam. Odbacio me do nedalekog Sava centra gdje se snima program „Dan na dan“ najpoznatijeg beogradskog novinara Milomira Marića. Produkcija Ćirilica na platformi Srbija Telekoma. U Sava centar sam nekada kao srednjoškolac dolazio na filmski festival Fest. Jednom nisam imao za hotel, pa sam s Andrejom Rorom noći provodio u Posljednjoj šansi, rupi što je radila cijelu noć. Prije toga odspavali bi vozeći se autobusom do Zemuna i natrag. U Beogradu ima svašta za vidjeti, ali tko je proveo noć u Posljednjoj šansi mislim da ima pravo reći da je boravio u Beogradu, a još za srednjoškolskih dana bio sam i na najvećem beogradskom stadionu:
„Dobro se sjećam utakmice protiv Partizana ’83. na Marakani. Da dobro ste pročitali na Marakani, zbog Titovog rođendana Partizan je bio domaćin kod najvećih rivala. Imao je bod prednosti pred Dinamom i ta utakmica se pokazala presudnom za osvajanje prvenstva. Na najvećem beogradskom stadionu nahrlilo je 90 tisuća gledatelja. Prodano je 75.792 ulaznica i to je službeni podatak. Povijesno najveća posjeta na utakmicama Dinama u bivšoj 1.Saveznoj ligi. BBB-a, pod tim imenom još nije bilo, ali išlo se ne samo na domaće utakmice nego i na gostovanja. S prijateljem, kasnije poginulim u ratu, pored Orašja, rođenim Purgerom Renčijem, uputili smo se vlakom u Beograd. Već na kolodvoru u Zagrebu je bilo više partizanovaca nego dinamovaca. Ta utakmica mi je zorno pokazala prve rupe na auto putu bratstva-jedinstva, kako to pjeva Jura Stublić. Oko Marakane su se neki nesretnici pojavili s dinamovim obilježjima i bili su smjesta iscipelareni. „Mi smo jedan narod“, jaukali su dok su ih šaketali i šutali sa svih strana. Zgranuti tim Renči i ja do početka utakmice samo smo se pogledavali, nismo riječ progovorili da nas ne prepoznaju po govoru. Na tribinama nas par stotina je bodrilo Dinamo i tek tada smo se razotkrili. Navijali smo, a kad bi se oglasili nastala bi takva salva zvižduka da sami sebe nismo čuli.
Dinamo je poveo 2:0, autogol Rojević i Cico Kranjčar, bilo je to najbolje poluvrijeme modrih koje sam ikada gledao. Ushićen na poluvremenu sam otišao po pivo, mislim Valjevsko točeno i dok sam se vratio ne samo da je bilo 2:2, iz penala Trifunović pa Mance, nego je skoro i utakmica bila gotova. Tolika je bila gužva, a ja sam se s dvije natočene čaše provlačio između napaljenih navijača, na toj tribini uglavnom Delija. Sada kad se pokušavam sjetiti svega ne pamtim da je oko nas bilo nekadašnje milicije da nas štiti. Možda zato što smo bili među zvezdašima ostali smo živi.
Poslije utakmice tiho, ponovno šuteći u masi, dokopali smo se onda neviđeno ružne beogradske željezničke stanice. Renči i ja mučimo, a oko nas odjekuje pjesma o vojvodi Sinđeliću, pa„ telefonske žice bruje, kraj nam nešto poručuje…“ i slični hitovi iz ratova. Vlak za Zagreb je kretao oko ponoći. Tada se više nismo morali skrivati, a dok je gmizao sa nenatkrivenih perona neki su se zaletavali i šakama lupali po staklima kupea gdje smo se nagurali navijači Dinama, skupa samnom navijačem Zagreba. Srećom stakla na vlakovima su prilično čvrsta…“, napisao sam u tekstu „Hodajući spomenik u centru Zagreba“ objavljenom nakon Ćirine smrti na portalu Tjedno.
Nova stanica na Novom Beogradu
Ovaj put u Beogradu dočekao me snažan vjetar, pretpostavljam košava. Puhat će cijeloga dana. Poslije rata ovo mi je bio treći boravak u Beogradu. Ovom prigodom bio sam samo na Novom Beogradu. Oko Sava centra i na novoj autobusnoj stanici. Drugi dijelovi grada i ako smo kroz njih prošli zbog mraka ostali su mi nevidljivi.
Sava centar je zadržao svoj nekadašnji sjaj, a nova beogradska autobusna stanica za razliku od one stare, pored također stare željezničke stanice, Beograd je jako upristojila. Nikad neću zaboraviti šok doživljen kad sam prvi put bio na staroj beogradskoj željezničkoj i odmah pored nje autobusnoj stanici. Na vratima WC-a bio je izrezan otvor pa ste mogli točno vidjeti glavu i izbuljene oči korisnika tog serilišta, mogli ste znati tko i kakvu nuždu vrši. Stenje li ili ga/ju nije gadno pričepilo. Sva ostala opća musavost toga kompleksa bi blaži oblik toga općeg rugla u središtu bivšeg glavnog grada bivše Jugoslavije.
Prvi put poslije rata u Beograd sam išao na utakmicu Cibona-Cedevita. Finale ABA lige 2014., Cibona je pobijedila. Pokojni gradonačelnik je organizirao autobus za novinare i još neke iz Grada i Holdinga. Pripremili su nam i dobre sendviče. Još se sjećam naslova teksta „Zagrebačka košarkaška bajka ured Beograda“. Ciboni je samo naslov pobjednika ABA lige nedostajao među brojnim klupskim trofejima. Posebno je za igru bio raspoložen Dario Šarić ubacio je 21 poen uz 11 skokova. Beogradska arena tada se zvala Kombankarena. Zahvaljujući nama pridošlim iz Zagreba dvorana nije bila prazna kao što se očekivalo nego do polovice popunjena. Tada sam posljednji put sreo velikog novinara i nekadašnjeg klupskog djelatnika u vrijeme kada se Cibona zvala Lokomotiva velikog Peru Zlatara.
Cibona više nije u ABA ligi čija je centrala još u Zagrebu. Cedevita više nije u Zagrebu, a i pokojni gradonačelnik Milan Bandić odavno je na Mirogoju.
I Arena Beograd nalazi se na Novom Beogradu. Kao što je Beograd dosta veći od Zagreba tako je i Novi Beograd mnogo veći od Novog Zagreba. Inače poslije Prvog svjetskog rata Zagreb je imao više stanovnika od Beograda, a tada najmnogoljudniji grad na području novonastale države bila je Subotica.
Beograd je 1900. imao samo 69.100 stanovnika. Ipak, godine 1905. broj stanovnika se povećava na preko 80 tisuća, a na početku Prvog svjetskog rata i do 100 tisuća, dok je Zagreb 1910. imao 108 tisuća stanovnika. Trenutno, prema službenom popisu stanovništva iz 2022. godine Beograd ima 1.197.714 stanovnika, dok u široj okolici živi 1.685.563 stanovnika. Nije preko dva milijuna kao što mnogi pričaju.
Glavni gradovi Beograd i Zagreb se još drže dobro, dok za razliku od ostalih dijelova Hrvatske i Srbije broj stanovnika je zbog iseljavanja u rapidnom padu. Tako sam na raznim srbijanskim programima mogao ćuti da između Beograda i Zagreba više nema „ni sto tisuća stanovnika“.
Vole kajkanje
Moj drugi put u Beograd nakon rata bio je prije jedanaest godina. Prijavio sam se za Beeg Brother u produkciji RTL-a i išao sam na završnu audiciju za Hrvatsku. To zadnje testiranje je bilo na Košutnjaku. Prethodno sam u prijavnici naveo da sam sudionik Domovinskog rata i prvo što su me pitali bilo je: “Jesam li koga ubio u ratu?“ „Ne znam, bio sam u topništvu“, odgovorio sam. Taj drugi boravak u „prestolnici“ opširnije sam opisao u mojoj najnovijoj knjizi „Biserna dagnja“.
„Dok je konačno stigao taksi na Košutnjak, uspio sam dobiti Boru Čorbu i iz prve dogovoriti intervju za moj portal, pa nas je Mercedes A klase odvezao do Bulevara revolucije, gdje me poznati roker naručio. Sreli smo se u jednoj kladionici, on sa dugom sijedom kosom kao neki stari Indijanac, a ja s majicom s natpisom student i zelenim šeširićem od umjetnih materijala nalik na slamnate. Odatle smo otišli u prvi kafić i napravio sam intervju za portal Tjedno. Javorka nas je mobitelom snimala. Bora Čorba je sa mnom uvijek ljubazan, u uvodu teksta napisao sam kao Dimitrije Popović ili Gibonni. Razgovarali smo preko sat vremena, intervju sam naslovio “Šešelj je Hrvat”. Ponio sam mu i moj krimić “Skrivači hrvatskog urana”. Obećao je da će ga pročitati, platio je piće, meni Zaječarsko pivo, njoj kavu s mlijekom i sebi Knjaz Miloš u maloj bočici, pozdravio se i otišao. U tom trenutku još nismo imali smještaj, ali prije nego što smo krenuli na WC-u sam vidio broj nekog hostela i nazvao sam. Ubrzo zatim rekli su mi da trebamo ići na Čuburu, objasnili su mi da po Bulevaru revolucije stignemo do Slavije, pa onda trolejbusom.
Bulevar revolucije je s četiri vozne trake povezivao je Slaviju s Dedinjem. I s jedne i s druge strane iza starih krošnji redale su se velike kuće kao na Tuškancu ili Pantovčaku, samo što u tim najbogatijim zagrebačkim kvartovima nije bilo tako široke ulice. Do Slavije imali smo dosta stanica, prošli smo i pored stadiona JNA dok smo došli do velikog kružnog toka. Pravi velegradski trg s tramvajima, trolejbusima, autobusima, mnoštvom auta, reklama… Na Slaviji sam se prisjetio kada sam prvi put dospio u Rim i ugledao nešto slično ispred kolodvora. Trg je bio dovoljno prostran da se vidi i vedro ljetno nebo. Neki penzić koji je mirno sjedio na klupi, uživajući u predvečernjem smiraju vrućine, objasnio nam je gdje je stanica za trolejbus. Odmah je naišao, a nas dvoje s rukom u ruci, radosno smo konstatirali da se prvi put vozimo trolejbusom, autobusom, sa zadignutim repićem na krovu, kao kod samuraja i sumo boraca u kosi, tako je primao napon i pokretao se kao tramvaj. Dok smo se tako u trolejbusu od Slavije do Čubure držali za ruke i ljubakali kao klinci bio sam siguran u našu vezu. Kad je trolejbus krenuo savladavati uzbrdicu mislio sam da letimo na nebo i da mi je tada netko nagovijestio što će se dogoditi za nekih mjesec dana od srca bih mu se nasmijao. Mislio bih kako je, što bi Srbi rekli, promašio “ceo fudbal”., napisao sam u poglavlju „Imala je jedanaest mačaka“.
U tom mom na neki način i romanu ceste o Beogradu sam napisao i slijedeće:
„Po izlasku iz stana njene polusestre na Banovom brdu otišli smo u jedan kafić zavučen u parkić između zgrada. Nije ga slučajno odabrala nego ga je baš tražila, a zašto ne znam. Pola parkića između zgrada, kakvih se u Studentskom, na Klaki, Gajnicama i naseljima izgrađenim sedamdesetih, nađe po bivšoj Jugi, gdje god se okreneš, zauzimala je terasa toga kafića ograđena nekom retro tarabicom. U kafiću ste mogli prelistati Politiku, Novosti i Dnevni telgraf i dok sam listao te beogradske dnevnike jedan po jedan, vraćajući u kafić onaj prethodno pregledani, Javorka je kajkala i kajkala. Na terasi su bile još samo tri žene, davale su konobarima upute i radne zadatke, dakle, mogle su biti vlasnice, po bosanskom naglasku rekao bih da su bile bolje stojeće srpske izbjeglice iz Bosne. Zapravo nemam ništa protiv puregerskog dijalekta, ali nije mi bilo jasno zašto je Javorka pred njima toliko kajkala, više negoli u Zagrebu, a kajkala i glasnije nego što inače govori. Na moju primjedbu da bude tiša, rekla mi je “ne smeta to njima, oni to vole”.
Tada se na vlak još išlo sa stare stanice, a o tome kolovozu 2015. u „Bisernoj dagnji“ napisao sam slijedeće retke:
„Prije polaska vlaka, dala mi je srbijanske dinare da kupim dvije pljeskavice, a još sam kupio Nin i Politikin zabavnik. Za to vrijeme ona je ostala u redu za voznu kartu, par minuta prije jedanaest. Ipak sve smo uspjeli, ona kupiti kartu, a ja na kiosku pljeskavice u lepinji. Nekada su te pljeskavice u trafici bile jedan od simbola Beograda, u taj jedan i pol dan nisam stigao provjeriti jesu li sveprisutne kao prije rata.“
Vlaka više nema, a nekada je Zagreb i Beograd povezivao i slavni Orient express. Vozio je od Pariza do Istanbula, onda je skraćena verzija Simpoln express godinama vozila od Pariza do Soluna, pa je jedno vrijeme samo od Zagreba do Beograda i natrag prometovao A.G. Matoš, bilo je još vlakova koji su išli dalje u Europu. Zašto više nema vlaka ne znam pretpostavljam da je se Vučićeva Srbija preorijentirala na kinesku prugu prema Budimpešti. Kad sam putovao na spomenutu audiciju sjećam se da su vagoni bili dobro popunjeni mnogim Srbijancima na radu u Austriji i Njemačkoj. Gotovo kao nekada za one prethodne države.
Isto tako po Zagrebu viđam brojne srbijanske registracije, na auto cesti ih je još više. U centru često čujem srbijansku ekavicu, ima tu i mladih obitelji s malom djecom, dakle ne ustručavaju se šetati Zagrebom i pričati kako pričaju u svome kraju. Prije par dana i ja sam bio u Beogradu i za toga kratkog boravka nitko me nije ni krivo pogledao, a po govoru su me mogli lako provaliti jednako kao ja njih u Zagrebu. Doček Nove godine u Beogradu je vrlo česta destinacija za mnoge mlade Hrvate. Nažalost, ako se čitaju beogradski tabloidi kao da smo još u devedesetima. Poslije moga nastupa pred kamerama sjeo sam ispred prostora odakle se odvija program i to pored Save Štrpca. U Sava centru i Savo Štrbac. Kulturno sam pozdravio :“Dobar dan.“ Samo je klimnuo glavom.
Nekadašnji sudac u Zadru, pa ratni gradonačelnik Benkovca. U zadnje vrijeme ide od studija do studija i komentira zbivanja u Hrvatskoj premda sumnjam da je zbog sveukupnog svoga djelovanja prešao na ovu stranu granice tko zna još od kada. U svojim komentarima čak zna biti realan i pomirljiv, ali opet su to jako tendeciozno izdvojene teme i detalji.
Narod se između sebe mnogo bolje doživljava i slaže nego što to neki žele pokazati i prikazati. Ne spadam među neke realne ljude, ali konstatirao bih da sada u Beogradu kada kažete da ste iz Zagreba gledaju na vas naklonjenije negoli prije rata, a napisao sam da sam u Beograd dolazio još kao dečkić. U vrijeme bratstva i jedinstva. Što će biti u budućnosti ne usudim se prognozirati, oni koji su igrali na kartu dobrih odnosa Hrvata i Srba su mahom gubili.
„Ti si Bed Blue Boys?“, pitali su me i konobari. „Nisam.“ „A znači Torcidaš?“, zaključio je s osmijehom taj mladić i sve je bilo nekako opušteno. Navijao sam za pjesnike, za NK Zagreb, kao što je već navedeno, ali to mladim generacijama u Beogradu ništa ne znači, uostalom taj klub je gotovo zaboravljen i u Hrvatskoj.
Za moj nastup kod Milomira Marića u programu „Dan na dan“ dobio sam i pohvala i primjedbi. Kao podilazio sam voditelju i nisam bio što se ono kaže kurčevit. Naravno da sam pazio što govorim, posebice jer me Domagoj Margetić iz svoje prevrtljive, ali uvijek crno-bijele perspektive najavio kao ustašu i fašistu. Moj opći dojam je da se Beograd proljepšao, s druge strane ne mogu napisati da se taj veliki grad potpuno promijenio, zadržao je on svoju opaku gangstersku ćud. Tih dana bačena je bomba na kuću Zdravka Čolića, pjevač iz Makedonije Daniel Kajmakoski je kindapiran, Baki Prasetu je zapaljen više nego skupocjeni terenac. Novi naraštaji održavaju stari renome. Tko misli da se u Beogradu treba ponašati nepomirljivo neka ode i proba.
Milomir Marić me pozvao da nešto pojedemo. Vrlo ugodan restoran u sklopu Sava centra, stanu u njega dvije veće svadbe. Mislim da se zove „Dolly Bell“ i pod tim imenom ima ih nekoliko u Beogradu. Naručio sam duplu vodku i jednako kao Milomir karbonaru. Pričamo. Zanima ga što se događa u Hrvatskoj, posebice na medijskoj sceni. Koga god spomene ja znam, nažalost sve je to mahom bilo nekada. Od priče svoju karbonaru nisam stigao pojesti. Htio sam platiti, Milomir je odbio: „Nema šanse da ti pored mene u Beogradu platiš.“
Pozdravili smo se. Onda opet taxi, sad je tarifa do nove autobusne stanice bila dvostruko manja. I iz Beograda dva puta dnevno vozi autobus za Zagreb. Prvi je baš kretao kad sam došao na blagajnu, a slijedeći je vozio u četiri i petnaest.
Jedno stajanje na nekoj benzinskoj pumpi i prije deset navečer već sam u Zagrebu čekao tramvaj za Dubravu. T
